Tijana Rakočević crnogorska je pjesnikinja, prozaistica, a odnedavno i autorica dramskih tekstova. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, a ja bih se usudila reći da je za mene susret s njenom poezijom, a potom i prozom bio zaista otkriće. Već godinama pratim Tijanin rad i neskriveno se radujem svemu novome što napiše. Ove je godine bila gošća Booksine Revije malih književnosti: QUEER BALKAN, što je povod našeg razgovora.
Prvi moj susret s tobom bila je poezija. I dan-danas u glavi mi je nerijetko tvoja sjajna pjesma Écriture feminine. U pjesmi jasno govoriš kako djevojčice uče brže riječi, da su bolje u vladanju, mnogo toga djevojčice savladaju brže – da bi na kraju postale sekretarice, kako poentiraš. Mizoginija, muški šovinizam, književnost. Gdje smo danas?
Pjesma koju pominješ rezultat je bolnog i neoprostivog kompromisa između dvije autorske potrebe: a) da pišem dobro, i b) da djelujem. Reakcije na nju su, istina, na samom početku bile veoma protivurječne i, iako sam u svakoj prilici potcrtavala da se zaključci o preimućstvu djevojčica nad dječacima u ranom školskom uzrastu temelje na vrlo egzaktnim podacima iz pedagoško-psihološke literature, čini se da su čitaoci, osobito muškarci, neprestano tragali za iznimkama kojima bi se nekako dokumentovala moja ženska neuračunljivost.
No tako snažan društveni odgovor na jednu pjesmu koja, usudiću se reći, ne raspolaže osobitom estetskom vrijednošću koliko “potencijalom spoznaje,” govori, prije svega, o nepoznavanju književnih konvencija, o niskom stupnju opšteg obrazovanja, ali i o poslovičnom animozitetu prema figuri autorke, koja, koristeći svoj uticaj, dovodi u pitanje komoditet zajedničke stvarnosti.
S tim u vezi, nedvosmisleno prisustvo demarkacione linije između “muške” i “ženske” naracije, činjenica da se vitalne aktivnosti (kao što je, na primjer, dolazak djeteta na svijet) po automatizmu svrstavaju u teme od drugorazrednog značaja, govore o našoj kolektivnoj usamljenosti na polju onog što nam podjednako pripada. Konačno, dozvoljeno nam je da budemo dio nezavisne, underground scene, ali se sve što napišemo iznova delegitimizira. Kanon ostaje netaknut.
Koliko je za tebe kao autoricu bitno govoriti upravo o opresiji patrijarhata?
U mom životu nema ničeg što bi bilo nalik bogu, no ipak, nevidljive implikacije koje su trasirale moj osobni put i učinile da teče mimo moje volje nesporno su proizvod zablude o njemu. Patrijarhat, samim tim, u mojoj aksiološkoj hijerarhiji nije ništa drugo do religiozni zločin, instanca koja je izgubila kredibilitet, i koja, bez obzira na ishod, u sveopštem odsustvu smisla i dalje vlada svijetom. Kompleksna priča o tiraniji kojoj je izloženo cijelo čovječanstvo. No i pored toga što pod time podrazumijevam i muškarce, niti mogu niti želim da se odreknem svoje ženske perspektive, nematerijalnog nasljeđa kojim su obuhvaćene cijele generacije žena u mojoj porodici, njihovih intimnih pripovijesti, kao ni iskustva boravka na socijalnoj margini koje je neraskidivo povezano sa, upravo, bivanjem ženom.
S tim u vezi, zvuči smiješno, ali moje književne početke obilježilo je pisanje u muškom rodu: bio sam, vidio sam, osjetio sam. Bila sam mali patrijarhalni virus, riješen da se, odbacivši svoju vlastitu zamjenicu, infiltrira u duboko oboljeli sistem koji ne priznaje razlikovna obilježja ljudi. To me dovodi do zaključka da sam oduvijek bila feministkinja, čak i kad još nijesam umjela da to pojmovno odredim. Pisanje je, zapravo, prirodni nastavak mog razočaranja onim što jeste i fiksacije na ono što (još uvijek) ne može biti.
Tvoje priče, kao i poezija, otvaraju mnoge teme, od nasilja pri porodu do queer tema, zbog čega si i bila gošća Booksine Revije malih književnosti . Rekla bih da je žensko postojanje zapravo hodanje u minskom polju tabua, za koje nam često govore da uopće nije tako; geslajtaju nas većinu postojanja. A otvoreno govorenje o majčinstvu je rijetko, o ženskoj seksualnosti, pa i nasilju… Sve je to zapravo i dalje u tradiciji onoga što bismo mogli nazvati pridržavanjem zavjeta šutnje.
Pisanje je za mene oblik samoobrazovanja. Iza svake priče, iza njene topline, ranjivosti, tekstualne protočnosti stoje mjeseci studioznog istraživanja koje nastoji da je, lociranu u maloj patrijarhalnoj sredini, učini komunikativnom, primjenljivom, posve otvorenom prema fikciji kao transgresivnoj formi istine. To podrazumijeva fizičko izmještanje likova i događaja, njihovo rasipanje po “tuđini” u kojoj se, obdareni specifičnim temperamentom, snalaze kako znaju i umiju.
Ali tu je kunst: domaći čitalac/čitateljka, potanjajući u priču o seksualnoj eksploataciji crnih žena u Sjedinjenim Američkim Državama u prošlom vijeku ili u onu o zlostavljanju bijelog roblja u Tanzaniji, postepeno gubi osjećaj da bi ona mogla imati bilo kakve veze sa događajima iz njegovog/njenog neposrednog okruženja. Ono što se u tim pričama prikazuje savremenom čitaocu izmiče tolikom brzinom da usput zamagljuje i njegovu sposobnost da procijeni koliko je veza sa njim samim zaista jaka.
Ujedno, to je način da prokomentarišem sve o čemu ne bih smjela da se izjasnim kao Tijana Rakočević, koja bi, jasno adresirajući krivicu, izgubila najvažniju od svih privilegija – onu da stvara “pravu” književnost. Sve velike istine su duboko skrivene u tijelu teksta i nose sa sobom impresiju nedorečenosti.
Nerijetko se o književnosti govori kao o nečemu što ne bi trebalo biti puno toga, a pogotovo ne u sponama s aktivizmom. Osobno se sasvim otvoreno s tim ne slažem, ali vazda imajući na umu da književnosti ne smijemo oduzeti mjerila dobre književnosti….Kako je kod tebe po tom pitanju?
Na stranu književna teorija čiji je to osnovni zadatak, ali u biti takvog odnosa prema književnosti nalazi se najčešće nezdrava potreba da se autorska vizija surovo patronizira, da se ona svede na neki “razumni” opseg tema kojima bismo se kao ozbiljni pisci smjeli baviti. U tom slučaju bismo lik Žilijena Sorela morali preseliti iz postnapoleonovske Francuske (koju Stendal tako vješto kritizira) u nekakvo beskrvno područje promišljanja o ljubavi, smrti, bogatstvu, patnji – koji postoje samo kao ideje, udaljeni i od literature i od ljudskih osjećaja, dok se iz onoga o čemu promišlja Ivan Denisovič nikako ne bi smjelo zaključiti da se naš junak sve vrijeme nalazi u Staljinovom logoru.
Ako neko misli da je to neki drukčiji tip angažmana od ovog koji je prisutan danas, rekla bih da se grdno vara – jedina razlika sastoji se u tome što je kvalitet savremene produkcije, bila ona angažovana ili ne, na znatno nižem nivou nego u vrijeme kada su pomenuti romani nastajali. Ukratko: nije do angažmana, nego do knjiga.
Pišeš poeziju, ali i kratke priče. Priče su ti prevođene, često nagrađivane, iza tebe je sjajna prva knjiga Intimus. Rekla bih da tvoje priče na sasvim otvoren i slobodan način progovaraju o patrijarhatu, ponajviše sudbinama žena. Je li kratka priča tvoja forma, ili je to ipak poezija? Zašto baš kratka priča?
Razlog za to što sam odabrala poeziju, odnosno kratku priču jezivo je banalan – dvije riječi: nedostatak vremena. Mnogo je, kad je riječ o pjesmi, lakše domoći se popodneva da je napišeš i, uglavnom, još jednog da je koriguješ, nego održavati kontinuitet u stvaranju nepreglednog proznog teksta koji zahtijeva posvećenost, radnu disciplinu i, u mom slučaju, patološki strah od nedovršenih stvari. Osim toga, dešavalo se, čak i usred (kratke) priče, da me savladaju perfekcionizam i samomržnja do te mjere da u nastupu impulsivnosti pometem svaku napisanu riječ. Ništa me ne uzbuđuje kao samodokazivanje i ništa me ne uznemirava kao činjenica da ne uspijevam u opisivanju. S obzirom na sve što sam rekla, ako ikad napišem roman – to će biti izdašna nagrada za strpljenje. Ništa drugo.
Tvoje je igralište – svijet. Priče koje pišeš su univerzalne, ali povezane s traumama diljem svijeta. Zašto moramo biti u tom dvostrukom odnosu, poznavati svijet da bismo razumjeli sebe, poznavati sebe da bismo razumjeli svijet?
Umjetnost se mijenjala, ali se nikada nije odrekla svoje referencijalnosti koja razgovor sa spoljašnjim svijetom čini mogućim. Književnost u tome nije izuzetak. Moji likovi su kontekstualno plošni kao da ih je generisao automat, dok su njihovi postupci – snažno određeni klasnom pripadnošću, rodnim identitetom i kulturnim backgroundom – produkt moje tendencije da ih prikažem kao aktante, slijepe lutke sa kojima se život neprestano i grubo poigrava. Željela sam da se oni sami pobune zbog onog što im činim, ali to se nikada nije dogodilo, ne nužno zbog osobina koje sam im spočetka pripisala, već zbog činjenice da je svaki od njih, ništa manje nego što sam i sama, osmišljen kao dio sveopšte tragedije na koju njihova skromna ljudska sila nema nikakvog uticaja.
Ponekad bi se ono što pišem moglo okarakterisati kao “narativni turizam” s obzirom na beskrupuloznu komercijalizaciju stradanja zahvaljujući kojoj se priče, situirane u mjestima koja prosječni Evropljanin imaginira kao divlja i nepristupačna, zaboravljaju prije nego što ih se uspije aktuelizirati. U mom fokusu je Treći svijet, ali on za mene nije safari, nije sitnoburžoaska zanimacija koja budi jeftinu zadovoljštinu; dapače, duboko osjećam da sam dio njega. Možda zato što bih, birajući između tlačitelja i tlačenog, uvijek prije bila ovo drugo.
No, treba skočiti malo i prema dramskom – napisala si dramu Admiral koja je pobijedila na natječaju za najbolji dramski tekst narodnog kazališta. U toj se drami radi o čovječnosti u vrijeme rata, o tome kako se možemo izboriti za našu čovječnost ako tako odlučimo… Zašto ti je bilo bitno pisati o Vladimiru Baroviću?
To je, preciznosti radi, jedna krležijana, leksički pregnantna lezedrama u čijem su središtu posljednji sati crnogorskog admirala koji je odbio narediti razaranje hrvatskih gradova. Volim riskantne interpretacije povijesti, tokom čije obrade treperim cijelim bićem kao da demontiram eksploziv, dokumentarnu fikciju u kojoj je cijeli siže praktično jedna velika nerazjašnjena okolnost. Kakav je to tekst ako ti, dok ga pišeš, barem malo ne drhte ruke?
U vrlo delikatnom političkom trenutku, kada je u Crnoj Gori došlo do svojevrsne klerikalne kontrarevolucije, kao feministkinji i ljevičarki bio mi je potreban snažan idejni oslonac, etalon pobjede nad smrću koji bi, simbolički se rađajući na sceni, iterirao svoje dejstvo, i koji bi, k tome, postao bezmalo vječan. No suočena s kontroverzama koje prate posljednji čin Vladimira Barovića, bila sam prinuđena da se oslanjam na vlastito tumačenje njegove uloge u tom nesretnom ratu, da ga – rekonstruišući uzročno-posljedični slijed događaja – do kraja demitologiziram, ne pretendujući na vjerodostojnost.
Čak i danas, samo najhrabriji uspijevaju da se, prezrevši komfor koji rijetko ide pod ruku sa slobodom, odupru dominantnoj struji i učine nešto što bi bilo “vrijedno fabule“. A kako je, barem u mojoj zemlji, gotovo prevladalo uvjerenje da su antifašisti bili blesavi što su položili živote u borbi protiv fašizma (mogli su, je li, samo malo razmisliti i sve bi bilo u redu), poželjela sam da načinim radikalan otklon. Barović nam je potrebniji nego ikad, on je ikona nove revolucije.
Svijet gori… Ratni zločini, zločini protov čovječnosti – sve je to postala naša svakodnevica. Može li književnost biti glas otpora, alat senzibilizacije?
Književnost nema moć da učini bilo što sem da samu sebe spase. Međutim, nekad osjećam neodoljivi nagon da se izjasnim: gore djeca Palestine, ukrajinska djeca, gore – djeca, djeca, djeca. Šta s vama nije u redu? S tim u vezi, jedna stvar me opsijeda već neko vrijeme: znam toliko nečasnih ljudi koji su cijeli svoj život posvetili proučavanju klasične literature, što upućuje na to da su je morali prvo pročitati, da je, posljedično, u njima pobudila makar nekakvo neopterećeno, površno uživanje. Čime se može objasniti taj paradoks ako je svrha književnosti da kultiviše, da oplemeni, da prenese univerzalnu vrijednost?
Nacionalizam. Rekla bih da je to jedan od najvećih problema naših balkanskih zemalja, a onda i suptilno i tiho, a nekad i sasvim otvoreno približavanje fašističkim idejama. Europa se opasno kreće prema tome. A naravno, samim time, ugrožena su i ženska prava (ni jedan fašizam nije bio blagonaklon prema ženama). Koje smo lekcije propustili naučiti?
Moj distopijski roman u nastajanju upravo potencira ideju o reverzibilnosti zla, o njegovoj cikličnoj prirodi, o činjenici da se identični društveni fenomeni javljaju u gotovo pravilnim vremenskim razmacima. Imala sam sreću da pripadam posljednjoj generaciji čijim su nastavnim programom bile obuhvaćene, recimo, Zvezdane balade Mire Alečković, koje su, prikazujući mučenje djece u Drugom svjetskom ratu, u najranijoj fazi života formirale moj pogled na partizansku borbu u cjelini. One su me kao dijete povrijedile nanijevši mi vrlo korisnu, vrlo informativnu vrstu boli koja me je učinila osjetljivom na patnju, koja je učinila da se, o čemu god da je riječ, bez imalo dvojbe – uvijek identifikujem sa žrtvom. U međuvremenu smo djeci uskratili mogućnost katarze i oduzeli im pravo susreta sa bolom, koji je neizostavni dio života, lišivši ih tako prilike da se uče saosjećanju. Sine spe.
Otvoreno govoriš i o nacionalizmu i o stanju na književnoj sceni. Mi smo maleni jezici, a još smo si više zakomplicirali život potpuno zatvorivši granice našim knjigama kojima bismo mogli razumjeti jedni druge ili učiti jedni od drugih. Koje su naše boljke? Boljke književnosti u Crnoj Gori?
Ne mogu da govorim o stanju na crnogorskoj književnoj sceni bez gorčine i, nažalost, bez osjećaja da neko procjenjuje svaku moju riječ, pri čemu ne tvrdim da u meni, kao i u svima koje poznajem, nema nimalo prkosa, zavisti i, moguće, sasvim neopravdane srdžbe. Jedino, voljela bih kada bi oni koji stvaraju na jeziku s tako malo govornika bili svjesni činjenice da im naklonost zvaničnih institucija ne može biti od pomoći koliko iskrena solidarnost i spremnost da se vrlo ograničeni resursi velikodušno podijele.
Nedostaje strasti, agilnosti, organizovanog otpora muškocentričnoj kulturi u kojoj ima tako malo saveznika. Nedostaje konzistentne, utemeljene kritike, nedostaje vizije, novca, šanse za međunarodnu vidljivost, stručnosti da se prepozna i podrži ono što je dobro, kao i da se, što je možda veći problem, obeshrabri ono što nije. Ako izuzmemo nekoliko blistavih pojedinaca koji se, igrom slučaja, međusobno poznaju i druže, Crna Gora nema ono što bi se u srećnijim zemljama moglo nazvati scenom.
Tvoj je jezik ono što je meni osobno najuzbudljivije kod tvog pisanja. Sve što radiš inzistira prije svega na jeziku koji se ne prilagođava, ne povija, već drži visoko svoju letvicu, bilo da je riječ o stilu, vokabularu; on je kao zategnuto platno. A to je nužno za sjajnu knjižvenost. Živimo u vremenu kada gubimo jezik, rekla bih. Nove generacije sve više razgovaraju engleskim, a sve manje duboko poznajemo vlastite jezike. A što ćemo kada ostanemo bez riječi?
Divno je kada neko, kao što ti sada činiš, primijeti tu razliku: ona je postala dio mog stvaralačkog idiolekta. Znala sam da ću, opredijelivši se za jezgrovitost, za prilično fleksibilan opseg značenja, za stil koji više nije popularan – izgubiti potencijalne čitaoce, da ću ih možda već na prvoj strani navesti da se pokaju što se nijesu prihvatili nečeg jednostavnijeg. (Mnoge od njih sam sama uspjela da odgovorim od kupovine knjige, što smatram zbilja osobitim talentom.)
No rekla bih da ta složenost u izrazu, proistekla iz specifičnog načina vaspitanja, konzumacije zahtjevne literature, odrastanja u kraju koji za svaku nijansu u značenju nudi novu, do tada nepoznatu riječ, ima za cilj da demaskira pravu svrhu književnosti: mi nijesmo tu da pišemo kako čitaoci žele, već su čitaoci dužni da tragaju za onim što im je blisko. Pišem kompleksno jer mislim kompleksno, odlučno odbijajući da udovoljim onima koji, u principu, ne čitaju ništa, ali oni su ti koji, nažalost, diktiraju pravila tržišta.
Nedostaje li nam danas, u svijetu hiperprodukcije, i duboka kultura? Knjige se izdaju i izdaju, a i oni koji pišu rijetko čitaju. Kako se možemo vratiti dubokoj kulturi?
Pobijedivši kapitalizam.
Sad si mi izmamila sasvim iskren osmijeh. Slažem se. Usuđuješ li se uopće promišljati moguće scenarije po tom pitanju? Čini mi se da živimo u vremenu u kojem sve manje uzimamo odgovornost ili vjerujemo procesu. Sve se svelo na instant rješenja. Postali smo lijeni. Komfomizam nas je umrtvio.
Osjećajući da ću te inspirisati, ovo sam prethodno rekla imajući na umu vrlo pesimističan scenario koji se vezuje za tržišnu vrijednost umjetničkog rada, koji je u svojoj biti, za što god bio kompenzovan, zapravo prekaran, takav da se svake večeri od njega dižu ruke, a ipak, takav da mu se svakog jutra čovjek vraća kao da ništa nije bilo. Ta veza sa umjetnošću je toksična, neshvatljiva svima koji kroz život koračaju pravolinijski, bez izleta, bez povišenog krvnog pritiska, uvjereni da je na svačiju sudbinu primjenljiv samo jedan smisao. Održavaju je u životu entuzijasti, genijalni pojedinci, jurodivci koje je nemoguće prikovati za kancelarijski sto, oni koji, po pravilu, nemaju što da izgube i ako padnu u nemilost vlasti.
Nego, načela bih jednu krajnje ozbiljnu temu: kad otvoriš knjigu, vidiš da je cijeli impresum, na čelu sa prevodiocem, lektorom, pa i samim autorom – pristao da radi za kikiriki. Mnogi od njih se smatraju sretnima što ih se uopšte angažovalo na nečemu što nije ni perspektivno ni lukrativno, ako izuzmemo poslovično nakrcavanje radne biografije serijom dokaza o potplaćenosti. Ali što je rješenje? Ne znam. Možda savjest onih u čijim su rukama poluge moći.
Koja je knjiga koju bi voljela da si napisala? Što ovih dana prolaziš kao čitateljica? Što u ovom trenutku pišeš?
Voljela bih da sam napisala Conditio humana Hanne Arendt, a u posljednje vrijeme sam opsjednuta nobelovkom Nadine Gordimer.
Osim romana koji sam već pomenula, radim na jednoj koncepcijski veoma autentičnoj zbirci pjesama pod nazivom Tlo i dalje podrhtava, koja vjerno ilustruje privremenost našeg boravka na planeti, tačnije, moć koju seizmičke aktivnosti imaju nad ljudskim sudbinama. Strah od kataklizme traje tek nekoliko dana nakon potresa, ali činjenica da se tektonske ploče na mikroplanu pomjeraju svake sekunde govori o jednostavnoj uništivosti života koja je, kao takva, neobično podložna umjetničkoj obradi. Pjesme se javljaju kao neka vrsta prolegomene u složeni evolucijski razvoj i prikazuju ga iz deautomatizovane perspektive koja posrednim putem otkriva i tumači uzroke humane dekadencije. Tome sljedstveno, ova poezija promišlja jednoćelijske organizme u kontekstu njihove funkcije u izgradnji živog svijeta i suvereno vodi čitaoca do kraja “velike metafore o prirodi,” do same istine o homo sapiensu koji, odnoseći se prema okolini kao prema sopstvenom vlasništvu, utire put stvaranju novog, artificijelnog “superčovjeka”. O da, nemam dobre vijesti – naš svijet će nestati.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.