“Riječi su samo dodatak, više bih voljela da koristimo onomatopeju umjesto riječi. Možda hoćemo; glas bi morao poslužiti kao instrument... Ono što pokušavam je potpuno dekonstruirati konvencionalnu pjesmu, s klasičnim refrenom i stihovima.“
Glazba Catherine Ribeiro zvuči kao da neprestano poziva na revoluciju, zaziva duhove i baca čini u nekom ritualu. Uspoređuju ju je s Edith Piaf, Yoko Ono i Nico, ali njezin spoj avangardnog folka s utjecajima proga i psihodelije stoji sam za sebe, potpuno jedinstven. Basistica Sonic Youtha Kim Gordon je obožava.
Ribeiro je rođena u Lyonu 1941. godine u obitelji portugalskih imigranata. Oskudni biografski podaci koji postoje na internetu upućuju na problematično djetinjstvo i mladost za koju se priča da ju je djelomično provela na psihijatrijskim odjelima. Njezin mlađi brat umro je kao dojenče, a prve godine života Ribeiro je provela u ratom razorenom Parizu, gdje ju je majka zatvarala u mračni podrum tijekom bombardiranja.
Godine 1963. pojavila se u antiratnoj komediji Jeana Luca Godarda, Les Carabiniers (Vojnici). Na snimanju filma upoznala je četiri godine mlađeg Patricea Moulleta, koji joj je uskoro postao romantični i kreativni partner. On je bio eksperimentalni glazbenik koji je izmišljao i izrađivao vlastite instrumente kojima je davao veličanstvena psihodelična imena („omi”, „kozmofon”).
Između 1964. i 1966. Ribeiro je snimila petnaestak pjesama za portugalsku izdavačku kuću Estudio; pojavila se i na naslovnim stranicama nekih časopisa, no svijet showbiznisa ju je plašio. „Ne želim postati cura s naslovnice,” izjavila je jednom prilikom. U proljeće 1968. pokušala je počiniti samoubojstvo, nakon čega je hospitalizirana.
Godine 1969. s Moulletom je osnovala bend 2 Bis. Zajedno su snimili prvi LP Catherine Ribeiro + 2 Bis. Bend je potom preimenovan u Alpes, i iako se njihov sastav mijenjao tijekom sljedećih osam ploča, Moullet je ostao konstanta. Njihovi tekstovi često su se bavili političkim i društvenim temama, a sve ih je napisala Ribeiro, koja se također isticala specifičnim stilom pjevanja - kaotičnim i izražajnim. Ribeiro i Alpes rijetko su koristili konvencionalne rock beatove, a glazba je zvučala ekstatično, stravstveno, psihodelično, ritualistično, i uvijek sirovo i emocionalno, brutalno i moćno.
Prema kritičkom konsenzusu, najbolji album Ribeiro i Alpes je njihov četvrti, zapaljivi Paix (Mir), što je čudesno neprikladan naziv za tako burno remek-djelo. Njegov središnji dio je 15-minutna naslovna pjesma na kojoj se Ribeirin glas pojavljuje, grmeći, nakon petominutnog instrumentalnog uvoda, da objavi: “Mir onima koji urlaju jer jasno vide”. Glazba na albumu balansira između avant-folk zvuka i akustičnih šansona s prethodnih LP-ova i bučnog psihodeličnog rocka.
Ribeiro i Patrice Moullet prekinuli su vezu, ali ne i umjetničku suradnju; ponovno se sastaju kako bi producirali još nekoliko albuma Alpesa.
Uz glazbu, Ribeiro je bila humanistkinja i aktivistkinja; njen angažman za Palestinu, za čileanske izbjeglice koje su bježale od Pinochetovog režima, za izbjeglice iz Francove Španjolske, za anarhiste itd., učinile su je „crvenom pasionarijom“ 1970-ih.
Krajem 1999. gostovala je u francuskoj TV emisiji Des mots de minuit, gdje je predstavila svoju knjigu L'enfance. U njoj opisuje svoje djetinjstvo, loš odnos s majkom, smrt brata i druge intime teme. U listopadu 2017. na Facebooku je priznala da je 1962. silovana. „Nikome nisam rekla što se dogodilo. Sve do njegove smrti osjećala sam gađenje, sram, bijes.”
Posljednji nastup odražala je u Parizu 11. siječnja 2008. pred dupkom punom dvoranom. Danas živi u gradiću Sedanu na sjeveroistoku Francuske.
„Njezina zapanjujuća karijera […] je prije svega priča o briljantnom glasu: glasu nade i očaja, glasu rođenja i agonije, glasu mržnje i ljubavi, glasu srca i seksa, glasu plača, glasu magije onkraj riječi koje izgovara, glasu iz utrobe koji ide ravno do utrobe onih koji ga slušaju”, zapisao je novinar Etienne Blondet.
Tekst je objavljen 4. ožujka 2022.
