Objavljeno

Helen Keller – Inspiracija za život bez ograničenja

“Samoća i žaljenje su naši najgori neprijatelji; ako im se predamo, nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.”

Riječi su to Helen Adams Keller, poznate američke književnice i aktivistice, rođene 27. lipnja 1880. godine u Tuscumbiji, Alabama.  Krajem 19. i početkom 20. stoljeća impresionirala je stručnu i širu javnost, te je postala uzorom i simbolom upornosti u svladavanju ograničenja s kojima se susreću osobe s invaliditetom, pružajući potporu i ohrabrujući sve one koji su dijelili sličnu sudbinu.

Helen Keller (27.6 1880. – 1.6 1968.) bila je zdravo dijete, no, u dobi od 19 mjeseci oboljela je od upale moždane ovojnice i jedva je preživjela. Posljedica bolesti bio je trajni gubitak vida, sluha i govora. Put iz mraka počela je nalaziti 1887. u dobi od sedam godina. Kao nadprosječno inteligentno dijete naučila je donekle brinuti se o sebi, postajala je i sve svjesnija da njenom životu nešto „nedostaje“.

Roditelji su ju poslali u slavnu bostonsku školu za slijepe, Perkins Institute, u nadi da ce se tamo naći netko tko ce joj moći pomoći  u obrazovanju. Taj „netko“ bila je Anne Mansfield Sullivan koja je u djetinjstvu jednako imala problema s vidom i pohađala Perkinsonovu školu za slijepe. Kad ju je Anne upoznala, bila je neobuzdano, razdražljivo dijete koje se i zbog najmanjeg povoda znalo žestoko razbjesniti.  Sve dok nije pronašla način kako doživjeti svijet oko sebe.  Odlučna Anne i neočekivano bistra Helen za samo nekoliko mjeseci komunicirale su jedna s drugom uz pomoć abecede na prste i rudimentarnog rječnika temeljenog na Brailleovom pismu.

Anna Sullivan je primjenjivala i metode podučavanja Laure Bridgman. Davala bi Helen predmete da ih opipava, a istodobno je u njezinu slobodnu ruku prstima otkucavala njihove nazive. Nesvakidašnja marljivost učenice i iznimno strpljenje učiteljice urodili su iznimnim rezultatima.

Helen Keller i Anne Sullivan

S deset godina Helen je potaknuta pričom o gluhonijemoj Norvežanki Ragnhild Kaata, pokušala proizvoditi oralni govor. Također je mogla razumjeti ljude koji nisu znali ni abecedu prstima niti Braillevo pismo i to samo dodirom njihovih pokreta usana. U dobi od 14 godina, Helen Keller i Anne Sullivan preselile su se u New York gdje je Helen krenula u Wright-Humasonspecijalnu školu za gluhu djecu u New Yorku i posvetila se učenju govora.

Nakon specijalizirane škole, Helen se vratila u Massachusetts i krenula u Cambridge školu za djevojke, gdje je školovanje platio njezin obožavatelj Mark Twain koji je rekao da je Helen najveći junak u ljudskoj povijesti kao i najveća žena nakon francuske nacionalne heroine Ivane Orleanske.

“Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.”

Tim je riječima Helen Keller opisala svoj studij na koledžu Radcliff na kojem je 1900. do 1904. godine studirala strane jezike i povijest, specijalizirajući se za englesku književnost. U vrijeme studija nastaju i prva njezina djela.

Samo 10 godina nakon što je uz pomoć Anne Sullivan naučila svoju prvu riječ, Helen Keller je diplomirala s najvišim ocjenama i postala prva gluha osoba koja je uspjela dobiti diplomu.

No, tu nije stala. Na Radcliffe Colledgeu obranila je i doktorat iz filozofije postavši jednom od popularnijih ikona američke kulture te se, prebrodivši vlastitu hendikepiranost još jednom dokazala dokazala kada se odlučila angažirati kao socijalna radnica.

Bila je neumorna aktivistkinja za rasnu i spolnu jednakost, građanska prava, za prava osoba s invaliditetom, za pacifizam i militantni feminizam.

Jednom je izjavila: “Mislim da je Bog ženu napravio glupom kako bi bila prikladno društvo muškarcu!” Zbog svojih ljevičarskih ideja i članstva u Socijalističkoj stranci, FBI i njegov tadašnji direktor J. Edgar Hoover, vodili su o njoj pomni dosje. Cijelog života Helen Keller je predano radila za američku organizaciju za slijepe – American Foundation for the Blind, putovala držeći predavanja u mnogim zemljama svijeta i bila vatreni zagovornik potreba i prava svih osoba s invaliditetom. U toj je misiji obišla četrdesetak zemalja i za svoj je rad dobila brojna priznanja i počasne titule.

Helen Keller je bila živi dokaz sposobnosti onih za koje se vjerovalo da „ne mogu“ i da su bespomoćni. Njena glavna poruka bila je:

“Mi smo kao i svi drugi. Tu smo da živimo život kao i svatko drugi. I u redu je da budemo to što jesmo.”

Godine 1915. ona i George Kessler osnovali su Helen Keller međunarodnu organizaciju koja je prije svega bila posvećena istraživanju vida, zdravlja i prehrane.

Slijepa i gluhonijema, Helen Keller napisala je sedam knjiga i iako nikada nije čula nikakav zvuk, savladala je nemoć svojih glasnica i odlično progovorila engleski, francuski i njemački.

Autobiografska knjiga Povijest mog života (1902.) postala je pravi bestseler i prevođena je na mnoge jezike. Početkom 60-ih godina povlači se iz javnosti. Umrla je 1. lipnja 1968. u 88. godini života. Potkraj svog neobičnog i uzbudljivog života izjavila je:

“Slijepa sam, ali vidim; gluha sam, ali čujem.”

Uistinu, njezin bjeg iz „zatvora“ kako je sama nazivala svoju hendikepiranost bio je velika životna pobjeda.

Helen Keller i Anne Sullivan


Povezano