U sklopu filmskog programa ovogodišnjeg Vox Feminae festivala, 10. studenog u dvorani Vox Miller, s početkom u 22:00 sata, prikazat će se talijansko-njemački dokumentarni film We Weren’t Given Anything for Free (Ništa nismo dobile besplatno).
Redatelji filma, Eric Esser i Caro Krugmann, u dokumentarcu prikazuju razvoj emancipacije talijanskih žene u okviru antifašističke borbe. U formi intervju, talijanske partizanke Annita Laila Malavasi, Gina Sonia Moncigoli i Pierina Iva Bonilauri iznose motive koji su ih odvele u planine i nagnali na godine straha, iščekivanja i borbe, ne samo protiv fašista, nego i duboko ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca talijanskog društva.
U planine!
Annita Malavasi, koja je tijekom rata dobila nadimak Laila, pridružila se partizanskom odredu nakon sklapanja sporazuma između Italije i Saveznike kojim se Italija našla na strani SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a, u rujnu 1943. godine. Iako je Italija napustila savezništvo s Hitlerom, a Mussolini izgubio vlast, stanje u Italiji, uslijed promjene strana, bilo je prilično kaotično. U takvom su se okruženju SS-ove trupe i dalje zadržale na talijanskom teritoriju, odvodeći talijanske vojnike i ostale muškarce na prisilni rad ili u koncentracijske logore.
Annita je u početku djelovala kao kurirka između antifašističkog pokreta u gradu s dijelom pokreta koji se nalazio u planinama. Kasnije se pridružila 144. brigadi Antonio Gramsci te sudjelovala u nizu oružanih sukoba na području talijanske pokrajine Reggio. Annita ujedno predstavlja rijedak primjer jer je prva žena koja je dobila čin u partizanskim jedinicama.
S obzirom kako je većini muškaraca bilo otežano kretanje, uslijed mnogobrojnih pregleda i pretresa na kontrolnim punktovima, dokumentarac otkriva kako su žene polako počele imati sve značajniju ulogu u antifašističkom pokretu, zbog mogućosti lakšeg kretanja. Tako Annita ističe kako su u početku žene uglavnom prevozile oružje na biciklima jer je korištenje bilo kojeg drugog prijevoznog sredstva bilo podvrgnuto strogom pregledu i legitimaciji. Tako su u samo jednom danu znale voziti bicikl 60 km, dok im se u torbama nalazilo naoružanje i poruke, koje su prenosile partizanskim ćelijama koje su se nalazile u gradovima. Ovakvo je djelovanje bilo iznimno opasno jer je u slučaju otkrivanja uslijedilo streljane ili odlazak u koncentracijski logor. Unatoč tomu žene su sve aktivnije počele sudjelovati u antifašističkom pokretu te su se s vremenom potpuno posvetile borbi, postavši aktivne sudionice oružanog otpora.
Gina Sonia Moncigoli
Pobuna protiv stereotipa
Drugi je svjetski rat za mnoge žene označio ne samo borbu protiv fašista, nego i pobunu protiv tradicionalnog načina života koji je označavao dominantu mušku ulogu, kako u obiteljskim okvirima, tako i u širem društvenom kontekstu.
Stoga iznimno zanimljivu sadržajnu razinu ovog dokumentarca predstavlja postavljanje rodne politike u okvire antifašističke borbe. Naime, ovo razdoblje u većini europskih zemalja predstavlja i formativno razdoblje u kojemu žene u kontekstu oružanog otpora polako grade intimni otpor spram tradicionalnog društvenog odnosa prema ženama. Tako Annita navodi kako je upravo u partizanskom odredu osvijestila svoju ulogu u društvu i obitelji mimo ustaljenih stereotipnih, rodno uvjetovanih uloga unutar kojih su žene predstavljene isključivo u domeni obiteljskog ognjišta. Govoreći o zaručniku, koji joj je rekao kako će ona odgajati njegovu djecu onako kako joj on kaže, ističe kako je to zapravo bio prijelomni trenutak u kojemu je shvatila kako ona ne predvodi samo borbu protiv fašista, nego i pobunu protiv arhaičnog načina života.
Žene su 40-ih godina bile u iznimno teškom položaju, ne samo zbog rata, nego i društvenih običaja koji su podrazumijevali da žene moraju čistiti bratove cipele, kuhati, i ne previše skitati. Stoga djelovanje žena u takvim društveno-političkim okvirima predstavlja izniman uspjeh.
One ne samo da su uspjele nadići intimni okvir obiteljskog doma, nego su u najtežim uvjetima postale gotovo glavni akteri antifašističke borbe te su se uz takvu borbu uspjele osloboditi tradicijskih okova patrijarhata.
O odnosu prema ženama u navedenom razdoblju najbolje svjedoči događaj iz Annitine prošlosti. Naime, kada je nakon 30 km pješačenja konačno stigla do Parme kako bi prenijela poruku tamošnjim partizanima iz stožera u planinama, dospjela je u jednu građansku kuću u kojoj je bila okupljena „intelektualna elita“, između ostalih i gradski liječnik, koji je istaknuo moralnu dvojbu žena u partizanima, pri tome potpuno zanemarujući uvjete u kojima su partizanke živjele, kao i stalno suočavanje s mogućnošću smrti. Annita upravo ovaj događaj navodi kao očiti primjer predrasuda s kojima su se morale nositi žene, koje su riskirale život za slobodu, a koje su unatoč tomu bile i dalje podvrgnute „oštrom društvenom sudu“.
Annita Laila Malavasi
Partizanke ističu kako ih je antifašističkom pokretu privuklo jedinstvo i poštivanje suboraca, koje je ujedno označilo i prekid s ograničenom kulturom i mentalitetom koji je žene postavljao isključivo u okvire obiteljskog doma. Tako su partizanke u ratu zapravo prepoznale način udaljavanja od patrijarhalnih spona obiteljskog doma i zavičaja.
Nažalost, kako to obično biva u povijesnim bespućima, nakon završetka rata mnoge žene lišene su zasluženog priznanja. Tako su zbog kriterija prema kojemu se status borca/kinje može steći sudjelovanjem u najmanje četiri oružane borbe mnoge žene ostale bez priznavanja zasluga. Sukladno tomu, na području regije Emilija bilo je 10 000 partizanki, dok je taj status priznat samo nekim ženama.
Uspomene jedne revolucionarke
Sličnu sudbinu dijele i hrvatske partizanke, koje unatoč silnom doprinosu koji su dale u pripremi te organizaciji kao i samom oružanom otporu u velikoj mjeri još uvijek predstavljaju zaboravljene heroine antifašističke borbe. Tako su iz povijesnog narativa, osim Nade Dimić, Anke Butorac te sestara Baković, gotovo potpuno nestale žene poput Marije Sukić, Adele Pavošević ili pak Sare Bertić i Milice Križan, obje studentice agronomije, koje su zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu streljane 1941. godine.
Svakako je potrebno spomenuti i Mariju Vice Balen, koja je nakon gotovo 40 godina objavila svoja sjećanja iz partizanskih dana u knjizi Bili smo idealisti…uspomene jedne revolucionarke . To je jedna od rijetkih knjiga koja nam daje uvid u položaj žena i njihove zadaće u okviru antifašističke borbe na ovim prostorima kao i sve poteškoće s kojima su se susretale u ratnom okruženju. Osnivanjem Antifašističkog fronta žena (AFŽ) žene su po prvi, a mogli bismo reći i posljednji, puta kreirale okvir i bazu za svoje djelovanje. Naime, unutar AFŽ-a dokinute su identitetske odrednice majke i kćerke. Time su žene postale aktivne sudionice društveno-političkih promjena.
Talijanske partizanke u dokumentarcu također navode kako unutar antifašističkog pokreta nije bilo kategorija muškaraca i žena, nego samo partizan, što je predstavljalo odraz jednakosti koja je vladala u pokretu.
Unatoč iskoraku koji je napravljen u rodnoj jednakosti tijekom antifašističke borbe, nakon okončanja rata prevladala je kultura prešućivanja rodnog aspekta borbe, koja je prisutna do današnjeg dana. Tako je samo u poratnom razdoblju objavljeno preko 50 bibliografskih jedinica o Titu dok je svega desetak naslova izdano, uglavnom od strane samih partizanki, o sudjelovanju žena u borbama. S druge strane, unatoč borbenom aspektu sudjelovanja žena u antifašističkom pokretu, nakon rata uslijedilo je svojevrsno redefiniranje njihove borbene uloge, postavljajući njihovo djelovanje u dimenzije kreatorica intimnih i povijesnih drama nacije, a ne jednakih borkinja.
Na taj je način oblikovan cjelokupni narativ u kojemu je interpretacija borbe u Drugom svjetskom ratu podvrgnuta maskulitetu i njegovom herojskom prikazivanju. Stoga dokumentarac Ništa nismo dobile besplatno svakako treba pogledati u kontekstu dokidanja takve prakse, u čemu je i njegova najveća vrijednost, ali i zbog svojevrsne poruke koju dokumentarac nosi. Naime, sve što su partizanke ostvarile u pogledu rodne ravnopravnosti, borbe te požrtvovnosti, ništa im nije poklonjeno. Premda možemo reći, u okviru poratnog razdoblja, da je revolucija progutala žensko pitanje, što se u jugoslavenskom okviru očituje i u odluci o (samo)ukinuću AFŽ-a 1953. godine, ove moderne vestalke ostavile su nam borbu u nasljeđe i pouku kako nitko nikada nikomu ništa ne poklanja.
