Istraživanja i studije posvećene rodnim iskustvima ruralnih i seoskih žena te njihovom poimanju ženstvenosti još uvijek se nalaze onkraj zanimanja domaće antropološke zajednice. Antropologinja i istraživačica Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar Lynette Šikić Mićanović svojom je studijom Skriveni životi – Prilog antropologiji ruralnih žena uspjela nadomjestiti ovu prazninu.
Šikić Mićanović svoju je knjigu objavila još 2012. godine u izdanju Biblioteke centra za urbane i ruralne studije Instituta Ivo Pilar, a nedavno je promovirano i njeno englesko izdanje. O motivima za njen nastanak i temama koje obrađuje razgovaramo s autoricom.
Etnografska studija „Skriveni životi“ nastala je na temelju vaše doktorske disertacije Gender Experiences and Femininities Among Women in Rural Spaces in Slavonia, Croatia koju ste 2005. obranili pod mentorstvom dr. Svetlane Slapšak na poslijediplomskom studiju u Ljubljani. Kako ste došli na ideju da se bavite ovom temom i to baš na specifičnom području, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, području u kojemu su u životima ljudi najsnažnije ukorijenjeni patrijarhalnost i tradicija?
Da, to je točno da je ova knjiga nastala na temelju mojega doktorskog rada iz antropologije u kojem sam istraživala rodna iskustva ruralnih i seoskih žena te poimanja ženstvenosti u istočnoj Slavoniji. Ali knjiga Skriveni životi je u biti odjek i moga intelektualnog razvoja, jer sam iščitavajući svoje terenske bilješke, prijepise i tekstove, otkrila teme ili poveznice koje sam isprva previdjela, jer su se s vremenom moje teme i interesi mijenjali.
Na ideju da se bavim ovom temom došla sam nakon što sam se doselila u Hrvatsku jer bilo posve jasno da biti “žena” (ili “muškarac”, odnosno, “djevojčica” ili “dječak”) ima različita značenja u različitim vremenima i na različitim mjestima te da to nije nešto trajno, jedinstveno. Dakle, bilo je jasno da se moje izvođenje ženskostî mijenjalo s prelaskom iz skupine u skupinu, s mjesta na mjesto, iz razdoblja u razdoblje. Naročito, tijekom terenskog rada vrlo su se brzo uzdrmale kulturne pretpostavke koje sam do tada uzimala zdravo za gotovo jer sam odrasla u Australiji gdje je mnogo toga bitno drukčije.
Posebice sam se željela usredotočiti na to kako se ženstvenost izvodi i razumije u ruralnom kontekstu jer sam otkrila da sam se i sama u nekim kontekstima morala promijeniti – da su različite publike zahtijevale različito ponašanje i da nisam uvijek mogla biti ista žena.
Suprotno svakoj sugestiji da je ovo odveć osoban projekt, bila sam uvjerena da će to biti korisna studija jer je antropoloških istraživanja s ruralnim ženama u Hrvatskoj vrlo malo. Dakle, studija se oslanja na moja osobna iskustva i sjećanja kao antropologinje koja istražuje konstrukcije ženstvenosti među ruralnim ženama u Hrvatskoj.
Željela sam, u svakom slučaju, istražiti što znači “biti žena” u tim ruralnim zajednicama, istražiti vrijednosti, iskustva i značenja koja se kulturno interpretira kao ženska i obično ih se smatra nečim za njih “prirodnim” ili im ih se pripisuje kao jedino moguća. Nadalje, posebno sam se zanimala za činjenje ženstvenosti, “biti ženom” da bih se kao znanstvenica uklopila u te ruralne prostore. Iskustvo terenskog rada među ruralnim ženama u Hrvatskoj otkrilo mi je mnogo toga o meni samoj, o mom kulturnom sklopu i razlikama. Svi ti “novi” načini orodnjavanja u selima znatno su se razlikovali od svega što sam znala ili naučila.
Moja odluka da provedem terenska istraživanja u selima koja su dio ovog istraživanja vezana je za ljude koji žive ili su živjeli u tim ruralnim zajednicama. Njihova podrška i povratne informacije tijekom mog istraživanja bile su mi jako važne i zasigurno su olakšali napredak i uspjeh u ovoj studiji.
Možete li nam ukratko opisati Vaš put kao znanstvenice i korijene Vašeg interesa za ruralne rodne studije?
Radim od 1995. godina kao viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Magistrirala sam i doktorirala na antropologiji na Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani, Slovenija, i teme s kojima sam se bavila bile su izravno vezane za razumijevanje roda kao kompleksne, dvosmislene i fluidne, a ne homogene konstrukcije. Radila sam i na dva istraživačka projekta koji su se bavili ruralnim prostorima: “Odnos selo-grad u hrvatskom društvu u postmodernoj perspektivi”(2001–2005)i “Društvena re/konstrukcija na ruralnom teritoriju: razvojna samoodrživost” (2007-2013) koje je financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
Vodila sam i različite međunarodne projekte, na primjer, projekt o beskućnicima Transitions in CEE and SEE – Changing Gender Perspectives /The Gendered Experiences of Homelessness in Croatia koji je financirala ERSTE Zaklada 2009. i 2010. godine. Od 2013. vodim Studije o socijalnoj i obrazovnoj uključenosti djece romske nacionalnosti u RH-a RECI+ Croatia Roma Early Childhood Inclusion, uz potporu OSF-a, UNICEF-a i REF-a. Od 2011. sam predstavnica Hrvatske na projektu Global Family Equality Project u kojem sudjeluje 27 zemalja. Studija je osmišljena tako da omogući procjenu čimbenika koji promiču stvaranje ravnopravnosti muškaraca i žena u podjeli rada u obitelji. Studije, o parovima koji ravnopravno dijele kućanske poslove, prikupljene diljem svijeta bit će objavljene u knjizi koja analizira trendove u svim kulturama.
Knjiga Skriveni životi je reakcija na potrebu da se provede antropološko istraživanje koje se bavi iskustvima različitih ruralnih žena u istočnoj Slavoniji, jer su životna iskustva, posebno ženska, rijetko predmet teorijskih analiza i imaju marginalan položaj u ruralnim istraživanjima koja se provode u Hrvatskoj.
Na koji ste se način tijekom istraživanja prilagođavali rodnim normama sredine u kojoj ste vršili istraživanje? Na promociji je spomenuto da ste na neki način ‘slavonska snaha’, je li Vam to olakšalo odnos sa sudionicima istraživanja?
Premda nikad nisam živjela u istočnoj Slavoniji, posjećivala sam je od 1989. godine kao snaha, pa je moje istraživanje obogaćeno dugotrajnim poznavanjem tih okolnosti i vladajućih normi. Kao udana žena (tj. udana za nekoga tko potječe iz jednog od tih sela) s dva sina (u sociokulturnom sustavu u kojem društvena vrijednost žene ovisi o tome ima li sinove ili ne), dobro sam se uklapala u tradicionalne društvene norme. Konvencionalna slika o meni koju je projiciralo moje podrijetlo i obiteljska situacija otvarala je mnoga vrata.
Naime, moj status (slavonske) snahe, nedvojbeno je olakšao početno prihvaćanje i pomoglo mi da se uklopim u seoski život. Također, drugi identifikatori, npr. hrvatsko podrijetlo, bili su temelj za sve veće povjerenje i otvorenost u interakcijama, posebno zato što se terenski rad (između 2002. i 2003.) odvijao u poslijeratnoj zoni, gdje su neprijateljstvo i strahovi i dalje bili uobičajeni.
Moja upućenost u kućanske poslove i moja uključenost u društvene događaje sa ženama koje su sudjelovale u istraživanju također je pomoglo da se uklopim. Pomagala sam, na primjer, drugim ženama da se pripreme za važne događaje (krštenja, vjenčanja, sprovode, za godišnje događaje, poput pečenja rakije potkraj ljeta i svinjokolje potkraj jeseni). Utjelovljeno znanje o obredu i svakodnevna praksa postali su dio mojih neformalno prikupljenih informacija koje su bitne u svakom istraživanju. Učila sam sudjelujući i stoga je nastao osjećaj zajedničke ženstvenosti koji je omogućio “prirodniji” dijalog i razgovor. Također, jako sam pazila da ne izazovem nikakvu pozornost neprimjerenom odjećom, budući da su prevladavajuća pravila o odijevanju bila vrlo jasna. Naime, u selima su “prikladna” odjeća i izgled važni za pripadnost skupini i prihvaćenost u njoj, odjeća jamči da se možeš pokazati sa samopouzdanjem.
Rekla bih da sam na temelju terenskog iskustva otkrila da sam prilagođavajući se rodnim očekivanjima (kad god je to bilo moguće), to jest, uspješnim izvođenjem konvencionalnih ženstvenosti, dobila više reakcija i ostvarila bolju suradnju sa sudionicima istraživanja, što je pak urodilo boljim uspjehom na terenu. Ali premda su moje izvođenje roda, hrvatsko podrijetlo/državljanstvo, status snahe i bračni status olakšali pristup i produktivno prikupljanje podataka te izvedbe i identiteti u nekim slučajevima nisu bili dovoljni, ali to jest pustolovina istraživanja da i sama budeš zatečena novim uvidima, kontekstima.
Ruralni rodni identiteti čine se i raščinjavaju u ‘nevidljivom’ prostoru doma, tamo se uspostavljaju društvene mreže i odnosi važni za kreiranje rodnih identiteta ruralnih žena. Kako ruralne žene ‘čine’ svoj rod?
Djevojčice od malih nogu uče od drugih žena, od diskursa koji su u optjecaju, o uzornoj ženstvenosti koja ih “sputava” na mnogo načina. Djevojčice, djevojke i žene moraju se neprekidno kontrolirati, paziti na svoje ponašanje. Od najranijeg djetinjstva uči ih se i potiče da se ponašaju na rodno primjeren način, a druge žene u kućanstvu socijalizacijom ih uvode u vještine vođenja kućanstva. Nema dvojbe da “socijalizacijski kalup” potiče poslušnost i pokornost djevojaka u ruralnim prostorima, gdje vlada manjak progresivnih ženskih uloga i nedostatak potpore.
Idealnu ženu i njezino idealno mjesto u društvu većina poima kao “domaćicu“, koja je ponajprije odgovorna za dom, obiteljske probleme i djecu, a sve su druge dužnosti sporedne. Nadalje, većina žena (sa samo nekoliko iznimaka) definirala je svoja iskustva ženstvenosti u područjima doma, obitelji i interpersonalnih odnosa.
Svoju naraciju usmjerile su na uglavnom tradicionalne teme poput ženstvenosti, majčinstva, brige i požrtvovnosti za djecu i druge članove obitelji, svoje odgovornosti za održavanje obitelji i skladnoga obiteljskog ozračja, vođenja kućanstva i obavljanja kućanskih poslova. Premda su to sve načini činjenja uzorne ženstvenosti, oni ih mogu i sputavati jer ih se tako na mnogo načina sprečava da steknu druge oblike kapitala (ekonomski, kulturni, društveni i simbolički). Paradoksalno, čini se da žene najviše vrednuju one aspekte ruralnog načina života koji im pružaju najmanje mogućnosti za donošenje odluka. Razumljivo, u nedostatku drugih opcija, strogo se pridržavaju tradicionalnih vjerovanja jer nemaju drugih načina stjecanja društvene moći.
Foto: Marija Lovrenc/VLM
Društvena nejednakost žena, točnije izostanak njihovog participiranja u društvu jedan je od uzroka slabije razvijenosti tih područja. Njihova je glavna uloga u strategijama opstanka i ekonomiji ruralnih kućanstava. U kojoj je mjeri neplaćeni kućanski rad zapreka njihovom osnaženju?
U ruralnim zajednicama u kojim je provedeno ovo istraživanje podrazumijeva se da je rad u kućanstvu isključivo ženski posao. Taj se posao u Hrvatskoj, na žalost, ne računa kao stvaran ni bitan za gospodarstvo, usprkos tome što je jednako važan za održavanje društva koliko i proizvodni rad kakav se obavlja u formalnoj tržišnoj ekonomiji. On je na mnogo načina zapreka rodnoj jednakosti i ženskom osnaženju jer se obavlja u privatnoj sferi, gdje žena ima ograničenu moć. Žene nedvojbeno igraju dinamičnu ulogu svojim svakodnevnim uvježbavanjem društveno očekivanih rodnih uloga i odnosa u proizvodnji i reprodukciji rodnih nejednakosti.
Drugim riječima, rodne nejednakosti odražavaju se u njihovu bavljenju kućanskim poslovima i s njima se potvrđuju, jer taj rad sadržava sustav rodnih odnosa koji žene potiho stavlja u nepovoljan položaj u odnosima moći i čini nevidljivima jer djelotvorno utišava raspravu i osporavanja statusa quo.
Nema dvojbe, rad u domu koji obavljaju žene doista proizvodi rodne odnose kao što stvara blagostanje za pojedince, obitelj i širu zajednicu, ali to breme nosi i negativne posljedice za blagostanje žena. Ulogu kućanice neizbježno prate različiti nedostaci, mane. Među njima su dvostruke/trostruke smjene koje često tako izmore da žene ne mogu raditi ništa drugo; taj rad je podcijenjen i manje vidljiv te se često podrazumijeva i ženama nudi jako fragmentiranu putanju karijere koja ih zapravo izolira, odnosno, ostavlja ih skrivenima, nevidljivima i izoliranima. S druge strane, što je također važno, uočila sam i neke prednosti. Među njima je poimanje kućanskog rada kao osobnog ispunjenja koje može umanjiti psihološki stres; povezanost s uzornom ženstvenošću i subjektivitetom – iskustvom bivanja ženom u ruralnim prostorima, kao mogućnost stvaranja osjećaja pripadnosti, “uklapanja”, kao potencijala za stjecanje moći (premda neformalne, jer ona nije povezana s “legitimnim” autoritetom) i kao načinom osiguravanja ekonomske i emocionalne sigurnosti u kasnijem životu preko djece.
No, ipak, bez obzira na te blagodati, rekla bih da rodna podjela kućanskog rada postavlja žene u manje vrijedan položaj, u kojemu često imaju neveliku moć u ruralnom kućanstvu, unatoč svemu čime pridonose i koliko su važne u životu kućanstva, zajednice. Važno je naglasiti da ruralne i seoske žene imaju znatno teži pristup resursima i ograničene načine za olakšavanje bremena kućanskih obaveza (jer mnoge još obavljaju mnoge poslove ručno), teže im je ostvariti svoje potencijale.
Jedna od vaših sudionica na pitanje o svom slobodnom vremenu rekla je sljedeće: „Naše slobodno vrijeme je nedjeljom od jedan do četiri ili za blagdane; tada ne smijemo raditi ručne radove i zato je zapravo dosadno jer smo navikle raditi. Nedjeljom posjećujemo prijatelje i idemo na groblje.“
Kako ste se osjećali kada ste dobivali ovakva i slična svjedočanstva, jesu li kod vas izazvala osjećaj empatije, ljutnje, tuge, ili želju da se angažirate kao aktivistkinja?
Izjave poput ovih su mi pomogle prepoznati i razumjeti složenost njihove situacije, teret i nedostatke koje imaju u svojim zajednicama. Većina žena u ovom istraživanju ustvrdila je da ima malo slobodnog vremena i da rijetko odlaze na odmor (zbog financijskih razloga i obveza na imanju). Važno je ovdje istaknuti da su njihovi izbori prije svega uvelike ograničeni tradicijom, društvenim normama i potrebama drugih članova obitelji i šire zajednice.
Naime, treba uzeti u obzir veliku količinu njihova posla i kontekste u kojima žive. Četiri od pet žena u uzorku nema vozačku dozvolu i nijedna od njih ne hoda po selu ako za to nema dobar razlog. Osim toga, u selu se malo što može činiti u smislu sporta i rekreacije, a kafići, uglavnom, nisu prikladni za udane žene. Ipak, prema rezultatima istraživanja za ovu studiju, sposobnosti i mogućnosti žena treba prepoznati, a ne izrabljivati ni zanemarivati da bi se ublažilo siromaštvo te potaknulo gospodarski rast i blagostanje. Ako su žene “premorene” i više se ne mogu nositi sa svim svojim obvezana (koje uključuju i odgovornost prema sebi), to će negativno utjecati na zdravlje i opstanak svih članova zajednice. Nije li i zbog toga iznimno važno mijenjati stvari, činiti ih boljim i kvalitetnijim?!
Jeste li se tijekom istraživanja susreli sa ženama koje prkose ili na vlastiti način propituju tradicionalne rodne vrijednosti?
Premda su u tim ruralnim zajednicama rodne pozicije naizgled fiksirane, među obrazovanijim, mobilnijim i manje religioznim ženama, koje imaju širi raspon interesa, zbiva se dublje propitivanje tradicionalnih rodnih vrijednosti i stavova. No, ti si glasovi otpora tihi jer nisu ovlašteni promijeniti rodni poredak i relativno su nemoćni.
Na primjer, promjenu stava izražavale su neke žene koje žele bolju budućnost svojim kćerima. Međutim, rezultati u ovoj studiji pokazuju da se stavovi i mogu promijeniti, ali praksa se ne mijenja! Većini žena u tim ruralnim zajednicama nedostaje moć i nisu kadre prijeći granice jer su one ukorijenjene u društvenim, političkim i ekonomskim procesima. Ti procesi (tradicionalne prakse socijalizacije, niska obrazovna razina, ograničena iskustva zaposlenosti, mjesto stanovanja nakon stupanja u brak, kućevnost itd., što je za ta ruralna područja karakteristično) ograničavaju mogućnosti osobnog i profesionalnog razvoja.
Dakle, većina žena u ovoj studiji ponaša u skladu s “pravilima igre”, iako sam naišla i na iznimku – seosku ženu koja prelazi “čvrste” granice. Za sebe je rekla da je “ekscentrična” osoba koju ne prihvaćaju u “rodnom mjestu” i tvrdi da je oduvijek bila drukčija. Za razliku od drugih žena (u ovoj studiji), otišla je studirati u inozemstvo, a kućanske poslove i odgoj troje djece obavlja zajedno s mužem, koji je usto mlađi od nje. Umjesto da živi sa suprugovim roditeljima, stanuje samostalno u kući svojih roditelja što je bilo rijetka pojava.
Sedmo poglavlje ste završili zaključkom kako bi bitne pomake i pozitivne promjene za ruralne žene mogle donijeti obrazovanije i mobilnije žene. Iznosite i niz prijedloga i praksi koje bi ruralnim ženama omogućile vidljiviju poziciju u javnom životu. Značajnim smatrate aktivnosti slobodnog vremena, možete li izdvojiti još neke od njih?
Osobito bi ruralne i seoske žene mogle imati velike koristi (osobno, u pogledu zdravlja, društveno itd.) od aktivnosti u slobodnom vremenu, kojih u njihovim zajednicama uopće nema. Budući da je slobodno vrijeme potencijalno poprište borbe za raznolikost i jednakost rodova, ženama koje žive u ruralnim područjima trebalo bi ponuditi uvjete za provođenje slobodnog vremena i s tim ciljem ulagati u infrastrukturu. Stvoriti poticajnu okolinu za žensko slobodno vrijeme nije važno samo radi utjecaja na muškarce i način na koji djeluju patrijarhalni odnosi moći, nego i zato što bi se žene ohrabrilo da svoje slobodno vrijeme iskoriste i da shvate kako imaju pravo na njega.
Mobilnost je osnovni element poticajne okoline za žensko slobodno vrijeme (npr. pouzdan javni prijevoz). Nadalje, bili bi korisni i drugi oblici potpore koji bi smanjili količinu ženskog rada (npr. ustanove za skrb o djeci, ravnopravna podjela kućanskih poslova). Dakle, pristup aktivnostima slobodnog vremena i sudjelovanje u njima bilo bi prekoračenje i možda bi potaknulo pomak u ravnoteži rada i života i naglasilo uživanje, slobodno vrijeme i zdravlje žena.
Žene koje sudjeluju u aktivnostima slobodnog vremena mogle bi potaknuti i druge da se počnu baviti tim korisnim aktivnostima. Nema dvojbe da je ženama slobodno vrijeme veoma važno jer im daje priliku da se opuste i oporave od stresa i umora svakodnevice. Ono je i kreativan ventil i važna prigoda za uspostavljanje i održavanje društvenih mreža. Što je najvažnije, aktivnosti slobodnog vremena mogu osnažiti ruralne i seoske žene da misle o svojoj autonomiji, a to bi moglo dovesti do promjena u tradicionalnim rodnim rasporedima i odnosima. S mobilnošću se javljaju novi oblici subjektivnosti. Različite društvene lokacije (na području obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena) za ruralne i seoske žene posredovat će i oblikovati nove konstrukcije roda i ruralnosti. Dakako, suprotno činjenju uzorne ženstvenosti, bolje načine za stjecanje društvene moći mogla bi tim ženama osigurati međuigra obrazovanja, mobilnosti i slobodnog vremena.
Voljela bih da moji uvidi imaju praktičnu, konkretnu korist za žene u istočnoj Slavoniji i pomognu im da izbjegnu marginalizaciju i osnaže svoje mjesto, jer je jasno da bi ta promjena bila važna samo za njih nego bi doprinijela razvoju i kvalitetnijem životu zajednice.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
