Postoji, dakle, biće koje može da ima orgazam, a da ne rađa? Postoji, dakle, uživanje ni radi čega?
Klitoris je, kao jedini organ koji služi isključivo ženskom užitku, vjekovima bio “organ izbrisanog uživanja”. Može se reći da je danas ovaj propust barem donekle ispravljen budući da se klitorisu ukazuju različite počasti: posvećuju mu se predavanja, radionice, knjige i umjetnička djela, a klitoralno uživanje je prepoznato u svojoj autonomiji. Ipak, on i dalje ostaje zagonetna i bolna točka ženske seksualnosti.
Francuska filozofkinja Catherine Malabou, autorica knjige Izbrisano uživanje: Klitoris i mišljenje (Multimedijalni institut & Fakultet za medije i komunikacije Beograd, 2021), smatra je je došlo vrijeme da ovaj organ uživanja, koji još uvijek nije postao organ mišljenja, progovori. A o tome što nam klitoris govori i kako misli s autoricom je porazgovarala Karla Horvat Crnogaj.
Povijesna negacija klitorisa – zanemarivanjem, cenzurom ili čak kirurškom intervencijom – u potpunoj je suprotnosti s gotovo sceničnom prisutnošću tog organa s obzirom na njegovu sposobnost erekcije. Ironično, priznati dijelovi ženskih genitalija uvijek su bili oni manje fizički naglašeni.
Pa, razlozi tomu su zapravo višeslojni. Supostojanje vagine i klitorisa oduvijek je bilo kamen spoticanja za religiju, medicinu, moraliste, a u posljednje vrijeme i psihoanalizu. Klitoris služi užitku, a vagina reprodukciji. Takva je bila (i još uvijek jest, na mnogo načina) dogma. Da bi postale dobre supruge i majke, žene se moraju odreći svojih klitoralnih orgazama, koji se povezuju sa samozadovoljavanjem, seksualnom autonomijom ili lezbijstvom te neovisnošću od patrijarhata.
Kao što sugerirate, tu je i činjenica da je klitoris erektilan, što ga čini takoreći konkurentom penisu. U knjizi pokušavam slijediti kratku genealogiju ovog fenomena, koji je toliko izražen u psihoanalitičkoj teoriji – sjetimo se samo Freuda koji definira klitoris kao kastrirani penis, ili pak Lacana koji odbacuje Beauvoirinu ideju o drugom spolu. Da ne govorim o široko rasprostranjenoj praksi sakaćenja genitalija.
Prisjetimo se da Michel Foucault uopće nije govorio o klitorisu u svojoj povijesti seksualnosti. Ali, povijesti nikada nisu ni bile ženske, zar ne? Samo ono što je zapisano postaje istina (tj. ”službena” povijest), a čini se da su zapisivači uglavnom bili muškarci, čak i oni queer-teoretičarski.
Da, potpuno se slažem. Ni feminitet ni žena ne pojavljuju se ni u jednom trenutku kod Foucaulta, uključujući njegove kasne etičke seminare. Ono žensko je lišeno svakog glasa, bilo fizičkog, empirijskog ili konceptualnog. Opravdano također podcrtavate činjenicu da se sama queer pozicija opisuje kao maskulina; gejevi su muškarci, da tako kažem, nikad se ne predstavljaju na druge načine osim kao hrabri, odvažni, neustrašivi spram uskrate i asketizma. Čak se i Diogen, veliki cinički lik, pojavljuje kao muški lik u posljednjem seminaru, Hrabrost istine. S time što ta tendencija ušutkivanja žena, a posebno ženskog erotizma, nije posebnost Foucaultova djela. Prisutna je kod svih filozofa XX. stoljeća, recimo kod Sartrea, koji je okarakterizirao žene kao probodenog subjekta, nezavršenog…
Jedno starije no svejedno aktualno polazište, ono već spomenute Simone de Beauvoir, može poslužiti kao zaobilazna putanja povratka klitoralnoj junakinji naše priče. Prenosite Beauvoirinu definiciju muze kao stvorenja koja ne stvaraju ništa, samo se zadržavaju u nekoj vrsti postojanja. Ne mogu prestati razmišljati o tome kako je to ne samo tipično, nego baš posve stereotipno ocrtavanje ženske uloge u umjetnosti.
Mislim da Beauvoir savršeno ukazuje na problem uloge žena u muškom stvaralaštvu. Žena je ili masa za modeliranje koju umjetnik oblikuje prema svom viđenju (Pigmalionov kompleks), ili čisti objekt kontemplacije i nadahnuća lišen svake moći umjetničkog postignuća. Bretonova Nadja očito u sebi ima umjetničke nagone, ali na Bretonu je da ih dovrši i aktualizira. Kad je Nadja imala ozbiljnih zdravstvenih problema, jednostavno ju je napustio, a ona je život okončala u velikom siromaštvu u učmaloj psihijatrijskoj bolnici u blizini Pariza.
Glasni ste u svojoj kritici Beauvoirinog stava o suprotstavljenosti vagine i klitorisa. Naravno, nemoguće je sa sigurnošću znati – ali što mislite, bi li njezino poimanje tih odnosa bilo drugačije da je imala pristup suvremenim anatomskim spoznajama?
Ne zamjeram Simone de Beauvoir njeno pozicioniranje. Pisanje Drugog spola u ono vrijeme bilo je nevjerojatno postignuće, štogod danas o tome rekle neke radikalne feministkinje. Istina je da se ona drži heteroseksualnog okvira, zato u njezinim razmišljanjima možemo pronaći tragove navodne “vaginalne sudbine” žene. No, mnoge svoje reference pronašla je u psihoanalitičkoj literaturi svog vremena koja je razvila i potvrdila takve stavove. To je ipak nije spriječilo da razvije snažnu kritiku Freudove vizije djevojčice kao neostvarenog dječaka i njegovog nerazumijevanja klitorisa. Također je htjela intervjuirati Lacana kako bi produbila svoj pogled na odnose između ženskog nesvjesnog i njegovog erotizma, no Lacan je to odbio. Morala se boriti sama u mnogim pogledima. Ne zaboravimo da je proturječila Sartreovoj i Merleau-Pontyjevoj reduktivnoj fenomenološkoj perspektivi spram ženskog zadovoljstva. Zato mislim da u Beauvoir možemo pronaći dvostruke tendencije, konzervativne, točno, ali bez sumnje i one potpuno revolucionarne.
Uopće inicijativa da se iznađe alternativa za dihotomije zvuči jako osvježavajuće. Vi u knjizi predlažete pristup feministkinje i likovne kritičarke Carle Lonzi – o čemu je riječ?
Carla Lonzi potvrđuje, suprotno dominantnom muškom pogledu na žensku seksualnost, da je klitoris pravi spolni organ žene. Što znači da se klitoris mora preispitati kao autentični spolni organ, izvor erotskih odnosa s drugima koji nije ograničen samo na masturbaciju. Zatim razmatra klitoris kao simbol političkog organa ženske autonomije, ne samo erotskog nego i intelektualnog. Znam da se “spolna razlika” danas smatra previše binarnim i reduktivnim konceptom, no moramo shvatiti nevjerojatan napredak koji je ovaj koncept donio feminističkom razmišljanju. Razlika nije samo proturječje ili protivljenje. U svojoj knjizi navodim njen citat gdje Lonzi ističe da njezina borba nije nipošto bila borba “protiv” muškaraca.
Perspektiva Paula B. Preciada je, naravno, od presudne važnosti za razumijevanje suvremenog napuštanja dihotomnog mišljenja. U jednom hrabrom trenutku čak raskrinkava arhetip snažne žene kao iteraciju tradicionalne dinamike moći. No, ako slažemo da je osnaživanje važno, kako ga postići, a da istovremeno ne gravitiramo poziciji moći?
Naravno, ovo je ogroman problem: kako izbjeći da postanete subjekt moći, a da ipak postanete moćan (ili osnaženi) subjekt? Potrebno je razlikovati moć i osnaživanje. Osnaživanje se odnosi na resurs mogućnosti i sposobnost da ih se ostvari. Za to ne treba imati moć, samo snagu koja možda zahtijeva puno ispunjenih društvenih i političkih uvjeta, to jest istina, ali također ne mora otuđiti nekog drugog. A moć, naprotiv, uvijek podrazumijeva objekt, nekoga ili nešto čime vladate. Nažalost, to se dvoje stalno miješa.
Kao zaključnu stavku, predlažete anarhičan položaj klitorisa. Kako funkcionira vizija klitorisa kao anarhista?
Anarhizam, o kojem trenutno pišem knjigu, skup je teorija koje upravo naglašavaju veliku razliku između moći i osnaživanja. Između vlade i samoorganizacije. Kad sam uspoređivala klitoris s anarhistima, imala sam na umu te razlike. Klitoris nema moć, ne može prodrijeti u drugog, a opet jako osnažuje. Klitorisom se ne može upravljati, on bježi od tradicionalne logike dominacije, zahtijeva poštivanje i tretman s posebnim oblikom njege i nježnosti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
