Prodavači igračaka često će tvrditi da su istraživanja pokazala da djevojčice preferiraju ružičastu, a dječaci plavu boju. I to je donekle istina. Ali samo donekle: naime, istraživanja pokazuju da većina ljudi općenito preferira plavu boju, s tim da žene u manjem broju slučajeva privlače i crvene nijanse. Problem je u tome što su ta istraživanja mahom provođena na odraslima i djeci starijoj od tri godine – u toj je dobi osoba itekako svjesna svog roda i osjeća svojevrsni pritisak od okoline da se ponaša u skladu s okvirima postavljenima za muški, odnosno, ženski rod.
Najnovija istraživanja provedena na uzorku od 100 djece u dobi mlađoj od dvije godine pokazuju da nema nikakve razlike u odabiru boja, štoviše, sva ispitana djeca preferirala su ružičasto (valjda zato što ih podsjeća na boju majčine kože).
Ipak postoje određene razlike u odabiru vrste igračaka: zaista, djevojčice će prvo posegnuti za lutkama, a dječaci za pokretnim igračkama poput autića – pretpostavlja se da je to evolucijsko naslijeđe (žene žele naučiti biti bolje majke), a i sličan je uzorak zamijećen među čimpanzama. Međutim, pravilnosti imaju iznimke, i mnoge djevojčice jednako tako zanimaju pokretne igračke i konstrukcije (lego-kockice i sl.), a dječake lutke (što je Action Man nego lutka?).
Problem je u tome što je ta ishodišna evolucijska razlika potencirana do dviju oprečnih krajnosti koje bi trebale zastupati jasno razdvojene identitete (ženski i muški) na koje bi se djeca u svom razvoju trebala „osloniti“ i shvaćati kao putokaz. A ovi putokazi pokazuju krivi smjer – djevojčicama su dodijeljene uloge mini-majke i domaćice, žive barbike i sl., a dječacima je omogućen razvoj motoričkih i analitičkih vještina uz interaktivne i složene igračke, dok im se istovremeno uskraćuje nešto drugačija, usuđujem se reći, maštovitija i emotivnija vrsta igre s lutkama.
A kakve to veze ima s bojama? Ima, snažne. Igračke koje će preferirati djeca (ili, radije, njihovi roditelji) osim vrstom razdvojene su i bojom. Igračke predviđene za djevojčice mahom su ružičaste, a za dječake plave i na taj je način djeci uvjetovano preferiranje jedne boje umjesto druge, što je samo vrh ledenjaka umjetno stvorenih rodnih razlika. Guardian... [K.K.]
Kada kći, nećakinja ili prijateljičina kći . slavi prvi rođendan, pronaći igračku za nju u robnoj kući je mačji kašalj – gusto načičkan red igračaka različitih drečavih nijansi ružičaste zapne za oko odmah s vrata. A ako u obitelji imate i mušku prinovu, malo dalje od roze fantazije bit će isto tako gusto načičkan red plavetnila namijenjenog dečkima. Zašto je tomu tako i kakve to implikacije nosi?
Prodavači igračaka često će tvrditi da su istraživanja pokazala da djevojčice preferiraju ružičastu, a dječaci plavu boju. I to je donekle istina. Ali samo donekle: naime, istraživanja pokazuju da većina ljudi općenito preferira plavu boju, s tim da žene u manjem broju slučajeva privlače i crvene nijanse. Problem je u tome što su ta istraživanja mahom provođena na odraslima i djeci starijoj od tri godine – u toj je dobi osoba itekako svjesna svog roda i osjeća svojevrsni pritisak od okoline da se ponaša u skladu s okvirima postavljenima za muški, odnosno, ženski rod.
Najnovija istraživanja provedena na uzorku od 100 djece u dobi mlađoj od dvije godine pokazuju da nema nikakve razlike u odabiru boja, štoviše, sva ispitana djeca preferirala su ružičasto (valjda zato što ih podsjeća na boju majčine kože).
Ipak postoje određene razlike u odabiru vrste igračaka: zaista, djevojčice će prvo posegnuti za lutkama, a dječaci za pokretnim igračkama poput autića – pretpostavlja se da je to evolucijsko naslijeđe (žene žele naučiti biti bolje majke), a i sličan je uzorak zamijećen među čimpanzama. Međutim, pravilnosti imaju iznimke, i mnoge djevojčice jednako tako zanimaju pokretne igračke i konstrukcije (lego-kockice i sl.), a dječake lutke (što je Action Man nego lutka?).
Problem je u tome što je ta ishodišna evolucijska razlika potencirana do dviju oprečnih krajnosti koje bi trebale zastupati jasno razdvojene identitete (ženski i muški) na koje bi se djeca u svom razvoju trebala „osloniti“ i shvaćati kao putokaz. A ovi putokazi pokazuju krivi smjer – djevojčicama su dodijeljene uloge mini-majke i domaćice, žive barbike i sl., a dječacima je omogućen razvoj motoričkih i analitičkih vještina uz interaktivne i složene igračke, dok im se istovremeno uskraćuje nešto drugačija, usuđujem se reći, maštovitija i emotivnija vrsta igre s lutkama.
A kakve to veze ima s bojama? Ima, snažne. Igračke koje će preferirati djeca (ili, radije, njihovi roditelji) osim vrstom razdvojene su i bojom. Igračke predviđene za djevojčice mahom su ružičaste, a za dječake plave i na taj je način djeci uvjetovano preferiranje jedne boje umjesto druge, što je samo vrh ledenjaka umjetno stvorenih rodnih razlika.
