Utopija, pojam kojeg mnogi danas smatraju zastarjelim i koji se zbog česte upotrebe doima istrošenim ili nejasnim, tema je knjige Ane Maskalan Budućnost žene: filozofska rasprava o utopiji i feminizmu (Plejada/Institut za društvena istraživanja, 2015.).
Postavljajući pitanje može li se utopijsko mišljenje kao mišljenje promjene uopće održati u današnjem globaliziranom svijetu, Maskalan pruža svojevrsnu apologiju utopije te ukazuje ne samo na njenu vrijednost, već na njenu fundamentalnu nužnost.
Naime, u temelju utopije nije vizija nekog savršenog svijeta, već svijest o neadekvatnosti postojećeg. Utopija prikazuje svijet koji je bolji od sadašnjeg, i u upravo u tome leži njena najveća snaga.
“Opisom mogućih boljih mjesta i društava ona tako otvara mjesto oštroj političkoj kritici i jednako oštroj političkoj akciji,” objašnjava autorica. Imajući to na umu, ne čudi tvrdnja da je “upravo zahvaljujući feminizmu utopijsko mišljenje preživjelo svoju dosad najveću krizu” (više o tome nešto kasnije).
Kada govorimo o utopijama kroz povijest (čiji su autori u pravilu bili muškarci), ženska pitanja u njima nisu bila osobito zastupljena. Žene su imale ograničen pristup njihovom stvaranju, kao, uostalom, i stvaranju većine znanstvenih, političkih, ekonomskih i umjetničkih djela.
Referirajući se na zahtjev za vlastitom sobom Virginije Woolf, Maskalan se pita “je li uopće žena i mogla domisliti bolji svijet ako je njezin bio opasno sužen zidovima njezina doma”, odnosno ako joj je nedostajalo obrazovanje, financijska sredstva i slobodno vrijeme?
Platon – feminist?
Platon – feminist?Izvore utopije, objašnjava autorica, možemo pronaći u židovsko-kršćanskom i antičkom nasljeđu. Ovdje ćemo se osvrnuti na antičko nasljeđe, konkretno, na Platonov filozofski dijalog Politeja (poznat i kao Država), zbog kojeg su mnogi ovog slavnog filozofa proglasili feministom (možemo samo nagađati što bi on o tome mislio).
Maskalan navodi da iako Platonov idealni polis nije bio utopija u pravom smislu riječi, vrijedi promotriti kakav je bio položaj građanki u njemu. U petoj knjizi, naime, Platon se bavi najvišom klasom vladara-filozofa, a ženama iz te klase dodjeljuje jednaka prava kao muškarcima. Ženama je bilo omogućeno stjecanje najviših političkih i vojnih dužnosti, sudjelovanje u ekonomskom i populacijskom planiranju, upravljanje politikama obrazovanja, znanstveno istraživanje te nadgledanje vojnih i religijskih institucija. Također, Platon je i ženama i muškarcima oduzeo slobodu odabira partnera (kao i odluke vezane uz rađanje i odgoj) te im podjednako uskratio pravo na privatno vlasništvo.
Prema nekim interpretacijama, Platonov “eugenički program”, u kojem biološki roditelji nemaju povlaštenu ulogu u odgoju djece, dokida žensko tijelo kao seksualni objekt te se tako žudnja usmjerava prema boljitku grada i čitave zajednice.
Međutim, Maskalan smatra da izjednačenje u uživanju pojedinih prava ne proizlazi nužno iz svijesti o podređenom položaju žena. Osim toga, oduzimanje sloboda u svrhu političke ideje idealnog društva ne može postati feministički argument. “Premda na načelnoj razini politička regulacija prokreacije i brige za djecu može pomoći neutralizaciji razlika između muškaraca i žena te njihovu političkom izjednačavanju”, ona nije nužno rješenje problema razlike i drugosti budući da dovodi u pitanje ljudsku slobodu.
Unatoč tome što je često izražavao derogativne stavove o ženama (koji su, upozorava autorica, možda bili samo odraz dominantnih stavova u antičkoj Grčkoj), Platonu možemo pripisati zaslugu da “nije spominjao specifične oznake ženske prirode, nije tvrdio trajno fiksirane osobine ili karakter žene kao bića”, odnosno da “nedostatke žena ne dovodi u vezu s njihovom prirodom već s društvom koje ih pogrešnim odgajanjem čini takvima”.
Drugim riječima, autorica Platonov doprinos nalazi u njegovom jasnom razdvajanju spolnih i rodnih oznaka, odnosno isticanju društvenog, a ne biološkog, konteksta rodnih uloga.
Žena u klasičnim djelima utopijske književnosti
Ako skočimo nekoliko stoljeća unaprijed, u 16. i 17. stoljeće – vrijeme nastanka prvih (književnih) utopija – uočiti ćemo da je položaj žena bio daleko od idealnog. Žene su bile smatrane moralno, fizički i intelektualno inferiornima muškarcima.
Thomas More i drugi utopisti u svojim djelima nisu ponudili prijedloge za poboljšanje položaja žena, no to ne čudi s obzirom da nisu ni smatrali da je to nešto što treba mijenjati na bolje. Također, vrlo rijetko su dovodili u pitanje prirodu vlastitih privilegija (uostalom, da citiramo Margaret Atwood, “bolje ne znači uvijek bolje za sve, nego i gore za neke” – pa tako i poboljšanje situacije za muškarce može ujedno značiti pogoršanje situacije za žene).
Maskalan navodi da klasične utopije “tako često počivaju na strogo kontroliranim heteroseksualnim reproduktivnim ekonomijama izgrađenim na patrijarhalnim paradigmama braka, obitelji i države.” Istovremeno, žene su često bile predmet seksualnih maštarija u kojima se utopija svodila na seksualnu slobodu i otvorenost prema muškim željama. U tom smislu, dodaje autorica, žene su sredstvo ostvarenja utopije, ali je same nikad nemaju prilike uživati.
Neki utopisti su ipak ponudili vizije u kojima žene zauzimaju položaj koji bi se iz današnje perspektive mogao opisati kao emancipatoran, a radi se u prvom redu o inovacijama vezanim uz kućanski rad, brigu o djeci, seksualne odnose, podjelu rada i političku participaciju žena.
Pogledajmo neke konkretne primjere: Utopiju Thomasa Morea, Grad sunca Tommasa Campanelle i Novu Atlantidu Francisa Bacona.
More je preuzeo Platonovu ideju o potrebi obrazovanja i zapošljavanja žena, prvenstveno kako bi se smanjile socijalne razlike proizišle iz neravnomjerne distribucije rada. No, ne preuzima i njegov stav o ženskoj prirodi – naime, žene je smatrao površnima, lakomislenima i besposlenima (nije osobito cijenio rad u kući). Progresivan aspekt tiče se klerikalnih dužnosti žena, koje su mogle postati svećenice (ali samo ako su bile udovice), no općenito gledajući, More je smatrao da je žena podređena muškarcu i bračnom životu.
U Campanellinom Gradu sunca, koji je tehnički i znanstveno razvijeno društvo, svi članovi imaju svoje radne dužnosti i zadatke – koji su ipak podijeljeni po fizičkoj zahtjevnosti. Muškarci se tako bave, primjerice, oranjem i drvodjelstvom, a žene sjedilačkim poslovima poput tkanja, brige za stoku ili pripreme hrane, no mogu se baviti i slikanjem ili glazbom (s iznimkom “muških” instrumenata kao što su bubanj i rog). Nadalje, svi sudjeluju u vojnim misijama te dijele upravljačke pozicije, dok seksualni odnosi služe promišljenom stvaranju potomstva. Možda najzanimljiviji Campanellin potez je ukidanje institucije braka; naime, čitavo društvo preuzima zadaće koje tradicionalno obavljaju bračni partneri, i to zato što se očekuje posvećenost pojedinca općem dobru zajednice.
Baconov svijet usmjeren je pak proučavanju prirodnih znanosti. Za razliku od Campanelle, Bacon je poštivao instituciju braka te obitelj ima veliku važnost u njegovoj utopiji. Međutim, izostaje konkretno spominjanje žena i njihova položaja.
Većina kasnijih feminističkih kritika Bacona odnosi se na simboličke aspekte ovladavanja prirodom pomoću znanosti. Primjerice, Carolyn Merchant smatra da u Novoj Atlantidi možemo pronaći korijene mnogih današnjih društvenih i ekoloških problema utoliko što je čovjek predstavljen kao neutralni znanstvenik koji se izdvaja iz kaosa prirode, promatrajući je kao objekt i sredstvo vlastitog intelektualnog napretka.
Utopijski socijalisti: kritika braka
Iako nisu stavili ženska pitanja u fokus svog rada, neki utopijski autori – primjerice, Charles Fourier, Henri de Saint-Simon ili Robert Owen – ipak su se izravno dotakli položaja žena te čak zagovarali ravnopravnost spolova. Prema ovim društvenim reformistima, postizanje univerzalne harmonije tražilo je detaljnu reorganizaciju društva koja bi uključivala i promjenu položaja žena. Osobito su bili kritični prema instituciji braka, tvrdeći da je ona uzrok najveće eksploatacije žena. Fourier, koji je želio ukinuti rodnu podjelu rada te omogućiti ženama ravnopravno sudjelovanje u javnom i privatnom životu, je zapisao:
“Društveni napredak i historijska promjena događaju se zbog napretka žene prema slobodi, a dekadencija društvenog poretka događa se kao rezultat smanjivanja slobode žena.” Fourier je smatrao da brak predstavlja ne samo prijetnju ekonomskoj i političkoj samostalnosti žena, već i prepreku posvemašnjem oslobođenju i muške i ženske seksualnosti.
I Owen je želio ukinuti brak, prozvavši ga umjetnom kreacijom koja suspreže prirodne osjećaje ljubavi između dvoje ljudi, potiče posesivnost i obmane te održava postojeće nejednakosti između muškaraca i žena. Prema Owenu, privatno vlasništvo i religija uz brak čine izvor svih zala i nemorala na svijetu. Međutim, njegove konkretne inovacije nisu bile osobito radikalne, što Maskalan dovodi u vezu s kasnijim feminističkim kritikama marksizma: “Unatoč pozivima na žensku emancipaciju, žensko se pitanje u tim političkim teorijama redovno svrstava vremenski, politički i ontološki iza klasnog pitanja te se njegovo rješavanje, zapravo, odlaže unedogled.”
Unatoč manjkavostima ideja utopijskih marksista, upravo u njima možemo pronaći začetke feminizma kao društvenog pokreta. Naime, sljedbenice Saint-Simona na sastancima su razmatrale sensimonističke ideje, ali i kritizirale njihove patrijarhalne aspekte. Godine 1832. pokrenule su časopis La Tribune des femmes u kojem su objavljivale isključivo žene, naglašavajući tako važnost ženske solidarnosti i povezivanja.
Utopija i feminizam
Nade i želje vezane uz vlastiti položaj žene su najprije konceptualizirale, a zatim i ostvarile kroz feminizam. Maskalan objašnjava da je slika bolje budućnosti žena temeljna slika feminizma, zbog čega ga možemo smatrati suštinski utopijskim pokretom. Dapače, feminizam je bitno revitalizirao utopijsko mišljenje u doba njegove opće krize.
Autorica pokazuje razvoj feminističke teorije na primjeru feminističkih književnih utopija iz različitih povijesnih razdoblja, navodeći da “feminističke utopije predstavljaju prodor izvan okvira klasične utopijske književnosti u kojoj su žene rijetko participirale kao autorice, a još rjeđe kao relevantne teme.” Štoviše, muške utopije za žene su većinom bile distopije, a “u najboljem slučaju otužna repriza svakodnevice.”
Prvi poznati primjer je Grad žena srednjovjekovne spisateljice Christine de Pizan, djelo koje mnogi smatraju najstarijom feminističkom utopijom i koja sadrži elemente kao što su uspostava ženskog idealnog grada i kritika mizoginije. De Pizan brani žene od kleveta filozofa, mudraca i znanstvenika, zamišljajući utočište za “obrazovane i ugledne žene” uz pomoć božanskih bića Razumnosti, Pravednosti i Ispravnosti.
Uz to, ovo djelo predstavlja prvi pokušaj bilježenja ženske povijesti; naime, autorica kroz stvarne i fiktivne primjere svetica, ratnica, umjetnica, znanstvenica i carica ukazuje na nepravednost podređenog položaja žena koji je rezultat rodne hijerarhije. Time, navodi Maskalan, “ne samo da je uvela žene u prošlost, već im je otvorila i vrata budućnosti.”
Separatizam kao rješenje
Općenito govoreći, za feminističku utopiju možemo zaključiti da:
1) kritizira patrijarhat kao neprirodno stanje, razotkrivajući pogrešne pretpostavke o ženskoj prirodi, 2) opisuje svijet u kojem žene mogu ostvariti puni potencijal, 3) prikazuje žene kao ravnopravne muškarcima i kao donositeljice odluka o vlastitim reproduktivnim funkcijama, i, u nekim slučajevima, 4) prikazuje muškarce i patrijarhalne institucije kao odgovorne za postojeće društvene nepravde.
U posljednjem slučaju radi se o tzv. separatističkim utopijama koje počivaju na ideji da muškarci ugrožavaju žene i da one stoga trebaju živjeti odvojeno, uz isključivo međusobnu interakciju koja je povremeno i seksualne prirode.
Jedan od primjera je roman Njenozemska (Herland) iz 1915. autorice Charlotte Perkins Gilman, koji opisuje izoliranu zajednicu žena koja je uspostavljena na feminističko-socijalističkim premisama te nepostojanju razlike između privatne i javne sfere. Stanovnice Njenozemske ne jedu meso i posvećene su organskoj proizvodnji, dijele brigu oko djece i životni prostor, i nisu izložene bolestima, zagađenju ili kriminalu. Razmnožavaju se putem partenogeneze, koju Maskalan opisuje kao svojevrsni deus ex machina, odnosno “univerzalni separatistički odgovor na problem nastavka vrste s kojim se obavezno suočavaju zamišljena sveženska društva.”
Maskalan upozorava da Perkins Gilman uzdiže majčinstvo kao najsvetiju ulogu, što se očituje i u postojanju Božice Majke, odnosno majčinskog panteizma. Ta veza između žene i prirode postati će važna za buduće ekofeminističke teorije koje lociraju isti uzrok uništenja prirode i degradacije žena: patrijarhalne dihotomije i dominacija jednog elementa nad drugim.
Ima li utopije u postmodernizmu?
A kakva je pozicija utopije u suvremenom svijetu? Prema postmodernistima, utopija “podrazumijeva čvrste i nepromjenjive kategorije (poput ideala i savršenstva), raspolaže univerzalnim istinama, ne dvoji oko postojanja stabilne i nepromjenjive ljudske prirode i fiksiranog identiteta te počiva na neupitnoj vjeri u mogućnost posvemašnjeg razumijevanja prirode.” Suprotno tome, postmodernistički mislioci zagovaraju kontingenciju jezika i vrijednosti te ističu kulturalnu konstruiranost identiteta, iz čega slijedi da su vrlo kritični prema ideji utopije.
Ipak, nije sve tako crno. Primjerice, Seyla Benhabib naglašava pozitivne vrijednosti postmodernističke kritike vezane uz dekonstrukciju zapadnjačke filozofske ideje transcendentnog i univerzalnog subjekta koji je navodno slijep za razlike koje nužno nastaju njegovim utjelovljenjem unutar povijesnog i kulturnog konteksta.
“Pokušavajući osloboditi utopiju suvremenih negativnih određenja ali i tradicionalnih razumijevanja, mnogi teoretičari utopije barataju pojmom nove utopije, dakle, postmoderne, kritične, dvosmislene i ambivalentne otvorene ideje promjene,” naglašava Maskalan.
Od predloženih novih pristupa možemo spomenuti koncept “utjelovljene utopije” Elizabeth Grosz, koja utopijsko promatra u kontekstu odnosa tijela, društvenih struktura i izgrađenog okoliša. Priznavanje i prihvaćanje multipliciteta tijela i njihovih raznovrsnih političkih interesa i ideala podrazumijeva jednaki multiplicitet idealnih (ili dobrih) rješenja. Grosz ističe da se ideali moraju proizvoditi svaki put iznova te da je njihovo umnožavanje trajan proces.
Lucy Sargisson pak zagovara novi-stari pristup koji naziva “transgresivnom utopičnosti”. Radi se o utopijskom mišljenju koje ne inzistira na utopiji kao nacrtu ili opisu savršenosti, već se njegova transgresivnost očituje se u kritici jezika i tradicije dualističkog mišljenja koje uspostavlja hijerarhije na kojima se temelji čovjekovo razumijevanje svijeta. Za Sargisson, rušenje mentalnih barijera osnova je političke promjene, ali i promjene paradigme u ljudskoj svijesti.
Nužnost utopije ne samo kao feminističke, već i globalne sile
Da rezimiramo, prava utopija ne teži statičnosti i nepromjenjivosti, već je aktivna, transgresivna, partikularna, kritična i samokritična. U tom smislu poveznica između utopijskog mišljenja i feminizma nimalo ne iznenađuje budući da, kako objašnjava autorica, feminizam kao pokret počiva na kritici postojećih struktura moći te je usmjeren prema mijenjanju ne samo ženskih života već i društva u cjelini.
Ono što se knjizi može zamjeriti je suhoparan (i za širu publiku previše akademski) stil pisanja te činjenica da se autorski glas sasvim nepotrebno izražava u prvom licu množine (“Naš je cilj u ovoj knjizi…” – tko su to mi?). Možemo spomenuti i prilično neatraktivnu naslovnicu te anglocentrično usmjerenje – recimo, bilo bi zanimljivo da je autorica posvetila barem jedno poglavlje lokalnom kontekstu (možda Hrvatima/cama nedostaje utopijske mašte?). Ipak, riječ je solidnom i detaljnom pregledu povijesti i teorije utopijske misli s naglašenom feminističkom perspektivom, a spoj feminizma i utopije, kako zaključuje Maskalan, nužan je kako bismo nadišle/i stare koncepte i velike naracije te se upustile/i u nove avanture.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
