Ljiljana Marks, znanstvena savjetnica pri Institutu za etnologiju i folkloristiku, u Memorijalnom je stanu Marije Jurić održala predavanje naslovljeno Vila – nestvarna, tanka, divlja, strasna, gizdava, galantna, zla, koje se bavilo ženskim likovima i njihovim pozicijama u usmenoj tradiciji.
Istaknuto je tako da nema preglednog znanstvenog rada koji bi obuhvaćao prikaz žene u europskoj usmenoj tradiciji, a ukoliko se i analiziraju, pozicija ženskih likova gotovo je u pravilu ona opozicije u odnosu na muške likove (junake). Marks je primjetila da ženski likovi u usmenoj književnosti dolaze u središte pažnje jedino kad je riječ o pričama s isključivo ženskim bićima, a i onda su njihove uloge one vila, suđenica ili demoniziranih vještica.
Najvažnije što se moglo primijetiti jest općeniti položaj ženskih likova u europskoj i hrvatskoj književnosti. Ženski likovi uglavnom nisu analizirani onako kako bi trebali biti, a ako i jesu, kako je ranije navedeno, onda su obično zastupljene kao vile i/ili vještice.
Vile su opisane kao lijepe, privlačne s jednom većom manom – imaju jareće ili magareće noge, zbog čega uvijek nose duge haljine. Kosa im je duga i gusta, no mažu je prirodnim mastima koje imaju neugodan miris, a onaj koji to naglas kaže (da im kosa ne miriše) riskira vlastiti život. Dakle, obično su lijepe i tašte. Sklone metamorfozama u razne životinjske i biljne oblike, osvetoljubive, ali i zahvalne kada im se učini nešto dobro.
Poznat je motiv u narodnoj (usmenoj) književnosti da vila dariva, čime testira ljudsku taštinu. Naime, daruje ljuskama jajeta ili sličnim otpacima uz napomenu onome koga dariva da u poklon ne gleda dok ne dođe u sigurnost doma. Kako su ljudi vrlo znatiželjni, obično pogledaju ranije i u ruci im zbilja ostane ljuska jajeta. Komadić ljuske koji zaluta u džepu ili o cipeli onoga koga je darovala, obično se kasnije pretvori u zlato, pa i ta ljuska jajeta ima svoju simboliku.
Na primjerima iz hrvatske usmene tradicije pokazano je i kako su predaje o vilama često vezane za nastanak gradova, primjerice Pula, odnosno pulska Arena je nastala tako da su je vile zidale noću (dakle, snažne su, mogu nositi teško kamenje). Kako ih je uhvatilo svitanje, preostalo kamenje su bacile u more od čega je nastao arhipelag, a Arena je ostala nenatrkivena.
Pažnja je skrenuta i na postanak vila, njihov suživot s ljudima, prepletanje s ostalim ženskim likovima (majki, babica i ostalih tipiziranih ženskih uloga). S obzirom da Ljiljana Marks književnopovijesno i teorijski proučava hrvatsku usmenu književnost, zanimljiv je bio opis vila u hrvatskoj usmenoj tradiciji (predajama) popraćen primjerima što je pomoglo revitaliziranju vile kao stalnog motiva koji je relativno slabo proučen.
Zaključeno je kako je usmena tradicija bitna sastavnica kulturnoga identiteta, i glavna odrednica folklorističke struke, te da se u zapisima usmene proze, poglavito mitskih i povijesnih predaja, postoji interakcija procesâ tradicije i retradicionalizacije koji, naravno, opet služe oblikovanju mnogostrukih aspekata kulturnog identiteta.
Piše: Ana Maria Filipović Grčić
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.