Hvarski časopis O. (Otočka) koji je u proljeće ove godine promoviran u Jelsi usmjeren je na kritičko promišljanje života na otoku, a iza njegovog izdavanja stoji grupa od pet mladih Hvaranki koje su prepoznale potrebu da se udruže i unutar ovog projekta podignu vidljivost nekih za otočku zajednicu važnih tema.
Nije slučajno da su Marija Plenković, Božana Damjanić Majdak i Majda Moškatelo žene jer su pitanja koja se u ovom časopisu nerijetko akcentuiraju tradicionalne rodne uloge i položaj žena u otočkoj, ali ne samo otočkoj,zajednici.
Što je bio osnovni poticaj za vaše okupljanje i pokretanje časopisa O. ?
Marija: Trenutak je bio spontan. Bilo je to pretprošle zime, sve smo se poznavale iz viđenja. Okupile smo se oko jedne zajedničke tribine koju smo održale i nakon toga se ekipa počela filtrirati. Neke su otpale, neke nove su se uključile a kroz naša druženja stalno se nametala potreba da nešto korisno napravimo zajedno. Netko je predložio ideju da to bude časopis, a mi smo smatrale da nam nedostaje medij koji bi bio lokalan, a fokusiran na aktualni trenutak. Često se na otoku (i ne samo na otoku) volimo osvrtati na prošlost, nostalgičarski se volimo prisjećati vremena za koja nam se čini da su bila bolja, bilo iz priča starijih ili naših vlastitih sjećanja na djetinjstvo. Uglavnom, svjesne da sve mi više-manje ovdje živimo tijekom cijele godine, vidjele smo da ima smisla koncentrirati se i na ono pozitivno, konstruktivno i lijepo što život na otoku donosi. Osnovna motivacija je bila da pokušamo doprinijeti našem životu sada i ovdje: da bude ugodniji, pravedniji i ispunjeniji.
Božana: Često smo u našim privatnim druženjima pričale o tome na koji način omogućiti nama, a i lokalnoj zajednici, ostvarivanje nekih vlastitih potencijala koje otok uopće ne pruža. Prije svega mislim na cjeloživotno obrazovanje. Konkretno, i ja sam sama nakon završetka fakulteta osjetila neka ograničenja kroz činjenicu da sa svojom strukom mogu uglavnom raditi u školi kao prosvjetna radnica, nakon toga na otoku nemam drugih mogućnosti usavršavanja ili stjecanja nekih drugih vještina.
Majda: Naravno da je važno da se nešto promijeni odnosno važan je cilj, ali još važnije je to naše zajedničko putovanje do cilja. Na tom putu mijenjamo sebe i one koji s nama dolaze na bilo koji način u doticaj. Sve se nekako stalno kreće u tom istom zatvorenom krugu; lakše je biti veliki kritičar ili pak poricati probleme nego djelovati,premalo ljudi zapravo djeluje u pravcu neke konkretne promjene.
Marija: Nakon što završimo škole i fakultete, naš život na otoku počinje biti stvaran i teško je naći istomišljenike, malo nas je. Na ovaj način smo htjele ispitati i koliko je onih koji razmišljamo slično i koji imaju zanimljive ideje koje nemaju s kim ostvariti. Časopis O. bi trebao biti projekt koji bi služio i tome, znači ne nužno okupljanju istomišljenika, već okupljanju ljudi s raznovrsnim idejama koje mogu mijenjati naš život na bolje.
Što je u cijeloj priči mijenjala činjenica da ste sve u glavnom timu časopisa žene? Jesu li i vaša iskustva bivanja ženom na otoku formirala koncepciju i ideju časopisa?
Majda: Časopis ima pet urednica; sve smo različite, često se spotaknemo i uočavamo neslaganja oko određenih pitanja. Tako su i naši razlozi za uključenje u projekt O. različiti. Ja sam u priču ušla iz meni bliskih i zanimljivih razloga, kao što su rodno pitanje i pitanje prava žena. Meni osobno su to bili najsnažniji motivi da se projektu pridružim. Smatram da je iznimno važno raditi konstantno na tome da se žene osvijeste i ne dopuštaju da ih se u društvu, zajednici, obitelji, crkvi, gdjegod – tretira kao «drugotne».
Božana: Zato i jesu dominantne dvije okosnice časopisa: položaj žena na otoku i život u otočkoj zajednici u širem smislu.
Marija: Mislim da smo sve mi, bez obzira na različitosti, u manjoj ili većoj mjeri svjesne tradicionalnih rodnih uloga u zajednici. I zbog toga smo se lako identificirale s tom nišom rodne ravnopravnosti. Ne bih čak rekla ni da je situacija na tom planu lošija nego na kopnu, samo da je riječ o manjoj sredini u kojoj su problemi najglašeniji. Mi na otoku jesmo zrcalna slika cijelog našeg društva u cjelini, a sve mi u časopisu O. želimo izaći iz tih okvira.
Već je prošlo neko vrijeme od izdavanja prvog broja časopisa, što ste u ovih nekoliko mjeseci zamijetile, do koga i s kojim rezultatima ste doprle?
Majda: Časopis je prihvaćen s generalno pozitivnim reakcijama. Postoji jedna kategorija ljudi koja s nama ne komunicira, pa njihove reakcije nemamo. Neki ljudi iz akademske zajednice su primijetili da bi tekstovi mogli biti stručniji, ali to nije bila naša namjera – željele smo napraviti časopis koji komunicira i s blagajnicom u dućanu i s konobarom u restoranu, s našim sumještanima.
Marija: Želimo da naš časopis čitaju otočani i otočanke, sve skupine na otoku. Nismo detaljnije specifizirali ciljanu publiku, ali smo cijelo vrijeme mislili na široki spektar čitatelja. Čini mi se da su oni ljudi koji su ponudili neke konkretnije impresije malo dublje zagrebali u analizu tekstova koje su pročitali. Jako nam je važno dobiti feedback, da se znamo usmjeravati dalje. Jedan broj je iza nas, mi još moramo mnogo toga fomirati unutar tima, kada je riječ o uređivačkoj politici. Meni osobno je bilo važno da uspijemo preusmjeriti pažnju na određene teme koje su se nama činile važnima, a imali smo dojam da u široj zajednici nisu prisutne. Primjerice, od naših uloga koje preuzimamo u obitelji, na poslu, i u svim drugim životnim situacijama. Bilo bi dobro da kroz časopis možemo osvijestiti činjenicu da ni jedna nepovoljna ili neugodna situacija nije nepromjenjiva. U prvom tekstu dajemo za primjer konkretnu situaciju koja se događa u Procesiji za križem. Riječ je o religijskom obredu koji dobro zrcali tradicionalne rodne uloge u otočkoj zajednici. Postoji običaj u našim crkvama i procesijama da muškarci sjede ispred, a žene u stražnjem dijelu ili na začelju kolone. U tom tekstu autorica analizira taj običaj, s pogledom na prošlost i sadašnjost, iz osobne perspektive. No, i taj rad ističe aspekt promjene, činjenicu da mi ne živimo u izoliranom mjehuru u kojemu se ništa ne mijenja…
Božana: …i da to nešto tradicionalno, što je nama na otoku sveto, ne mora nužno biti idealno, odnosno da i tradiciju treba promišljati. Zanimljiva je i tema odgoja u kojoj smo preispitivali odgoj djevojčica u eri suvremenih i digitalnih medija. Pisali smo i o problemima lokalne zajednice gdje nam je bio cilj da odgovorne suočimo s problemom deponija i zbrinjavanja otpada na otoku, te o stavu žitelja otoka kada je dotična tema u pitanju.
Vrijedi se osvrnuti i na specifičan dizajn i prijelom teksta magazina O. Jako je prepoznatljiv i efektan, a potpisuje ga studio Kuna zlatica koje su za ovaj rad upravo dobile nagradu Zagrebačkog salona. Kako ste se povezale s njima i kako je tekao rad na koncepciji?
Božana: Glavni poticaj je bio poznanstvo s Anom Kunej, jednom od dizajnerica iz njihovog studija koja je podrijetlom iz Jelse. Bilo nam je važno da one razumiju tu otočku problematiku o kojoj pišemo. To je na kraju i prevagnulo u tome da odaberemo njih. One su imale i osobnu motivaciju, mi smo osjetile da je cijela ova priča na neki način i njihova stvar – i tu je kliknulo.
Prokomentirajte i priču oko platforme Pokret otoka koja je pokazala da su se otoci malo u posljednje vrijeme probudili. Zamjetan je polagani trend povratka ljudi na otoke, ali je osviještena potreba otočana da se međusobno povezuju oko pitanja vezanih za lokalnu zajednicu.
Marija: Meni se čini da su otočani osvijestili mogućnost i pravo da sami govore o svojim potrebama i izazovima. Kroz Pokret otoka kao trenutno najvidljivijom inicijativom ja sam osjetila identifikaciju jer mi se činilo da je to autentičan glas otočana. Meni trenutno stanje ulijeva dozu optimizma u vezi pozitivnih promjena u našim otočkim zajednicama.
Božana: Takve nas inicijative suočavaju s činjenicom da sami možemo mnogo toga, da ne upiremo samo poglede prema kopnu očekujući da nam sve bude servirano, što je zapravo i nemoguće. Mislim da je u ovom trenutku utopistički promatrati otok kao idealnu zajednicu i zaista treba poraditi na tome da se ljudi počnu vraćati na otok. Da bi se postigao taj cilj, da bi se ostvarila kritična masa ,potrebno je djelovanje svih aktera, kako lokalne zajednice tako i samog pučanstva na otoku. Mislim da bismo se svi zajedno trebali početi trzati i djelovati u svojim lokalnim sredinama. Ovako male sredine možda jesu zatvorene i naizgled neperspektivne, ali su i pogodne za djelovanje, možda preko udruga, građanskih inicijativa. Promjene se ne događaju preko noći, ali ukoliko se međusobno uvažavamo, čujemo i prepoznajemo rad i trud pojedinaca u ostvarivanju kvalitetnijeg života u malim sredinama, stvari se mogu kretati na bolje.
Kazali ste nam da biste uz izdavanje časopisa voljeli pokrenuti i još neke projekte. O čemu je riječ?
Marija: Imamo želju oformiti i jednu volontersku bazu na otoku kako bismo na taj način promovirale važnost volonterskog rada za opću korist zajednice. S obzirom da su jedan od resursa koji nam nedostaje – ljudi, pogotovo mladi i razni stručnjaci u javnim institucijama, često sve aktivnosti koje se organiziraju padnu na malobrojne entuzijaste, a to je ponekad teško izvedivo. Kada bismo uspjele oformiti bazu volontera vjerojatno bismo mogli mnoge projekte lakše i uspješnije realizirati.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
