U noći između subote i nedjelje, u selu pored Velike Plane, muškarac je ubio svoju bivšu suprugu a zatim i sebe. U nedjelju, u mjestu pored Kanjiže muškarac je ubio svoju snahu, njezine roditelje, svoju bivšu suprugu, njezine roditelje, nakon čega ga je ubila jedna osoba koju je također napao. U ponedjeljak, u Čačku, muškarac je ubio svoju suprugu, a zatim i sebe, navodi Peščanik.
U Srbiji postoji epidemija femicida.
Mreža Žene protiv nasilja, Autonomni ženski centar i Žene u crnom pozivaju građanke i građane da im se pridruže u četvrtak, 21. svibnja, u 17 sati, na okretnici autobusa kod Doma vojske, na Trgu Republike u Beogradu, kako bi se u crnini i tišini prisjetili/e žena koje su ubili muški partneri i članovi obitelji i kako bi zatražili/e kažnjavanje odgovornih u institucijama države koje ne čine dovoljno da ubojstva žena budu zaustavljena.
“Pet godina pratimo Femicid, zahtevamo dužnu pažnju i sistemski odgovor države, tražimo odgovornost i čekamo da se obećane promene obistine. Jedino što se obistinjuje jesu nova ubistva žena u Srbiji” – poručuju organizatorice prosvjeda.
Od početka godine u Srbiji je ubijeno 20 žena od strane partnera ili muških članova obitelji. Samo u prethodna dva dana ubijeno je šest žena: u okolini Kanjiže juče su ubijene 4 žene, istog dana je u blizini Velike Plane nasilnik ubio bivšu suprugu, a jutros u Čačku muž je ubio suprugu.
Svakom od ubojstava prethodilo je kontinuirano nasilje. Kako prenose mediji, više od polovice ubijenih žena prijavljivale su nasilje policiji i centru za socijalni rad, a deset od 20 žena ubijeno je vatrenim oružjem.
Sve se ovo događa jer država ne osigurava primjenu zakona, jer profesionalci i dalje postupaju uzimajući u obzir vlastite stavove i predrasude o ženama, a ne zakone i obaveze profesije. Odgovornost za ovaj problema nalazi se u dubokoj mržnji koje patrijahalno društvo ima prema ženama.
Kako navodi Vedrana Lacmanović, s kojom smo razgovarali/e o problematici femicida u Srbiji, „shvatanje nasilja u porodici kao “privatne, lične stvari” ili “dela folklora”, kao i očekivanje da je “žena dužna da s vremena na vreme istrpi zlostavljanje” su faktori koji doprinose rastu nasilja prema ženama, a izvor su im patrijarhalni, bračni i porodični modeli života i podela uloga koji se pojačavaju zbog snažne retradicionalizacije društva, uticaja nacionalizma i religije, neadekvatnih reakcija institucija, kao i neadekvatnog medijskog izveštavanja“.
Treba naglasiti da mediji svojim senzacionalističkim pristupom pokazuju nespremnost da doprinesu riješavnju ovog problema, te u želji da povećaju tiražu stvaraju atmosferu zbog koje je žrtvama još teže potražiti pomoć. U tom kontekstu, prenosimo i 10 savjeta za medijsko izvještavanje o obiteljskom nasilju Autonomnog ženskog centra.
- Nasilje prema ženama te obiteljsko i partnersko nasilje treba promatrati u kontekstu društvene odgovornosti za zaštitu osnovnog ljudskog prava na siguran i slobodan život, a ne kao osobni ili privatni problem
- Pri izvještavanju treba izbjegavati korištenje stereotipa o ‘ženskim’ osobinama i ulogama, komentare koji indirektno upućuju na moral žrtve, njezinu prethodnu partnersku/bračnu povijest i slično, jer to čitatelje/ice može navesti na stav o opravdanosti, ili umanjiti značaj učinjenog nasilja
- Važno je izbjegavati komentare koji bi mogli sugerirati uobičajenost ili učestalost obiteljskog nasilja u određenim etničkim grupama
- Važno je smanjiti upotrebu stereotipnih objašnjenja za nasilno ponašanje, odnosno navođenje ‘alkoholizma’, ‘siromaštva’, ‘ljubomore’ i sl., kao uzroka nasilja
- Izbjegavati izraze kojima se implicira da je žrtva svojim ponašanjem ‘provocirala’, ‘izazvala’, ili ‘ništa nije činila da se zaštiti’ i sl., jer se na taj način nasilje opravdava ili umanjuje, a odgovornost se prebacuje na žrtvu
- Izbjegavati i konstrukcije kao što su – ‘bez ikakvog razloga’, jer bi mogle sugerirati da postoje ‘opravdani’ razlozi za nasilje, kao i konstrukcije – ‘došlo je do tragedije’, koje upućuju da se nasilje ‘dogodilo’ (samo od sebe), a ne ukazuju na odgovornost osobe koja ga je počinila
- Opisivanje nasilja kao ‘tuče’, ‘sukoba’, ‘svađe’, ‘prepirke’, ‘bračne nesloge’, ‘neraščišćenih obiteljskih odnosa’, čime se relativizira (isključivu) odgovornost nasilnika
- Naslovi tekstova ili najavе izvještaja su posebno značajni, jer se njima sugerira odnos publike prema problemu/sadržaju teksta
- I ako se nažalost to često ne poštuje, osnovna zakonska određenja i temeljna načela medijske etike ukazuju da je u ovakvim slučajevima zabranjeno objavljivati identitet sudionika: imena žrtve i njoj bliskih osoba, svjedoka, a posebno imena djece, fotografije na kojima nije ‘zamagljen’ identitet i slični podaci, koji bi mogli doprinjeti identifikaciji žrtve… Također, u svim slučajevima izvještavanja o obiteljskom i partnerskom nasilju žrtve bi morale dati dozvolu za objavljivanje podataka, te dobiti informaciju o tome kako će se i kada podaci koristiti. Valja naglasiti i da se razgovor s (maloljetnom) djecom može obaviti samo uz suglasnost roditelja
- Konačno, da bi medijsko izvještavanje zaista utjecalo na društvene promjene, nužno je da se ono ne oslanja isključivo na ‘priče’ žrtve, članova porodice i svjedoka. Prikupljanje informacija od relevantnih institucija od ključne je važnosti za javni pritisak na odgovorne državne organe i službe za uspostavljanje efikasnog i djelotvornog sustava prevencije i zaštite. U tom smislu važno je pratiti priču do kraja i predstaviti „primjere dobre prakse”