U kasnim 1960-ima spisateljice su prepoznale i počele iskorištavati revolucionarni potencijal znanstvene fantastike, koristeći je kao platformu za inovativne feminističke projekte, koji predstavljaju prvi nužan korak u započinjanju kulturne i društvene transformacije.
Uzevši u obzir njihovu ograničenu političku, ekonomsku i društvenu moć, kako piše Alessa Johns, feministkinje su upotrijebile određene kulturne modele, osobito umjetničke i književne reprezentacije, kao najprikladniji način za predstavljanje drugačije vizije budućnosti najširoj mogućoj publici. Stoga, ako, po uzoru na Judith Butler, „književni narativ shvatimo kao mjesto na kojem se događa teorija,“ vidjeti ćemo da feministička fikcija, baš poput teorije i kritičkog diskursa, može baciti novo svjetlo na određene aspekte ljudske svakodnevice koje uzimamo zdravo za gotovo te osporiti hegemonijske prikaze patrijarhalne kulture koja ne priznaje svoje ‘druge’.
Štoviše, i fikcija i znanstvena fantastika kasnih ’60-ih i ’70-ih bile su svojevrsna preteča teorijskog diskursa, predviđajući neke od ključnih tema kao što su rodne uloge, heteronormativnost ili androginija.
Mnogi teoretičari i kritičari ukazuju na činjenicu da književni tekstovi mogu pružiti maštovita rješenja stvarnih društvenih problema te da samim time sačinjavaju važan dio diskursa i rasprave o raspodjeli moći i društvenim odnosima. Kao prostor zamišljanja novih svjetova, alternativnih društvenih uređenja i drugačijih bića, SF može poslužiti kao plodno tlo za feministička promišljanja roda, seksualnosti, opresije, reprodukcije, patrijarhata, itd. Može se reći da moć fantastike/fantazije ne leži u činjenici da je suprotna od stvarnosti, već da je „dio artikulacije onoga što je moguće; ona nas vodi dalje od sadašnjeg i stvarnog u oblast mogućnosti. Fantazija nam omogućuje da sebe i druge zamislimo na potpuno drugačiji način“ (Butler).
Ursula K. Le Guin
Feminističke spisateljice počele su odbacivati mačizam i seksizam dotadašnjeg SF-a, osobito tzv. ere šunda, i to u kontekstu društvenih pokreta 1960-ih i drugog vala feminizma, koji je u SAD-u bio obilježen događajima kao što su pojava kontracepcijske pilule, objavljivanje knjige The Feminine Mystique Betty Friedan ili donošenje Zakona o jednakim plaćama. Vrata su se širom otvorila kada je riječ o eksperimentalnom pisanju, umjetničkom pisanju, rizičnijem pisanju, navodi Ursula Le Guin, „i, jasno, sve više žena se uključilo, infiltriralo, prodrlo u područje koje im dotada nije bilo namijenjeno“.
Djela tih autorica propitivala su društvenu nejednakost i istraživala nove koncepcije odnosa moći između žena i muškaraca kroz formu koja je, unatoč svojoj mizoginiji i upotrebi stereotipa, povijesno gledano bila marginalizirana u odnosu na visoku kulturu, baš poput doprinosa žena. Pamela Annas objašnjava: „Iako su SF pisci često bili politički konzervativni, forma u kojoj su radili dijelila je s potlačenim skupinama specifičnu tehniku gledanja: dvostruki pogled. Za one koji su potlačeni, dvostruki pogled znači da svijet i sami sebe vidite kroz dva niza suprotstavljenih vrijednosti.“
Feminističke intervencije transformirale su žanr SF-a na nekoliko razina: osuđujući stereotipne prikaze ženskih (ali i muških) likova, te pokazujući da SF ne mora biti (samo) niskokvalitetna “zabavna” književnost prepuna klišeja.
Uvevši feminizam u žanr koji je bio poznat po isključivanju žena – i kao razrađenih likova i kao autorica – SF spisateljice su odbacile do tada dominantan stav da je tema SF-a – znanost i tehnologija – inherentno muško područje te su ukazale na niz orođenih suprotnosti na kojima se bazira znanost općenito (žensko = priroda / muško = znanost).
Taj novi pokret u SF-u, poznat kao Novi val, težio je povezivanju strategije ekstrapolacije, odnosno očuđivanja poznatog svijeta, i eksperimentalnog pristupa književnosti, odmičući se od „tvrdih“ (prirodnih) prema „mekim“ (društvenim) znanostima te stavljajući likove, a ne tehnologiju, u prvi plan. Autore/ice Novog vala, piše Le Guin, nisu više zanimale različite spravice ni veličina svemira ni zakoni robotike; njihova tema bio je ljudski subjekt – mi sami. Termin Novi val razvio se oko SF časopisa Novi svjetovi čiji je tadašnji urednik Michael Moorcock tražio da priče budu više književne i da se ostave dosadnih klišeja putovanja svemirom, prijetećih vanzemaljaca i svemirskih kauboja u korist ozbiljnijih tema koje istražuju dubinu ljudskog iskustva.
Najvažnija feministička djela tog perioda su Lijeva ruka tame (1969.) Ursule Le Guin, Ženski muškarac (1975.) Joanne Russ , Žena na rubu vremena (1976.) Marge Piercy te kratke priče Alice Bradley Sheldon (poznatije kao James Tiptree mlađi). Pomoću žanra SF-a, odnosno metafora koje on otvara, ove autorice uzele su sadašnji položaj žena u društvu te ga prikazale iz pomaknute perspektive kako bi ukazale na nejednakost i ograničavajuće rodne uloge. Primjerice, Le Guin prikazuje svijet u kojem ljudi imaju cikličku seksualnost i nisu rodno obilježeni; Russ suprotstavlja utopijski svijet bez muškaraca i distopijski svijet u kojem muškarci i žene neprekidno ratuju; Piercy piše o siromašnoj ženi, Amerikanki meksičkog podrijetla (odlična anticipacija intersekcionalnosti), koja se nalazi u psihijatrijskoj bolnici i tamo susreće androginu osobu iz budućnosti; a Tiptree se u jednoj od svojih kratkih priča bavi (ne)mogućnošću artikuliranja ženskog glasa u SF-u.
Alice Bradley Sheldon
U svojoj studiji Novog vala, teoretičar Peter Fitting donosi dobar pregled izmijenjenog pristupa i znanstvenoj i utopijskoj fikciji tog vremena. Te autorice i autore, navodi Fitting, zanimalo je zamišljanje svijeta u kojem nema izrabljivanja i kako promjena društvene strukture može pridonijeti ostvarivanju ravnopravnijeg i pravednijeg svijeta. „U rukama nove generacije pisaca [sic!], procvjetao je žanrovski potencijal tih formi da dočaraju drugačije svjetove i društva“, a navedeni romani „prikazuju ne-hijerarhijske i ne-opresivne društvene i seksualne odnose te uzorke ponašanja,“ „zamišljajući alternativnu budućnost izgrađenu na politici nade.“
Jedna od najvažnijih karakteristika Novog vala je prelazak sa sustavnih i planiranih utopija na „otvorenija i manje strogo definirana imaginarna društva u kojima je naglasak stavljen na oblike i teksture svakodnevnog života.“ Može se reći da u tim romanima društva nisu zamišljena kao statična, već fluidna i otvorena prema promjenama.
Osim toga, u njima ne susrećemo samo subverziju tradicionalnih rodnih uloga, već i „nove društvene modele koji se zasnivaju na ravnopravnosti spolova i alternativnim oblicima zajednica, ljubavnih odnosa i roditeljstva.“ U svrhu postizanja ravnopravnosti, primjerice, neke od autorica izmjestile su reproduktivnu funkciju s ženskih tijela, odnosno prikazale su društva u kojima majčinstvo i rađanje nisu isključiva domena žena.
Inovacije Novog vala najizraženije su u tri međusobno povezana područja. Kao prvo, u romanima često nailazimo na osnovne životne zajednice, obično komunalnog karaktera, koje služe kao alternativa nuklearnoj obitelji (koja je pak shvaćena kao glavna jedinica za reprodukciju patrijarhalnih odnosa). Kao drugo, rodni identiteti i podjela rada više se ne uzimaju zdravo za gotovo – svim stanovnicima dostupan je širok spektar aktivnosti i zanimanja, koja biraju prema vlastitom interesu, talentu i mogućnostima. Konačno, propituje se sama seksualnost, i to kao pokazatelj ispunjenja i zadovoljstva, ali i u odnosu prema heteronormativnosti i pokušajima ograničavanja njene funkcije na razmnožavanje.
Reference:
Judith Butler, Undoing Gender. Routledge, 2004.
Alessa Johns, “Feminism and Utopianism.” U The Cambridge Companion to Utopian Literature . Cambridge University Press, 2010.
Pamela Annas, “New Worlds, New Words: Androgyny in Feminist Science Fiction.” Science Fiction Studies, br. 5/2 (srpanj 1978.)
Peter Fitting, “So We All Became Mothers: New Roles for Men in Recent Utopian Fiction.” Science Fiction Studies, br. 12/2 (srpanj 1985.)
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
