Anđelka Martić i herojska priča o Pirgu

Preporučeno Anđelka Martić i herojska priča o Pirgu

Kako predstaviti Anđelku Martić? Oni koji je se sjećaju po imenu već je znaju kao dobrog duha dječje književnosti, a onima kojima treba podsjetnik spomenut ćemo samo jednu riječ: Pirgo.

Upravo je to pojam koji će najčešće stajati uz njezino ime ako ga recimo upišete u internetsku tražilicu. Pirgova autorica je malo više samozatajna od djela koje je odaslala u brojna djetinjstva – rano se povukla iz javnog života, intervjue daje rijetko a njen je kontakt gotovo nemoguće pronaći. Rođena i odrasla u Zagrebu, od samih se početaka bavila pisanjem; prvo u školskim časopisima, a zatim kao novinarka Vjesnika i mnogih drugih publikacija.

Između školskih pjesmica i novinarske redakcije dogodio se rat. Djevojke i dječaci iz gimnazije s kojima se družila na Sljemenu svake nedjelje uhapšeni su, streljani ili odvedeni u logore. Tada je odlučeno da Anđelka Martić ide u partizane. Detalji koji zatim slijede zvuče kao isječci iz avanturističkog filma.

U šumi je pronašla i spasila ženu koja se u bijegu od Čerkeza skrila sa svojim novorođenčetom, prešla je sve bosanske planine s nogama zamotanima u kravlju kožu jer nije bilo cipela broj 36, a cijelo to vrijeme je sa sobom nosila knjižicu u kojoj je skupljala inspiraciju za ono što će kasnije postati poznato kao njen književni opus.

Jedno od sjećanja iz rata pretočilo se i u Pirga. Za razliku od dječaka Željka i laneta Pirga kojima je inspiriran, sam roman imao je malo tužniju sudbinu. Iako je uvršten u kanon dječje književnosti i dobio međunarodno priznanje, 90-ih je uklonjen s popisa lektira.

Skupljajući autobiografske mrvice pronašli sam gospođu Martić i pitali ju što ona misli o svemu tome, kako gleda na današnju književnost, ali i kako je to biti ženom u borbi. Objava intervjua je zakazana za Prvi maj, na njen 91. rođendan.

 

Vaše najpoznatije djelo, Pirgo, dugo je bilo dio osnovnoškolske lektire, da bi zatim početkom 90-ih bilo izbačen bez objašnjenja. Zašto mislite da je došlo do toga?

Na to ni sama nemam odgovor. Pirgo je uvijek dobivao jako lijepe kritike, rekli su mi jednom i da je to najljepša knjiga o djetetu u ratnim okolnostima. U njemu nema ni ubijanja ni krvožednosti, čak je nagrađen Ordenom osmijeha koji Republika Poljska daje onima koji književnošću uljepšavaju djetinjstva diljem svijeta, a preveden je i na esperanto i na kineski.

Zašto je izbačen bi trebalo pitati one koji su ga izbacili. Da li je to zato što je tekovina partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe (dječaka Željka, kao i lane Pirga, upoznala sam tijekom rata), ili je jednostavno reakcija na mene kao autoricu koja sam u zbog svoje politizirane prošlosti u jednom trenutku postala nepoželjna, ne znam. Nitko mi nije rekao, a da pravo kažem, nisam ni pitala.

Mislite li da će političke intervencije u književnost u dogledno vrijeme popustiti te da će se Pirgo ipak vratiti u lektire?

Tješi me to što sam čula da učiteljice mogu same birati što će uvrstiti u lektiru, pa možda neka od njih, poput moje susjede koja je to učinila, uvrsti i Pirga. Pirgo je na tapeti svugdje osim u lektirama. Dobivala sam pisma i pozive učiteljica koje su me pitale zašto ga nema. Zadnje vrijeme sam često po bolnicama gdje mi medicinske sestre, kad vide tko sam, često znaju reći kako im je Pirgo promijenio život.

Na posljednjoj operaciji očiju liječnik mi je naplatio zahvat samo na jednom oku, a za drugo je rekao „to vam je za Pirga“.Politika se ne bi smjela miješati u književnost. Nedavno su me u jednom intervjuu pitali što još želim od života. Ja sam im rekla kako sam ja svoje obavila, te da je sve što želim sreća mojoj obitelji i da djeca ponovno čitaju Pirga.

Za djecu ste počeli pisati na nagovor Grigora Viteza. Da se to nije dogodilo, mislite li da bi se zadržali u drugim žanrovima?

Da nije bilo rata moja književnost definitivno ne bi bila takva kakva jest, barem ne tematikom. Književnost i pisanje sam zavoljela još u osnovnoj školi. Napisala sam tada i svoju prvu pjesmicu koja je objavljena u Jutarnjem listu, a kasnije su mi još neke pjesme objavljene. Bez obzira na to, nikad nisam mislila da ću biti spisateljica, na spisateljstvo sam gledala kao na uzvišeno i nedostižno zanimanje.

Kasnije sam počela raditi kao novinarka u Vjesniku, odakle sam se prebacila u Omladinskog borca, da bi me zatim Grigor zvao da pišem za Pionira. Pitala sam ga kako ću pisati za djecu kada dotad nisam pisala ništa slično. Odgovorio je „ Sve što si dosad pisala mogu čitati i djeca i odrasli, prema tome nastavi kao što si pisala dosad.“ Tada sam napisala svoju prvu priču za djecu o jednom dječaku koji je bio s nama u brigadi - Mali konjovodac.

Desanka Maksimović i Anđelka Martić

Kao sudionica NOB-a ste dosta vremena proveli u ratu. Da li je ideja feminizma bila prisutna među tadašnjim borkinjama i antifašistkinjama?

Tada se o tome nije raspravljalo jer smo tijekom ofenzive stalno bile u pokretu, pa vjerojatno nije bilo ni vremena za te stvari. Ali moram reći da su partizanke bile sasvim ravnopravne s partizanima. Jednako se išlo na stražu, gazilo kroz neprohodna područja, ulazilo u rijeke do prsiju, i općenito išlo svuda gdje su išli i muškarci. To se očitovalo i na višim položajima - bilo je doktorica,komandirki i komesarki četa, komesarki bataljuna...

Mislite da je što se nekih stvari tiče bilo bolje nego danas?

Jako dugo sam izvan svega što se događa danas. Neke stvari su ipak bolje kako mi se čini. Ranije recimo nismo mogli zamisliti da imamo žensku predsjednicu. Sada imamo i puno više znanstvenica, primjer su mi moje vlastite unuke. Ali znam da su žene nažalost i dalje slabije plaćene na nekim poslovima za koje su jednako obrazovane i predane kao i muškarci. Nekad čak i predanije.

Jeste li znali da u Zagrebu od 2007. djeluje Mreža antifašistkinja Zagreba?

Znam da postoje udruge mladih antifašista. Mislim da je dobro da takve stvari djeluju i danas kako se ne bi zaboravilo ono što je bilo. Neke vrijednosti se moraju sačuvati, a ljudi moraju biti upoznati s povijesnim činjenicama. Problem je u tome što se povijest često iskrivljava, neke stvari se dodaju a neke izbacuju.

Mi koji smo sudjelovali u tim događajima polako nestajemo a ovo što se prenosi se u procesu topi i gubi originalni oblik. Bilo je u samom pokretu i puno toga što se danas kritizira i odbacuje - ja u tome nisam sudjelovala niti sam za to znala, kao i mnogi drugi. Treba govoriti istinu kakva god ona bila, a moja istina je ono što je napisano u mojim djelima.

U vašoj autobiografiji sam pročitala kako ste jednom prigodom morali nagovoriti Ivu Andrića da napiše pripovijetku za djecu. Kao autorica dječjih knjiga, kako ocjenjujete Andrićev izlet u žanr?

Gustav Krklec ,Vilko Gliha Selan i ja smo odlučili zamoliti Ivu Andrića da napiše nešto za djecu. Primio nas je kako bi porazgovarali malo o tome. Pitao me istu stvar koju sam ja onda pitala Grigora Viteza, „Kako da napišem nešto za djecu kad nikad nisam tako nešto pisao?“, a ja sam odgovorila „Onog časa kad počneš pisati za djecu postani dijete!“.

To je rezultiralo slikovnicom koju je napravio u Našoj djeci, a koja se zvala Detinjstvo. Inzistirao je da je slikovnica izađem na ekavštini. Pisao je o svom djetinjstvu, a kao što su to mogla čitati i djeca, jednako tako je moglo izaći u časopisu za odrasle. Nije to baš bilo za dijete od 8-10 godina, ali i dalje je bilo izvrsno. Andrić kao Andrić.

Koliku ulogu književnost ima u odgoju djece?

Kao što su meni one medicinske sestre govorile da im je Pirgo promijenio djetinjstvo, tako je meni djetinjstvo promijenila moja učiteljica i moje knjige. Moje djetinjstvo je bilo iznimno siromašno, ali nisam bila nesretno dijete. Da danas se sjećam jabuke ili bombona koje bi dobila od susjede. Ono malo knjiga što bi našla u školskoj knjižnici pomogle bi mi da se izgubim u svom malom svijetu, postala bi na tren Kosjenka, na tren Neva Nevičica. I sretna sam bila, možda sretnija od današnje djece koja većinom imaju hrpu igračaka.

Dijete ne bi trebalo dobiti baš sve što želi. Naravno, i danas ima djece koja nemaju mnogo, ali većina ima više materijalnih stvari nego pažnje. Ne znam koliko današnji pisci idu okolo, ali ja sam u svoje vrijeme putovala po cijeloj Jugoslaviji, od zabitih sela Srbije do Makedonije, te sam vidjela koliko su djeca željna toga da im dođeš i da im pričaš. Znam da neki fenomeni kao što su igrice danas odvlače djecu od čitanja, ali neke stvari bi ih trebalo učiti od malih nogu, a u to spada i čitanje. Ja sam svojoj djeci stavljala knjige u kinderbet. Nekad bi ih podrapali, nekad polizali, ali kad je došlo vrijeme, naučili bi da se knjiga nikad ne uništava.

Imate li neku poruku za mlade književnice?

Ajme, nisam pripremila.

Ma izvucite nešto iz rukava , ne bi vam trebalo biti teško.

U svakom slučaju pišite s poštovanjem prema djetetu. Recimo ja sam pročitala dve tri ove moderne knjige. Tamo u djelu naiđete recimo na djevojčicu koja je bezobrazna prema profesoru ili dječaka koji kaže mami da je glupa. To mi se ne sviđa. Poštujte djecu!

Sretan rođendan!

Ilustracija: Tea Stražičić

 

Zadnja izmjena: 04-05-2017 @ 12:10