Objavljeno

Stop epidemiji femicida u Srbiji

U noći između subote i nedjelje, u selu pored Velike Plane, muškarac je ubio svoju bivšu suprugu a zatim i sebe. U nedjelju, u mjestu pored Kanjiže muškarac je ubio svoju snahu, njezine roditelje, svoju bivšu suprugu, njezine roditelje, nakon čega ga je ubila jedna osoba koju je također napao. U ponedjeljak, u Čačku, muškarac je ubio svoju suprugu, a zatim i sebe, navodi Peščanik.

U Srbiji postoji epidemija femicida.

Mreža Žene protiv nasilja, Autonomni ženski centar i Žene u crnom pozivaju građanke i građane da im se pridruže u četvrtak, 21. svibnja, u 17 sati, na okretnici autobusa kod Doma vojske, na Trgu Republike u Beogradu, kako bi se u crnini i tišini prisjetili/e žena koje su ubili muški partneri i članovi obitelji i kako bi zatražili/e kažnjavanje odgovornih u institucijama države koje ne čine dovoljno da ubojstva žena budu zaustavljena.

“Pet godina pratimo Femicid, zahtevamo dužnu pažnju i sistemski odgovor države, tražimo odgovornost i čekamo da se obećane promene obistine. Jedino što se obistinjuje jesu nova ubistva žena u Srbiji” – poručuju organizatorice prosvjeda.

Od početka godine u Srbiji je ubijeno 20 žena od strane partnera ili muških članova obitelji. Samo u prethodna dva dana ubijeno je šest žena: u okolini Kanjiže juče su ubijene 4 žene, istog dana je u blizini Velike Plane nasilnik ubio bivšu suprugu, a jutros u Čačku muž je ubio suprugu.

Svakom od ubojstava prethodilo je kontinuirano nasilje. Kako prenose mediji, više od polovice ubijenih žena prijavljivale su nasilje policiji i centru za socijalni rad, a deset od 20 žena ubijeno je vatrenim oružjem.

Sve se ovo događa jer država ne osigurava primjenu zakona, jer profesionalci i dalje postupaju uzimajući u obzir vlastite stavove i predrasude o ženama, a ne zakone i obaveze profesije. Odgovornost za ovaj problema nalazi se u dubokoj mržnji koje patrijahalno društvo ima prema ženama.

Kako navodi Vedrana Lacmanović, s kojom smo razgovarali/e o problematici femicida u Srbiji, „shvatanje nasilja u porodici kao “privatne, lične stvari” ili “dela folklora”, kao i očekivanje da je “žena dužna da s vremena na vreme istrpi zlostavljanje” su faktori koji doprinose rastu nasilja prema ženama, a izvor su im patrijarhalni, bračni i porodični modeli života i podela uloga koji se pojačavaju zbog snažne retradicionalizacije društva, uticaja nacionalizma i religije, neadekvatnih reakcija institucija, kao i neadekvatnog medijskog izveštavanja“.

Treba naglasiti da mediji svojim senzacionalističkim pristupom pokazuju nespremnost da doprinesu riješavnju ovog problema, te u želji da povećaju tiražu stvaraju atmosferu zbog koje je žrtvama još teže potražiti pomoć. U tom kontekstu, prenosimo i 10 savjeta za medijsko izvještavanje o obiteljskom nasilju Autonomnog ženskog centra.

  1. Nasilje prema ženama te obiteljsko i partnersko nasilje treba promatrati u kontekstu društvene odgovornosti za zaštitu osnovnog ljudskog prava na siguran i slobodan život, a ne kao osobni ili privatni problem
  2. Pri izvještavanju treba izbjegavati korištenje stereotipa o ‘ženskim’ osobinama i ulogama, komentare koji indirektno upućuju na moral žrtve, njezinu prethodnu partnersku/bračnu povijest i slično, jer to čitatelje/ice može navesti na stav o opravdanosti, ili umanjiti značaj učinjenog nasilja
  3. Važno je izbjegavati komentare koji bi mogli sugerirati uobičajenost ili učestalost obiteljskog nasilja u određenim etničkim grupama
  4. Važno je smanjiti upotrebu stereotipnih objašnjenja za nasilno ponašanje, odnosno navođenje ‘alkoholizma’, ‘siromaštva’, ‘ljubomore’ i sl., kao uzroka nasilja
  5. Izbjegavati izraze kojima se implicira da je žrtva svojim ponašanjem ‘provocirala’, ‘izazvala’, ili ‘ništa nije činila da se zaštiti’ i sl., jer se na taj način nasilje opravdava ili umanjuje, a odgovornost se prebacuje na žrtvu
  6. Izbjegavati i konstrukcije kao što su – ‘bez ikakvog razloga’, jer bi mogle sugerirati da postoje ‘opravdani’ razlozi za nasilje, kao i konstrukcije – ‘došlo je do tragedije’, koje upućuju da se nasilje ‘dogodilo’ (samo od sebe), a ne ukazuju na odgovornost osobe koja ga je počinila
  7. Opisivanje nasilja kao ‘tuče’, ‘sukoba’, ‘svađe’, ‘prepirke’, ‘bračne nesloge’, ‘neraščišćenih obiteljskih odnosa’, čime se relativizira (isključivu) odgovornost nasilnika
  8. Naslovi tekstova ili najavе izvještaja su posebno značajni, jer se njima sugerira odnos publike prema problemu/sadržaju teksta
  9. I ako se nažalost to često ne poštuje, osnovna zakonska određenja i temeljna načela medijske etike ukazuju da je u ovakvim slučajevima zabranjeno objavljivati identitet sudionika: imena žrtve i njoj bliskih osoba, svjedoka, a posebno imena djece, fotografije na kojima nije ‘zamagljen’ identitet i slični podaci, koji bi mogli doprinjeti identifikaciji žrtve… Također, u svim slučajevima izvještavanja o obiteljskom i partnerskom nasilju žrtve bi morale dati dozvolu za objavljivanje podataka, te dobiti informaciju o tome kako će se i kada podaci koristiti. Valja naglasiti i da se razgovor s (maloljetnom) djecom može obaviti samo uz suglasnost roditelja
  10. Konačno, da bi medijsko izvještavanje zaista utjecalo na društvene promjene, nužno je da se ono ne oslanja isključivo na ‘priče’ žrtve, članova porodice i svjedoka. Prikupljanje informacija od relevantnih institucija od ključne je važnosti za javni pritisak na odgovorne državne organe i službe za uspostavljanje efikasnog i djelotvornog sustava prevencije i zaštite. U tom smislu važno je pratiti priču do kraja i predstaviti „primjere dobre prakse”

Povezano