Oumou Sangare je kantautorica iz Malija, poznata po zagovaranju ženskih prava kroz wassoulou, stil popularne glazbe proizašao iz vokalne i instrumentalne tradicije ruralnog južnog Malija. Ona je glas feminizma u zapadnoj Africi. U regiji u kojoj je poligamija norma, a žene često smatrane vlasništvom muževa, Sangareina glazba postala je simbol borbe protiv rodne nejednakosti.
Osim društvene kritike i političkog aktivizma, Sangareine pjesme pune su ritmova, energije i radosti karakterističnih za tradicionalne zvukove Malija. Sredinom 1990-ih, Sangare je postala jedna od najvećih afričkih pop zvijezda, kao i poznato ime na europskoj i američkoj world music sceni.
Rođena je u Bamaku, glavnom gradu Malija, 25. veljače 1968. Najstarija je kći u obitelji koja pripada etničkoj skupini Fulani iz regije Wassoulou u južnom Maliju. Njezina majka, Aminata Diakité, bila je pjevačica, kao i njezina baka Noumouténé. Oumou je jedva poznavala svog oca, koji je napustio obiteljsku kuću kad je Oumou imala dvije godine. Nakon toga je njezina majka počela prodavati na lokalnoj tržnici kako bi priskrbila za svoje četvero djece. Oumou bi joj pomagala prodajući vrećice vode na ulici. Stekla je naviku pratiti svoju majku na soumous (svadbene ili krštene ceremonije koje su se održavale na ulici), gdje bi Aminata pjevala pred publikom. I Oumou je počela pjevati, te je jasnoćom i snagom svojeg glasa očarala sve koji su je slušali. Majka joj je savjetovala da, kada nastupa pred publikom, pjeva kao da je doma u kuhinji.
Sangarein talent ubrzo joj je donio članstvo u Nacionalnom ansamblu Malija, koji služi kao poligon za najbolje glazbenike/ce u toj zemlji. Godine 1986. Bamba Dambele pozvao je Sangare na turneju po Europi sa svojom tradicionalnom udaraljkaškom trupom Djobila. Na toj je turneji Sangare počela razmatrati mogućnost solo karijere. Po povratku u Mali, osnivala je vlastiti bend i razvijala stil pisanja pjesama i zvuk koji učinkovito spaja tradiciju Wassouloua s modernim pop senzibilitetom.
Otkako je Mali stekao neovisnost ranih 1960-ih, regija Wassoulou neiscrpan je izvor sjajnih pjevačica. Te su glazbenice – Coumba Sidibe, Sali Sidibe i Flan Saran – zajedno utjecale na stvaranje glazbenog stila utemeljenog na tradicionalnim plesovima i ritmovima regije. U kombinaciji s lokalnim instrumentima kao što su bubanj djembe i kamalengoni (instrument sličan harfi koji su počeli svirati mladi lokalni glazbenici tijekom tog razdoblja), ti ritmovi na kraju su doveli do novog popularnog glazbenog stila nazvanog Wassoulou. Ovaj stil evocira osjećaj mladenačke pobune i slobode, a karakterističan je po tome što ga pjevaju gotovo isključivo žene, dok su teme tekstova također vezane uz ženske živote (npr. rađanje djece). Stihovi se često pjevaju u obliku poziva i odgovora.
Surađujući s poznatim aranžerom Amadouom Ba Guindom, Sangare je sastavila bend u kojem su bili Boubacar Diallo na gitari i Aliou Traore na violini. Cilj benda bio je dodatno reinterpretirati i osvježiti zvuk Wassouloua. Na primjer, koristili su modernu violinu umjesto sokua, tradicionalne svirale od konjske dlake koja se prije tradicionalno koristila. Nakon dvije godine eksperimentiranja, bend je otputovao u Obalu Bjelokosti kako bi napravio svoju prvu studijsku snimku. Kaseta koja je nastala, Moussolou (“Žene”), sastojala se od šest originalnih Sangarinih pjesama. Izdan 1989. godine album je na kraju prodan u više od 200.000 primjeraka i učinio od Sangare senzaciju u svojoj domovini. Najistaknutiji elementi albuma bili su stihovi gdje Sangare, mlada umjetnica koja se čitav život borila za puko preživljavanje, s gorljivom strašću i intenzitetom ustaje protiv zlouporabe patrijarhalne tradicije koja dopušta poligamiju, prisilni brak i žensko genitalno sakaćenje.
Tijekom sljedećih nekoliko godina, Sangaré je postala jedna od najvećih glazbenih zvijezda Zapadne Afrike. S rastućom reputacijom u Europi, počela je raditi na sljedećem albumu. Ko Sira (“Brak danas”) snimljen je u Berlinu i 1993. objavljen pri izdavačkoj kući World Circuit. Na ovome albumu Sangaré je koristila veći bend nego na prethodnom albumu te postigla širi i eklektičniji zvuk. Album je uključivao nekoliko pjesama koje se bave stradanjem žena u Africi, prisiljenih igrati ulogu sluškinja svojim poligamnim muževima. Hvaljen od kritičara i dobro primljen kod publike u cijelom svijetu, Ko Sira je 1993. proglašen “europskim world music albumom godine.”
Do tada je Sangare već postigla status idola kod kuće u Maliju. Nije ju usporilo ni rođenje prvog djeteta – te je godine održala turneje po Africi i Europi. U Ujedinjenom Kraljevstvu je 1996. izdala svoj treći album, Worotan, koji je mjesecima ostao pri vrhu europskih ljestvica world glazbe.
U nastupima uživo, Sangaré je iznimno upečatljiva pojava: visoka i odjevena u upečatljive šarene haljine i drugu tradicionalnu afričku odjeću, u štiklama i s pokrivalom za glavu. Međutim, ona sama fokusirana je na svoju glazbu i poruku. “Kad se baviš glazbom, radiš to za sve…”, kaže ona. “Pozdravljam sve ideje, sve instrumente. Želim uključiti sve koji me dođu slušati, jer želim da svi sudjeluju.”
Nijedan afrički glazbenik ili glazbenica nisu prije toliko otvoreno progovarali o ženskim problemima. Sangarina misija je borba za prava i dostojanstvo afričkih žena. Uzmimo za primjer pjesmu “Wele Wele Wintou” koja kritizira dječje brakove. Naslovna fraza, koja se ponavlja mnogo puta tijekom frenetične petominutne pjesme, znači nešto poput “zvonite u zvona”. Između “wele wele”, Sangare upozorava očeve da se djevojke ne bi trebale udati prije nego što dobiju grudi, kada počinje njihov život kao žena. Ovakvo otvoreno zagovaranje ženskih prava i pjevanje o aktualnim ženskim problemima od Sangare čini veliku inspiraciju za generacije Afrikanki.
“Govorim o ženama Afrike i cijelog svijeta”, kaže Sangaré u službenom priopćenju. “Borim se za poboljšanje položaja žena, jer afričke žene nemaju jednaka prava kao muškarci … Ako žena želi govoriti u društvu, nitko je ne sluša. Zato pjevam u njeno ime.”
U pauzama od bavljenja glazbom, Sangaré vodi Hotel Wassoulou u Bamaku, u kojem ima vlastiti koncertni prostor, te farmu i nekoliko biznisa, a surađivala je i s različitim humanitarnim organizacijama, uključujući Organizaciju za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, gdje je obnašala dužnost ambasadorice dobre volje.
Sangarin posljednji album, Timbuktu, objavljen je u travnju 2022. I on je, kao i sav njezin dosadašnji rad, obilježen pitanjima poput toga kako je to biti afrička žena koja dolazi iz okruženja koje ju je učinilo posebno ranjivom na različite oblike nepravde. Primjerice, pjesma “Gniani Sara” (doslovno “nagrada za patnju”) govori o njezinoj neumornoj borbi za poboljšanje položaja žena. “Usudila sam se prva uhvatiti u koštac s ovom temom, prije ikoga drugoga, i čak riskirala život radeći to,” kaže ona danas. “Moja je nagrada bila probuditi osvještenost, osobito kod mlađih generacija. To što vidim da Aya Nakamura ili Beyoncé navode mene kao inspiraciju i uzor vrijedno je svih nagrada i svih odlikovanja svijeta.”
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.