Selma Banich i Nina Gojić su u sklopu projekta ‘Kako žive umjetnice u Rijeci i okolici?’ provele jednogodišnje istraživanje, kojim su napravile opsežnu analizu stanja ženskog rada u kulturi kroz različite segmente privatnog i javnog života, mapirajući pritom zajedničke tendencije i probleme umjetnica i radnica u kulturi.
Jedan od ciljeva bio je “potaknuti i druge žene da otvoreno (pro)govore o tome kao žive te kakve sistemske promjene očekuju”, stoji u publikaciji ‘Kako žive umjetnice?’ koja je nedavno predstavljena u Rijeci, a sada je dostupna i online. Zagrebačko predstavljanje publikacije održat će se u srijedu, 19.12. u 19h u BAZI (Adžijina 11).
U prvom su dijelu publikacije na hrvatskom i engleskom jeziku predstavljeni rezultati istraživanja u kojem su sudjelovale 93 ispitanice. Upitnik je bio sastavljen od 93 pitanja podijeljena u četiri cjeline (osnovni podaci; rad i obrazovanje u kulturi; životni uvjeti i društveni kontekst) kojima su obuhvaćene različite teme, poput vrsta zaposlenja, mobbinga, samoorganizacije, visine godišnjih primanja, stambene situacije, majčinstva i uzdržavanja djece, zdravstvenog osiguranja, pretrpljene diskriminacije, količine slobodnog vremena i slično.
Ispitanice su kao jedan od problema istaknule to što za određena područja ne postoje obrazovni programi (posebice izvan Zagreba), pa se znanja prenose i dijele kroz samoorganizaciju i udruživanje. Kao neke od pozitivnih promjena koje su rezultat samoorganizacije u struci navode proširenje infrastrukture i povećanje resursa za rad u izvaninstitucionalnom i institucionalnom kontekstu, de(re)hijerarhizaciju rada, bolju organizaciju vremena u privatnoj sferi života, prepoznavanje problema u široj zajednici, otvaranje novih radnih mjesta i drugo.
Mobbingu u radnoj situaciji bilo je izloženo 36,8% ispitanica, a više od polovice žena susrelo se s nekim oblikom diskriminacije u društvenom okruženju. Autorice istraživanja rezultate komentiraju na sljedeći način: “Dodatno zabrinjava da čak 15% ispitanica ne može procijeniti jesu li bile izložene diskriminaciji po bilo kojoj od ranije navedenih osnova, što potvrđuje koliko smo u svim sferama života kontinuirano izložene pritisku sistemske diskriminacije s jedne, te internalizaciji krivnje s druge strane.”
Serija pitanja koja se tiče primanja donosi zabrinjavajuće podatke koji pokazuju kako su mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za čak 55% ispitanica manji od hrvatskog prosjeka. Reperkusije toga su mnoge, od neriješene stambene situacije, preko nemogućnosti planiranja potomstva, do prekarnog rada i ekonomske ovisnosti o partneru ili roditeljima.
“Kao freelancerica nemam pravo biti na održavanju trudnoće (strogom mirovanju zbog komplikacija) kao druge žene, što u mom slučaju znači i biti bez prihoda. Mislim da je pojam freelancerstva prosječnom čovjeku u Hrvatskoj potpuno nejasan. Jednostavno nepojmljiv. Na koji način osvijestiti društvo da su to zapravo ljudi koji jako puno rade za jako malo novaca?”
Ž.H.Č.
Još jedan svepristuan problem jest pitanje neplaćenog rada u umjetničkoj proizvodnji. Kao neke od takvih poslova, ispitanice navode posao prijave vlastitih projekata na javne natječaje u kulturi, urednički rad, rad za kolege i prijatelje, savjetovanje, pisanje programa i projektne dokumentacije, prekovremeni rad, rad u udrugama, organizaciju izložbi, kućanski rad i drugo.
“Ja bih voljela za svoj rad biti plaćena sada, a ne za dvadeset godina kad krepam.”
A.S.
Ispitanice su komentirale i potencijalne promjene za radnike/ce u kulturi koje proizlaze iz titule Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Jedna osoba naglašava da bi trebalo angažirati lokalnu zajednicu, kojoj bi takvi projekti naposlijetku dugoročno trebali služiti: “Već sad postoje veliki animoziteti spram projekta jer su veći projekti dodijeljeni nekim drugim ljudima, a ne domaćim. A taj EPK je uvijek neka stvar za lokalnu zajednicu od velikog značaja i trebao bi zapravo tu zajednicu opslužiti, da ona profitira na neki način, a ne da se dovede radna snaga pa to odradi, ode ča i ostavi pustoš iza sebe. Mi smo resurs koji ovdje već postoji i radi unatoč njima. Mi već jesmo tu. Samo je pitanje da se usuglasimo i zajedno nešto napravimo. Zapravo bi oni trebali biti servis za nas, a ne mi za njih.”
Drugi dio publikacije svojevrsni je radionički memento, sastavljen od književno-likovnih radova Aleksandre Stojaković Olenjuk, Nike Krajnović, Tajane Josimović, Tihane Naglić i Sanje Gergorić, koji su proizašli iz radionica ‘Prema tjelovanju’ i ‘Kolažiranje grada’ pod vodstvom Selme Banich. Posebno su zanimljive ‘Svakodnevne upute za higijenu tijela’ Tihane Naglić koje promoviraju pozitivan odnos prema vlastitom tijelu, zatim usporavanje, osluškivanje i dijalog s tijelom te popis tema koje je Aleksandra Stojaković Olenjuk zabilježila kao ono ‘O čemu žene ne govore sa ženama, a trebale bi’, između ostalog:
- o inspiraciji
- o ženama u legendama
- o izdvajanju djece koja ne idu na vjeronauk
- o brizi za roditelje i kad ona počinje
- o tome kad se osjećaš nevidljivo
- o dojenju u javnosti
- o slobodnim vezama
- o specifičnom ženskom sramu
- o ženskim likovima u literaturi
- o ženskom valu bilo čega
- o pravima trudnica koje rade
- kako su seksi reklame za lonce čudne, nitko se ne bi morao osjećati seksi dok kuha kelj
- kako možemo putovati same
- o tome kako smo dovoljne itd.
Uz to, na samom se kraju nalaze segmenti sedmogodišnje korespondencije umjetnice Ivane Rončević i Selme Banich, naslovljene ‘O umijeću (ra)stvaranja’, gdje u svojevrsnoj otvorenoj formi promišljanja grade misaono-vizualni diskurs o različitim pitanjima i konceptima.
Pored publikacije planirana je izrada murala u javnom gradskom prostoru koji bi bio posvećen ženama Rijeke i okolice, međutim gradska uprava nije odobrila lokaciju za mural. Izvedbom murala u živom tkivu grada autorice su željele potaknuti “kritičko promišljanje uloge i emancipacijskog potencijala ženskog kulturnog rada u širem društvenom kontekstu” te osvijestiti problematiku “ženskog reproduktivnog rada i klasnih proturječja u kontekstu aktualnog pokušaja društvene retradicionalizacije i neokonzervativnih reformi”. Unatoč navedenim preprekama izrađen je mobilni mural kojemu su autorice Maja Biondić, Tanja Blašković, Mila Čuljak, Tajana Josimović, Ena Jurov, Nika Krajnović i Luisa Ritoša.
