Treći dan devetog Vox feminae festivala započele smo okruglim stolom “Prema sustavu podrške žrtvama seksualnog nasilja“. Moderirala je Tihana Bertek, a sugovornice su joj bile Paula Zore iz Ženske sobe i sutkinja Branka Žigante Živković. Cilj je bio predstaviti i nastaviti dijalog koji je započet prvom konferencijom o seksualnom nasilju održanom u Saboru prije nekoliko tjedana.
Seksualno nasilje je tema koja je na margini, kako u Hrvatskoj, tako i drugdje, jer se fokus pri razvijanju politika podrške polaže na nasilje u obitelji. U Hrvatskoj je Ženska soba jedini specijalizirani centar za žrtve. Kao najveći problem obje su sugovornice istaknule postupak prijave takvog nasilja koji prate zastrašujuće statistike.
Kao prvo, procjena je da se 95% žena uopće ne odluči na prijavu, a kada u to krenu, samo 15% tih prijava završi sudskim postupkom.
Dobar dio razloga tome svakako leži u mučnosti i sporosti postupka – žrtvu se više puta detaljno ispituje o događaju, što znači ponovno proživljavanje traume. Nadalje, njihove se priče propituju, njima se vjeruje manje no što je to slučaj pri prijavi bilo kakvog drugog kaznenog djela i premisa je da žrtva laže. Nerijetko ih se stoga šalje čak i na poligraf.
Ako tomu još i dodamo da su kazne za počinitelje iznimno malene (minimum od 6 mjeseci za spolni odnošaj bez pristanka, odnosno godine dana za silovanje), činjenica da većina žrtava odustane od svojih slučajeva nažalost uopće ne čudi. Žigante Živković ustvrdila je kako bi svakako pomogle odvraćajuće sankcije, tj. teže kazne koje bi izrazile jasan stav društva o neprihvatljivosti nasilničkog ponašanja ove vrste. Pritom nema sustavne edukacije osoba koje rade sa žrtvama, izuzev onih koje drži Ženska soba. Zbog toga su izdale i Protokol o postupanju o slučajevima seksualnog nasilja čiji je cilj da provede stručne osobe kroz sve korake prijave.
Problem leži i u upravo spomenutom razlikovanju odnošaja bez pristanka od silovanja.
Žigante Živković je objasnila kako je u hrvatskom zakonu silovanje definirano jasnom prijetnjom, koja se u slučaju odnosa bez pristanka ne može utvrditi. Takva klasifikacija je krajnje nejasna, a uz to šalje izrazito štetnu poruku kako postoji prisilni odnos koji nije silovanje, istaknula je Zore.
Bilo je govora i o suradnji udruga civilnog društva s institucijama, u svjetlu predizbornih razglabanja o dodatnom smanjenju financiranja civilnog sektora.
Tu je Zore naglasila kako edukacija treba biti i unutar sustava, a ne ovisiti isključivo o kapacitetima Ženske sobe.
Ova udruga, naime, mora svake godine ispočetka osmišljavati i prijavljivati projekte edukacije na europskim natječajima, jer su sredstva koja dobije iz državnog proračuna zanemariva. Pritom za njihovu najbitniju aktivnost, direktnu podršku žrtvama, na takvim natječajima nema mjesta, tj. ona nije dovoljno ‘privlačna’ jer bolje prolaze ‘inovativni’ i kratkoročni projekti.
Osvrnule su se i na ulogu medija koji senzacionalističkim i površnim izvještavanjem pomažu u održavanju ovako poražavajućeg statusa quo, nerijetko ne vodeći računa o zaštiti žrtvine privatnosti i pribjegavanjem diskursu okrivljavanja žrtve.
Zaključak je i na ovom polju isti – potrebno je da se o ovome sustavno počne govoriti, nužno je educirati osobe uključene u sve korake i standardizirati prakse.
Program smo nastavile panelom “Humanitarna kriza i položaj žena“, kada su nam se pridružile aktivistkinje Inicijative “Dobrodošli”.
Tea Vidović i Sara Kekuš na samom su početku iznijele vlastita iskustva rada na terenu od kampa u Opatovcu, na graničnim prelazima Bapska-Berkasovo, do Harmice i Bregane, preko kampa u Brežicama u Sloveniji. Posebno su se osvrnule na položaj žena izbjeglica, istaknuvši nekoliko ključnih problema.
Najčešći je scenarij odvajanje žene i djece od muškaraca prilikom prelaska granice, odnosno propuštanje žena kao ranjivije skupine prvih. Ono što se često događa jest to da sav novac i mobitel ostanu kod muškarca, a žena ostaje u nemgućnosti da se sama za sebe pobrine dok se ponovno ne sretnu.
Iako su volonterski timovi većinski sastavljeni od žena, one rijetko imaju ulogu u pružanju konkretne zaštite ženama izbjeglicama, budući da je za osiguranje zadužena policija koju čine uglavnom muškarci i koji, koliko god se pokazali odličnima u suradnji s inicijativom, za izbjeglice mogu predstavljati prijetnju. Vidović i Kekuš su također uputile na nedostatak rasvjete u kampovima koji dodatno potpiruju strah.
Uputile su i na niz kulturoloških razlika kojima, istaknule su, treba pristupiti s razumijevanjem. Navele su primjer distribucije uložaka koje žene izbjeglice često odbijaju uzeti naočigled svih, posebice muškaraca.
Na samom kraju su pozvale predstavnice ženskih organizacija na zajedničku akciju. Veselimo se suradnji!
Nakon programa u Booksi, prošetale smo do galerije Miroslav Kraljević pogledati performans “Svilena košulja boje lavande” bosanske umjetnice Adele Jušić koji se bavio ratnom zločinkom Biljanom Plavšić. Jušić je po dvama zidovima galerije rasprostrla zapise o njoj – na jednom zidu one koji su se ticali njezinog osobnog života – vlastite izjave, izvatke iz memoara “Svedočim” te medijske napise, a na drugom one koji govore o njoj kao zločinki – kao što su sudski zapisi i izjave drugih ratnih zločinaca o njoj).
Nesuglasje ta dva zida, ključne riječi koje s jedne strane odzvanjaju konotacijama ‘ženstvene nježnosti’ (jer naravno da se o njoj govorilo i kao o ‘dami’), a s druge čudovišnosti događaja u kojima je sudjelovala, podcrtano je paradoksalnošću decentne svilene košulje koju takva žena nosi ispod maskirne jakne.
Jušić je pustila Plavšićinim riječima i riječima o Plavšić da govore same za sebe, podsjetivši da u društvu koje ne zna kako da se suoči s tolikom količinom zla proizašlom iz jedne osobe a usput je i patrijarhalno. Upravo ta patrijarhalnost uvjetuje drugačiju percepciju ukoliko je ta osoba žena, što je pridonijelo šokantno niskoj kazni koju je Plavšić dosudio Haag.
Danas program selimo u Dokukino KIC gdje prikazujemo filmove “KOD: Ispravljanje rodnog jaza“, “Radikalna molitva“, “Kći Indije“, “Prekrasna je kad se ljuti” te razgovaramo s programerkama Mašinerije i redateljicama Leslee Udwin, Marie-Françoise Plissart i Marie Vermeiren.
Vidimo se!
Fotke by Martina Anišić i Darko Vaupotić