Hrvatska tekstilna radnica kući donosi 308 eura mjesečne plaće, gotovo 30 posto manje od muškog kolege u istoj industriji, s tim novcem često uzdržava cijelu svoju obitelj, boji se sindikalno organizirati, boji se pričati o svom potplaćenom poslu, a najviše ju je strah gubitka tog posla, kakav god on bio, stoji opsežnom izviješću Clean Clothes Campaigna (CCC) o uvjetima rada i plaćama u tekstilnoj industriji Istočne Europe.
Clean Clothes Campaign je organizacija sa sjedištem u Nizozemskoj, koja s dvjestotinjak partnera, sindikalnih organizacija, nevladinih udruga i drugih, nastoji poboljšati uvjete rada u Europi. Ovih su dana objavili izvješće u kojem stoji da su uvjeti rada i plaće u tekstilnoj industriji Istočne Europe, dakle i Hrvatske, u nekim slučajevima lošiji čak i od uvjeta i plaća u Kini i Indoneziji.
Poznate tekstilne kompanije u Europi, kaže se u izvješću, svoje radnike u Istočnoj Europi i Turskoj plaćaju minimalcem, i daleko ispod sume potrebne za pristojan život. U Moldaviji i Ukrajini riječ je o 70 do 80 eura mjesečno, što je daleko manje od plaće tekstilnih radnika u Kini, čija je plaća 175 eura, odnosno u Maleziji, u kojoj je riječ o 196 eura. Tekstilna radnica u Hrvatskoj sa svojih 308 eura, navodi se, živi “najbolje” od svih kolegica u promatranim zemljama.
Kako stoji izvješću CCC-a, plaća u hrvatskoj tekstilnoj industriji najlošija je plaća u industriji jer doseže samo 60% prosječne neto plaće u proizvodnom sektoru te svega 35% od najbolje industrijske plaće u Hrvatskoj, one u petrokemijskoj industriji.
“Naši suradnici u Hrvatskoj bilježe velike prepreke sindikalnom udruživanju u tekstilnoj industriji, no u medijima, i društvu općenito, također vlada anti-sindikalni stav. Poslodavci onemogućavaju radnike da se sindikalno organiziraju, vladajući se priklanjaju poslodavcima, a radnici su u velikom strahu, tolikom da čak i sami smatraju da im sindikat ne može pomoći. S minimalnom plaćom od 308 eura, radnici u tekstilnoj industriji ne mogu pokriti niti osnovni trošak za hranu, koji iznosi 313 eura, da i ne spominjemo minimalnu potrošačku košaricu od 878 eura, koliko je potrebno četveročlanoj obitelji za cijeli mjesec”, navodi se u izvješću CCC-a.
Prenose i priču 29-godišnje tekstilne radnice Eve iz Hrvatske, samohrane majke dvoje djece koja živi s bratom i roditeljima. U tri godine, koliko radi u tekstilnoj industriji, samo je jednom bila na bolovanju, kad želi otići kod liječnika mora uzeti neplaćeno slobodno vrijeme. Radi u smjenama šest dana u tjednu po šest sati, za šivaćom mašinom.
Makar je teško vjerovati, ali od lošeg ima i lošije, pa su rumunjske i bugarske tekstilne radnice istraživačima otkrile kako slobodnih dana niti godišnjeg uopće nemaju. Da bi zaradile minimalac, rade prekovremeno, često 200, a ponekad i do 400 sati mjesečno.
U teškim uvjetima i s mizernim plaćama, u tekstilnoj industriji Istočne Europe radi čak tri milijuna radnika, stoji u izvješću. Uzme li se u obzir da svaka od tih plaća hrani u prosjeku troje ljudi, to znači da devet milijuna ljudi ovisi o – milostinji poslodavaca. Radnice u Turskoj prisiljene su, osim toga, u nekim tekstilnim pogonima potpisivati izjavu da neće zatrudnijeti kroz narednih pet godina, a ukoliko im se trudnoća ipak dogodi, dobivaju otkaz. Iz tog razloga, svjedoče same, abortiraju, odgađajući osnivanje obitelji za neka bolja, ali malo vjerojatna vremena. NoviList…