Ovogodišnja Booksina Revija malih književnosti bila je posvećena književnosti Islanda. Tom prilikom objavljena je antologija suvremene islandske književnosti pod naslovom Svjetlucaju ledene perle u kojoj se po prvi put u prijevodu na hrvatski jezik našlo 12 autorica i autora, koje je pomno odabrao višestruko nagrađivan islandski književnik, glazbenik, dramski pisac i filmski scenarist Sjón. Prevoditeljice su Daria Lazić, Vanja Veršić i Marina Veverec, a urednici antologije Sjón i Miljenka Buljević.
“S ruba naseljivog svijeta,” kako je to napisao Sjón u svom romanu Plava lisica (VBZ, 2016.), u Zagreb su stigli i sudjelovali na razgovorima u Booksi Jónas Reynir Gunnarsson, Elías Knörr, Ewa Marcinek, Ragnar Helgi Ólafsson, Kristín Ómarsdóttir, Sigrún Pálsdóttir, Sölvi Björn Sigurðsson, Bergþóra Snæbjörnsdóttir, Eva Rún Snorradóttir, i naša sugovornica Ásta Fanney Sigurðardóttir.
Ásta Fanney Sigurðardóttir (1987.) je pjesnikinja, multidisciplinarna umjetnica i glazbenica, a diplomirala je likovnu umjetnost na islandskoj Umjetničkoj akademiji. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Njezina prva knjiga poezije objavljena je 2012. godine i od tada nastupa i u inozemstvu. Dobitnica je nagrade za poeziju Ljóðstafur Jóns úr Vör u 2017. godini, a nominirana je i za međunarodnu nagradu Bernard Heidsieck u Centru Pompidou 2021. godine. Teme njenih dosad objavljenih četiriju knjiga kreću se u rasponu od eksperimentalne avangarde do dnevnika snova. Ásta koristi medije kao što su tekst, crteži, video, zvuk, instalacije, filmovi i performansi, a njen rad je fokusiran na fenomene vezane uz riječ i jezik. U Booksinoj antologiji je zastupljena izborom iz njenog poetskog opusa.
U našem kratkom razgovoru nakon promocije antologije islandske literature u prijevodu na hrvatski imale smo priliku razmijeniti neka razmišljanja. Tvoj rad me naročito privukao zbog tvoje izobrazbe i rada u području vizualnih umjetnosti. Tako će moje prvo pitanje biti kako je došlo do tranzicije iz vizualnih umjetnosti u poeziju? Jesi li ikada razmatrala mogućnost izričaja u nekom drugom književnom obliku? Koliko je izvedba uživo bitna za tvoju poeziju i kako je povezana s procesom pisanja?
Ne razmišljam o tome kao o tranziciji od vizualnog ka književnom. Bavila sam se i poezijom i vizualnom umjetnošću i prije no što sam upisala umjetničku školu, tako da je ta tranzicija poput telefonskog poziva starom prijatelju i dogovor o skorom viđenju. Razmišljala sam o pisanju romana, ali nisam toliko fiksirana na to da ga uistinu i napišem. Ako se treba dogoditi, dogodit će se, neću silom izazivati njegovo rođenje.
Što se tiče izvedbe poezije, osjećam kako su zvukovi i osjećaji izgovaranja stihova veliki dio onoga što poezija jest. Ali ne radi se nužno o potrebi izvedbe uživo; poezija se može izvoditi i unutar nečijeg uma. Solo izvedba se događa jednako pri čitanju kao i pri pisanju poezije. Nisam potpuno sigurna u to kako vidim granice izvedbe, sve te kategorije nalazim pomalo zbunjujućima.
Spomenula si u razgovoru kako ti je vizualni aspekt reprezentacije tvog pisanja vrlo bitan. Kako taj proces pregovaranja s dizajnerom/icom i nakladničkom kućom izgleda prije objavljivanja knjige?
Imam vrlo snažno mišljenje o tome kako moje knjige trebaju izgledati. Obično sama napravim korice u suradnji s dizajnerom ili dizajnericom. Za sada to funkcionira vrlo dobro. Moja paleta boja i vizualnih formi je vrlo striktna, pa me to čini osobom koja se neće složiti s rješenjem koje nije u dosluhu s mojim stvaralačkim duhom. Većina nakladničkih kuća s kojima sam radila to razumije i tako možemo zajedno napraviti predivne stvari. Volim raditi s ljudima, to je poput igre.
Pišeš i konkretnu poeziju. Kako se to razlikuje od „obične“ poezije?
Pa, radi se o drugačijem tipu duhovne hrane, rekla bih. Poput nekog drugog doba dana, pa tako pisanje poezije može biti poput ručka, a konkretna poezija je poput popodnevnog čaja. Nećete htjeti samo čaj kada ste jako gladni za nečim supstancijalnim. Ne želim reći da konkretna poezija nema supstancu, ali hrani vam dušu na drugačiji način, više kao uzdižući nešto, pretpostavljam, kao plutajuća hrana za dušu.
Tvoj rad lebdi između snova i realnosti, a tvoja zadnja knjiga se zove Gluggi – draumskrá (Prozor – Registar snova) i sadrži listu snova. Molim te, reci nam nešto o toj knjizi. Kako vidiš ulogu snova u našim životima?
Volim snove i kako oni utječu na naše poimanje stvarnosti. Odrasla sam zapisujući svoje snove kao što me majka naučila, ona je također zapisivala svoje snove, i onda bismo razgovarale o tome s mojom sestrom, bratom, tetkama i bakom. Moja baka bi se naročito trudila ispričati mi priče iz svojih snova kada je bila mlada te su tako snovi postali velik i važan dio mog odrastanja, ali i mog današnjeg razumijevanja snova. Velika sam ljubiteljica sanjarica i dnevnika snova, kako islandskih, tako iz drugih kultura.
Kako se proces tvog pisanja promijenio tijekom restrikcija uzrokovanih COVID-19 pandemijom, s obzirom na to da inače pišeš za vrijeme svojih putovanja?
Za vrijeme restrikcija morala sam ponovo naučiti pisati! Bilo je to vrlo čudno ali i interesantno vrijeme kada je sve što sam znala o pisanju jednostavno isparilo i našla sam se za radnim stolom. Naravno, shvatila sam da je to norma za većinu ljudi, ali ja pišem svoju poeziju u pokretu, u avionu ili na vlaku, na putu nekamo. Tako da je to bio izazov za mene i mislim da je moje pisanje napravilo neočekivan zaokret zbog COVID restrikcija, nekako je promijenilo boju, karakter…
Na promociji u Booksi spomenuto je da je Island zemlja koja nije iskusila ni rat niti fašizam u 20. stoljeću. Kako je s patrijarhalnim strukturama, koje su također neka vrst “ur-fašizma” (Umberto Eco), koliko su one prisutne u svakodnevici Islanda? Kakav je tvoj osobni odnos spram toga? Jesi li imala ženske uzore dok si odrastala?
Mislim da sam bila poprilično sretna odrastajući u zemlji s predsjednicom koja je uz to bila samohrana majka – vjerujem da mi je to omogućilo da stvari sagledam iz drugačije perspektive. No, naš sistem je bio i još uvijek jest patrijarhalan u mnogim poljima. Stvari su se dosta promijenile, ali još uvijek je dug put pred nama. Poštovanje je nešto što naučiš od ljudi iz svog okružja i čini mi se da to ima veze s postojećim strukturama. Kako navigiramo kroz uloge, načini na koji se vrednuje i nagrađuje naš rad i komunikacija, sve je to bolno mijenjati i treba hrabrosti da se krene u novom smjeru. Čak se i naš jezik treba promijeniti kako bismo mislili drugačije. Ima dosta toga skrivenog već i načinu na koji ti se ljudi obraćaju te kako se drugačije ponašaju u blizini muške ili ženske osobe i spektrima između i izvan tih rodnih uloga. I prilike koje dolaze vezano uz razne uloge su drugačije. Ali stvari se mijenjaju, samo moramo ostati budni/e. Neznanje raste kada se ulijenimo.
Osim što izvodiš svoju poeziju, članica si elektro-pop benda aYia. Službeni video-spot za pjesmu “Slow” je opčinjavajući, vodi nas u krajolike i raspoloženja koja su prelijepa, ali istovremeno uznemirujuća. Sličan imaginarij nalazim i u tvojoj poeziji: ljepotu, ali i neki začudni prizvuk bajkovitog koje može završiti jednako tako u blaženstvu i/ili ushićenju kao i u posvemašnjem užasu. Što misliš o tome?
Mislim da je to točno i sa stanovišta stvaranja glazbe i poezije. Nalazim da je tkanje iz obje te niti interesantnije nego rad koji se može razumjeti samo u jednoznačnoj kategoriji. Život je istovremeno i prekrasan i uznemirujuć, toliko je čudnovatog u njemu i unutar nas, divne harmonije i tamnog kaosa. Kada miješam to dvoje čini mi se da to vodi ka bivanju ljudi sposobnijima da prihvaćaju dijelove sebstva koje bi radije držali skrivenim. Vrlo je važno ne praviti se slijepim u odnosu na stvari koje se događaju u nama i oko nas.
Na kraju, podijeli s nama neke impresije o tvom boravku u Hrvatskoj. Što si primijetila o ljudima i mjestu/ima?
Bila sam iznenađena kada sam našla pekaru s proizvodima bez glutena u Zagrebu! Kakav zadivljujući poklon (smijeh). Bilo je vrlo zanimljivo doći na mjesto s potpuno drugačijom poviješću, i to osjetiti, ritam, govor tijela, zvuk riječi, stavove, sve je to drugačije i ima povijest posvema drugačiju od mjesta na kojem sam ja odrasla.
Jednako je tako interesantno usporediti riječi i doživjeti vlastitu poeziju na drugom jeziku, u drugoj kulturi. Toliko se toga dijeli kroz ovaj format, kroz literaturu, to spaja ljude i mjesta i omogućava nam da vidimo svijet drugim očima, tj. očima drugih.
