Objavljeno

Je li moguć tekstil po mjeri radnica i radnika?

Ivana Greganić (foto: FADE IN)

Zbog svoje dobre prometne povezanosti, činjenice da je bio okružen resursima bogatim prostranstvima Slavonije i Srijema te veleposjedima čiji su vlasnici posjedovali kapital za potreban za pokretanje industrijskih poduzeća, Osijek je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se u tom gradu počinje i razvijati tekstilna industrija, postao važan centar razvitka moderne industrije i moderne radničke klase, navodi se u istraživanju Tekstilna industrija Osijeka: Poboljšanjem uvjeta rada ka održivoj domaćoj tekstilnoj industriji autora Karla Držaića i Bojana Nonkovića nastalog u sklopu projekta Po mjeri (Muzej osobnih priča) koji je financiran sredstvima Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj.

Cilj navedenog projekta bio je davanje doprinosa razumijevanju položaja tekstilnih radnica u Hrvatskoj i zagovaranje izrade strateških rješenja i održivih modela upravljanja i razvoja tekstilne industrije koji u fokusu imaju primjenu, zaštitu i poboljšanje ljudskih i radničkih prava bivših, trenutnih i budućih radnika.

Uzlet u Jugoslaviji

Međutim, kako da se dalje navodi u istraživanju, pravi uzlet tekstilne industrije i srodnih grana u Jugoslaviji, pa tako i u Osijeku, zbiva se u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, dok već do 1955. godine Osijek postaje industrijski centar s više od 63 000 stanovnika, od čega su čak oko 27 000 činili industrijski i zanatski radnici i službenici. Velik dio tog broja otpadao je na zaposlene u tekstilnoj i kožnoj industriji, posebno u velikim poduzećima poput Lanene industrije Osijek, Tvornice odjeće i rublja “Slavonija”, Tvornice trikotaže i rublja “Mara”, Osječke tkaonice svile Osijek i Tvornice kože.

Početkom devedesetih – poznato nam je svima – dolazi do kontinuiranog smanjenja broja zaposlenih u tekstilnoj industriji, kao i udjela te industrije u BDP-u. Tekstil postaje ovisan o lohn poslovima (doradni poslovi, op.a.), što je proces koji je započeo još u Jugoslaviji, zapostavlja se vlastita proizvodnja, te Hrvatska, kako pišu istraživači, postaje „nekonkurentna u uvjetima seljenja proizvodnje u zemlje istočne Europe, a zatim i na Daleki Istok gdje su cijene rada niže“.

Dio poduzeća uništen je namjerno, zbog vrijednog zemljišta na kojem su se nalazili, a velik broj radnica i radnika izgubili su posao. „Velik dio njih bili su polukvalificirani radnici koji su osposobljavani u samim tekstilnim poduzećima i koji su do tada u njima bili zaposleni i više desetljeća, stoga je za njih pronalazak novog posla bio otežan ili nemoguć. Danas u tekstilnoj industriji radi nešto više od 12 000 radnika/ca, od čega oko 75% njih u proizvodnji odjeće, a ostali u proizvodnji tekstila“, pišu Nonković i Držaić.

Slični procesi i drugdje

Sve nam je to više-manje poznato. Uostalom, tekstil je prošao sličan proces kao većina poduzeća u Hrvatskoj tijekom te famozne pretvorbe i privatizacije. Nakon što smo se prošlih godina naslušali predavanja i načitali istraživanja o stanju u tekstilu i drugim industrijama, pravo pitanje je što sada i kako dalje. I kako, ako je to ikako moguće, stvoriti drugačiji tekstil.

Kako, dakle, stvoriti tekstil po mjeri radnica i radnika, s drugačijim uvjetima rada, i je li to uopće moguće, pogotovo u državi poput Hrvatske – dakle, bez vlastite proizvodnje, u državi koja je uglavnom ostala bez velikih pogona, s radnom snagom koja stari, bez ulaska mlađih radnika, pa koja samim tim koja gubi veliko znanje?

Naime, promjene koje su započele devedesetih, a govorimo o otpuštanjima, smanjenju radne snage, a posljedično i o gubitku znanja koji je došao s rastakanjem tekstila, utječu na trenutačno promišljanje budućnosti ove industrije.

Suzana Agotić koja je također radila na projektu Po mjeri, kaže nam da, kada govorimo o tekstilu u Osijeku, dio radnica koje su ostale bez posla više ga nikad nisu našle u struci. „Dio njih više nikad nije pronašao niti drugi posao jer zbog godina nisu imale priliku i podršku sustava za prekvalifikacijom. Mnoge od njih nikad nisu primile zaostale plaće i otpremnine. Manji dio njih se zaposlio u malim privatnim tekstilnim pogonima u gradu koji još uvijek rade, a dio njih je prešao u obrtničke vode i nastavile su se samostalno boriti za očuvanje svojih radnih mjesta i profesije u lokalnim zajednicama“, kaže Agotić.

U budućnosti nećemo imati tekstilnih radnica?

Dodaje da je iskustvo lokalnih obrtnica bilo jako važno u kontekstu projektu i pogotovo u kontekstu budućnosti tekstila u gradu „gdje trenutne obrtnice upozoravaju da kroz pet do deset godina, nakon što njihova generacija ode u mirovine, nećemo imati educirane i kvalitetne krojače. Potreba za njima neće prestati, samo nećemo imati nikoga tko bi to mogao raditi“.

Slično nam je potvrđeno i u telefonskim razgovorima s bivšim radnicama tekstilnih divova Milenom Cesar i Sibilom Danilović. Cesar je sada obrtnica te šije odjeću po mjeri i radi popravke, dok Danilović radi u jednoj manjoj firmi koja proizvodi specijalizirane zdravstvene tekstilne proizvode. Obje vole to što rade, kao i kreativnost koja dolazi s poslom u tekstilu. No, izražavaju veliku skepsu prema budućnosti tekstila u gradu koji više de facto nema srednjoškolsko obrazovanje za nove radnike i radnice.

Moranu Ikić Komljenović, voditeljicu projekta Po mjeri, upitali smo što bi točno značilo to “drugačija tekstilna industrija”. Ikić Komljenović odgovara da je to ona tekstilna industrija koja „osigurava dostojanstvenu plaću za rad, sigurne radne uvjete, ona koja brine o okolišu, ona koja je maštovita i smjela u korištenju novih materijala i tehnologija, ona koja brine o budućim generacijama i koja ulaže u znanje i nove vještine“.

Ističe i raznolika iskustva radnica čije su priče zabilježene projektom. Međutim, suprotno očekivanjima da će se radnice fokusirati samo na teške uvjete rada i niske plaće po kojima je tekstil poznat, žene su isticale i mnoga pozitivna iskustva.

Ljubav prema vještinama koje radnice imaju

„Možemo reći da iz njihovih iskaza vrlo često izbija velika ljubav prema vještinama koje posjeduju i koje su godinama njegovale. Radnice koje su radile u velikim pogonima prije pretvorbe devedesetih godina, većinom ističu pozitivna iskustva, ponosne su na profesionalni rast koji su doživjele, ali i dalje ističu da su primanja u tekstilu uvijek bila manja. Radnice koje su radile u vrijeme pretvorbe i ranih dvijetisućitih ali i kasnije, ističu u značajnoj mjeri negativna iskustva. Neke su žene govorile o ugrožavanju zdravlja, kršenju radnog prava, ali i mobbingu“, kaže Ikić Komljenović.

„U svojim osobnim iskazima radnice, gotovo u pravilu, ističu potrebu za ulaganjem u nove generacije, u znanje, u prijenos vještina. Ističu da će odlaskom radnica u mirovinu mnoge sredine ostati bez školovanih krojačica i krojača po mjeri i žale se da nemaju kome prenijeti svoje znanje“, dodaje.

U Osijeku, koji je nekad bio značajno sjedište proizvodnje tekstila i odjeće, danas se radi tek u manjim pogonima od desetak zaposlenika, (opet) lohn-poslovima i obrtnicima.

Radnici i radnice u središtu

Modna aktivistkinja Tena Lavrenčić, koja se bavi marketingom i komunikacijom za održive brendove, kaže kako joj je jako drago vidjeti projekte poput Po mjeri, koji stavljaju radnice i radnike u središte. Također ističe da se vrlo često, pogotovo u zapadnim zemljama, kada govorimo o drugačijoj ili boljoj tekstilnoj industriji fokus uglavnom stavlja na bolje materijale i bolju proizvodnju odjeće.

“Naravno da je to bitno, ali premalo se stvari gledaju iz perspektive onih koji rade odjeću“, ističe Lavrenčić. Tako će veliki modni divovi često tvrditi da su održivi jer koriste reciklirane materijale, ali će se poboljšanje radnih uvjeta izrazito rijetko uključiti u jednadžbu održivosti.

Lavrenčić ukazuje i na činjenicu da se na rad izrade odjeće, šivanja i krojenja uglavnom gleda kao na niskokvalificirani rad, iako je to „daleko od istine“. „Šivanje odjeće je komplicirana vještina koja zahtijeva godine učenja. Međutim, mi takve vještine smatramo manje vrijednima, što je samo jedna od isprika koja se koristi da takvi poslovi onda budu i manje plaćeni“, kaže Lavrenčić.

Agotić kaže kako su se tijekom provedbe projekta vodili sloganom da je drugačija budućnost tekstila moguća i da ta vjera i dalje postoji.

„Vjerujemo da je moguća drugačija proizvodnja, drugačija organizacija rada, drugačiji uvjeti rada, drugačije plaće, drugačije obrazovanje. Vjerujemo i da je moguća i snažnija suradnja različitih dionika zajednica, zadrugarstvo, okretanje održivim i zelenim praksama, okretanje stvarnim potrebama tržišta, inovativnost, ali i podrška sustava u primjeni kvalitetnih preporuka i pametnih strategija koje godinama stoje zaboravljene po ladicama. Tekstilna proizvodnja u Hrvatskoj možda više nikad neće imati onakvu snagu od prije 40 ili 50 godina, ali je i dalje važna i predstavlja potencijal za one koji su spremni drugačije razmišljati“, smatra ona.

Predmeti bez vrijednosti

Lavrenčić kaže kako je obezvrjeđivanje tekstilne industrije i rada u tekstilu veliki odraz toga kako općenito razmišljamo o odjeći: „kao nečemu jeftinom, brzom, nebitnom“. Radi se o tome da smo na odjevne predmete počeli gledati kao predmete bez vrijednost. Nešto što se brzo kupuje, a još brže odbacuje.

„Zbog brze mode imamo određena očekivanja koliko odjeća treba koštati i koliko vrijedi. Recimo, sasvim nam je normalno i očekivano da nova majica košta deset do 20 eura. Tako da nije ni čudo da kada se ta majica podere ili više nije potpuno nova, da ćemo je se lako riješiti. Jer nam nije vrijedna“, smatra.

Sve se to odražava i na to kako doživljavamo vrijednost rada koji stoji iza te majice. „Kada je proizvod tako jeftin, mi pretpostavljamo da ga nije teško ni skupo napraviti. Nažalost, ne vidimo da je iza te cijene cijeli sistem koji se zasniva na eksploataciji“. Prema njoj to je jedan od najvećih i osnovnih problema u modnoj industriji – naš stav i odnos prema vrijednosti rada i odjeće u industriji.

Rad će uvijek biti jeftin?

„Naravno, tu je čista ekonomija sistema brze mode – da bi se ostvario profit, mora se prodati što više pod što manjim troškom. Ali stvarno mislim da je velik dio masovne proizvodnje jednostavno stav prema ljudima kao nepresušnom resursu u koji ne vrijedi ulagati jer će uvijek biti drugih, jeftinijih“, dodaje Lavrenčić.

Kako bi onda mogao izgledati tekstil “po mjeri”? Modna industrija je, smatra ona, kompleksni sustav te stoga ne postoji jedno rješenja koji će ju promijeniti.

Agotić smatra kako je, prije svega, “važno vratiti dostojanstvo tekstilnim radnicima, tekstilnom obrazovanju i tekstilnoj proizvodnji u Hrvatskoj”. Uz to, važno je i “kontinuirano ukazivati na probleme koji postoje i koji se moraju što prije riješiti – od grubih kršenja ljudskih i radničkih prava, plaća koje radnice i radnike guraju ispod praga siromaštva, neisplaćenih plaća i otpremnina, neadekvatnih državnih mjera podrške radnicama koje ostaju bez posla”. I ona ukazuje na problem obrazovanja i to kako “iz godine u godinu kroz sustav obrazovanja izlaze učenici tekstilnih usmjerenja s kojima država kroz tržište rada ne zna što činiti”.

Lavrenčić čak misli da „ne postoji i ne bi trebala postojati jedna verzija bolje modne industrije“. „Mislim da bi trebalo postojati više sistema koji se nadopunjavaju. To bi uključivalo bolje materijale, održiviju i lokalnu proizvodnju, naglasak na kvaliteti, dostupnost popravaka i reciklaže, stroži zakoni, dostojanstvena plaća za sve, second hand, i još puno toga“, kaže.

Uz sve to, potrebno je da promijenimo vlastiti odnos prema modi i odjeći, a samim time i radnicama koje iza tog rada stoje.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.


Povezano