Antifašisti i antifašistkinje iz cijele regije krajem studenog 2016. slali su posljednje pozdrave Idi Sabo, najstarijoj partizanki koja je u 101. godini 24. studenog 2016. preminula u Novom Sadu.
Ida Sabo je rođena 6. srpnja 1915. godine u Pečuju u Austrougarskoj. U Savez komunističke omladine Jugoslavije primljena je 1934. godine. Pet godina kasnije odlazi u Ljubljanu, gdje se priključuje grupi komunista koji su 1941. godine organizirali ustanak i NOB. Nakon rata obavljala je brojne političke dužnosti u partijskim, sindikalnim i državnim organima. Bila je članica Predsjedništva SFRJ, Predsjedništva Srbije i Savjeta federacije. Nositeljica je Partizanske spomenice 1941, Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena bratska i jedinstva sa zlatnim vijencem i brojnih drugih odlikovanja.
„Veličanstveni životni put Ide Sabo bio je prožet neprestanom borbom protiv nepravde i ugnjetavanja, za jednakost i bratstvo među ljudima. Od rane mladosti aktivno je učestvovala u borbi za socijalnu pravdu priključivši se omladini Komunističke partije Jugoslavije. Ida Sabo je imala veoma značajnu ulogu u pripremanju i organiziranju ustanka protiv nacističkog okupatora u Jugoslaviji 1941. godine, pišući tako najsvjetlije stranice povijesti jugoslavenskih naroda. Bila je i predsjednica Antifašističkog fronta žena Vojvodine, kao i potpredsjednica Skupštine SAP Vojvodine dajući time nemjerljiv doprinos izgradnji pravednijeg i humanijeg društva. Ida Sabo je svojom neizmjernom hrabrošću i ličnim primjerom krčila put ka emancipaciji žena Jugoslavije i njihovom većem uključivanju u društveno – politički rad“, riječi su kojima su se od svoje sugrađanke oprostili njeni štovatelji i kolege iz Antifašističke akcije Novi Sad.
Sabo je, kažu oni, nakon nacionalističke kontrarevolucije i restauracije kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije ostala dosljedna svojim mladalačkim idealima, glasno protestirajući protiv bratoubilačkog rata, nacionalizma, mržnje i rastuće socijalne nejednakosti.
„Cjelokupnu suštinu ovog zla je sažela u jednom od svojih posljednjih intervjua u kojem je izjavila da je „nacionalizam prvo oružje u buržoazije“. Znala je da se pobuni protiv nepravde i kada je uvelike zašla u deseto desetljeće života odbijajući da se sklanja pred bahatim primitivizmom koji je prožeo sve pore postjugoslavenskih društava. Čak i toj životnoj dobi se rado i spremno odazivala pozivu na učešće u antifašističkim skupovima i demonstracijama u Novom Sadu.
Prenosimo neke od njenih izjava:
“Mi smo imali ideju, znali smo za šta se borimo i sve smo radili zajedno. Žrtvovali bismo sebe, jer nismo želeli da izdamo prijatelje. Fašisti su nas tukli, samo da nešto kažemo, ali nismo. Postojala je doza hrabrosti. Kao mladi komunisti, odlučili da doprinesemo razvoju države, iako nam se možda državno uređenje nije sviđalo. Stanovništvo je bilo nepismeno i mi smo znali da sa tim ide i nezaposlenost, nema napretka, što je moralo da se menja. Edukovali smo ljude, čitali sa njima Viktora Igoa, Emila Zolu, dakle ni približno šundu koji se nudi danas. Kada se osvrnem na te stvari, shvatim, moj život je lep.”
“Znate, kada gledam Novi Sad uviđam da je izgubio nešto veliko – toplinu. Ona će se vratiti kada se društvo ponovo uredi, kada najbitnija karakteristika postane ljudskost. Zasuti smo lošim vestima, u takvoj situaciji očekujem da mladi istupe, jer oni moraju znati da ovaj svet kroje za sebe i svoja pokolenja. Ipak, moraju znati da se svest menja polako. Oni bi trebalo da kroz muziku, knjige, kulturu stvaraju novi svet u kojem će čovek, bez obzira na religijsku ili nacionalnu pripadnost, živeti ljudski, dakle dostojanstveno. Ta ideja se, naravno, ne mora zvati ni socijalizam ni komunizam, bitno je da se nešto menja, na bolje.”
“…kako da žena rodi jer kad hoće da se zaposli prvo je pitaju da li je trudna i ako jeste ne zapošljavaju je. Dešava se da otpuštaju trudnice sa posla i one nigde ne mogu da nađu zaštitu. Praktično ukinuti su pozitivni zakonski propisi koji su štitili majku i dete i koji su postojali u socijalističkoj Jugoslaviji. Žene su imale jednaka prava kao i muškarci i posebnu zaštitu za majku i dete. Bilo je puno dečjih jasli, obdaništa, a organizovana su i posebna dečja odmarališta (na moru i planinama). Sva su deca, bez obzira na materijalni položaj roditelja, mogla da idu i išla su u ta odmarališta. Bila je organizovana i društvena ishrana u skoro svim fabrikama, odakle su žene mogle da nose hranu kući. Posebno se može govoriti o zdravstvenoj zaštiti žena. U socijalističkoj Jugoslaviji je bilo organizovano da žene najmanje svakih šest meseci idu na preventivne preglede za rano otkrivanje raka. Tu je bila i posebna zaštita trudnica. One su koristile sva prava iz radnog odnosa i za vreme trudnoće i posle porođaja do navršene godine dana deteta, pa i duže ukoliko su postojali medicinski razlozi za to.”
“Ne znam je li bilo teže boriti se tijekom rata s puškom u ruci, u šumi, ili poslije oslobođenja voditi bitku za ravnopravnost žena i muškaraca. Nepismenost je tad, iz ove perspektive, bila frapantna, a najveći dio nepismenih bile su žene. Pokret za ravnopravnost žena bio je jak, a bitan temelj tome bilo je sudjelovanje brojnih žena u ratu. Žene su se na fronti izborile za svoj bolji društveni položaj jer ženu koja se bori ne može nitko ignorirati. Život po svojoj prirodi i jest stalna borba. Mojoj generaciji baš ništa nije bilo poklonjeno, u to se doba baš ništa nije podrazumijevalo. Sve smo morali stvoriti sami. Od najbanalnijih stvari pa dalje. Kad se rodiš usred Prvoga svjetskog rata, a tek što se zadjevojčiš već si u šumi, usred Drugoga svjetskog rata, u partizanima, pa dođe vrijeme mira i siromašne zemlje koju je trebalo graditi, život ti je stalna borba. Ni kasnije ta borba ne prestaje.”