Marija Ott Franolić izlagala je na znanstveno-književnom skupu Intimno građanstvo: obitelj, brak, spolnost i zakon u povijesnoj i suvremenoj perspektivi u okviru Dana Marije Jurić Zagorke 2014 na temu Brak i normalnost: Važno je samo udati se, da bi pred brojnom publikom na tribini u KIC-u potvrdila da je brak za ženu i dalje poželjna društveno-ekonomska zajednica.
Kada kažem za ‘ženu poželjna društveno-ekonomska zajednica’ mislim na društveno poželjan status. Žena koja nije udana niti nema djecu društveno je marginalizirana. Začudno (ili ne), takav status kod muškaraca predstavlja upravo suprotnost.
Ott Franolić svoje tvrdnje potkrepljuje i primjerima iz prošlosti, analizom satiričkog časopisa Knut s početka 20.stoljeća, jednako kao i suvremenog časopisa Glorija, najčitanijeg hrvatskog časopisa (za žene).
Bračna zajednica možda danas za dvoje ljudi može biti rezultat želje (za ljubavlju) i/ili užitka, no povijesni prikaz Ott Franolić pokazuje da su bračni odnosi bili sve osim toga. Od udruživanja u instituciju braka kao društveno-ekonomske ‘nužnosti’ radi zajedničkog podizanja djece i organizacije nasljeđivanja do vremena u kojem su žene s argumentacijom zaštite, ulaskom u bračnu zajednicu bile ‘pokrivene’ pravima supruga (coverture).
Upravo je taj period 19.st od žene stvorio društveno uvjetovanu suvremenu Drugu. Žena nije imala pravo na samostalnost i financijsku neovisnost, a da je u isto vrijeme imala društveno prihvatljiv status.
Simone de Beauvoir 1949. godine osobito je zamjerala bračnu izmišljotinu koju je stvorila buržoazija – da žena treba biti dobro obrazovana samo zato da bi postala poželjna supruga i majka. U istom tom periodu Sylvia Plath u svom dnevniku piše kako se nada da će se naviknuti na ideju braka.
Nametnuti konformizam potaknuo je Ott Franolić da istraži suvremenu iskrivljenu slika o životu „prije i poslije vjenčanja“. Vjenčanje je prikazano kao najvažniji događaj u životu jedne žene. Bijela vjenčanica, postajanje gospođom, opremanje kuće. Muškarci su u toj igri uloga „lovci“ koji svoje izabranice „pronalaze“, ne ostavljajući tako mogućnost ženi da bude ta koja je odlučila ući u bračnu zajednicu vlastitim izborom, a ne usudom.
Foto: Andreja Gregorina
Istraživanje Ott Franolić pokazuje kako su običaji vjenčanja nasljedni (više od polovice ispitanika/ca se vjenčalo na identičan način) i dominiraju raskošna vjenčanja kojima se obred prelaska iz jednog društvenog statusa u drugi priređuje za veliki broj prijatelja i rodbine te je zapravo reprodukcija vjenčanja slavnih osoba kao posljedica potrošačkog mentaliteta.
Opraštajući grijehe prošlosti tadašnjim novinarima/kama važno je reći da bi danas bilo realno za očekivati izbjegavanje jezičnih klišeja i promicanja stereotipne slike žene.
Naime, analizom intervjua u Gloriji, Ott Franolić upozorava na činjenicu da se muškarcima ne postavljaju pitanja o obitelji dok se ženama često upućuju pitanja kojima se u drugi plan stavlja njihov profesionalni uspjeh i da seobjektivizacijom u obliku (polu)erotiziranih fotografija naglašava njihova senzualnost ili slikom uzorne majke i domaćice stvara iskrivljena slika o ženama u javnosti.
I, na kraju, što Ott Franolić vidi kao alternativu zatvorenom braku koji žene nastoji ‘držati u kući’, i kao suprotnost otvorenom braku u kojem sami/e određujemo pravila?
Alternativa su stambene zajednice koje uključuju nekoliko generacija ljudi koji žive u istom prostoru po uzoru na nekadašnje zajednice. Neka istraživanja koje Ott Franolić zaziva upućuju da je takva vrsta zajednica osobito povoljna za djecu razvedenih roditelja koja tako ostaju živjeti u poznatoj okolini. Čak se i arhitektura u sjevernoj Americi polako prilagođava takvim zajednicama.
Nasuprot monogamiji alternativu Ott Franolić prepoznaje u aseksualnim odnosima koji su društveno jednako stigmatizirani kao i promiskuitetni i/ili swingerski, te poliamoriji, otvorenom braku koji unutar jednog obuhvaća mnoge odnose i zahtjeva potpunu odsutnost ljubomore i veliku dozu iskrenosti.
„Važno je smanjiti očekivanja od sebe i drugih, kao i teror romantične ljubavi. Nema savršenstva, ni u braku, ni na poslu, ni u majčinstvu“, zaključuje Ott Franolić.
Piše: Ana Pavlić
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
