Nakon što je u Srbiji od strane svog supruga prije nekoliko tjedana do smrti pretučena Žaklina Kojić, koalicija Žene protiv nasilja pokrenula je do sada najveću peticiju protiv nasilja nad ženama, odlučno prozvavši državu i televiziju Pink na odgovornost, kao sukrivce za ovaj slučaj.
Naime, nekoliko dana nakon što su oboje gostovali u Pink-ovoj reality emisiji DNK, Stevan Kojić na smrt je pretukao svoju suprugu. Iako je za vrijeme emitiranja emisije bilo očigledno, po ozljedama koje je Žaklina imala, ali i po tonu i načinu komunikacije, da je žena žrtva nasilja, nitko od nadležnih, urednika i novinara ove televizije – nije reagirao.
O ovom slučaju, ali i rastućem femicidu u Srbiji i ostalim regijama Balkana, razgovaramo s Vedranom Lacmanović, asistenticom na projektu Žene protiv nasilja iz Beograda.
Srbija je još uvijek duboko patrijarhalna sredina, kojom vladaju mitovi i tradicija što su ih proizveli muškarci, a društvo ih zdušno podržava. Gdje se, prema Vama, nalaze mogućnosti otpora seksizmu, mizoginiji, kultovima rata i agresivnosti?
Meni se čini da je važno da im se suprostavimo, da ne ćutimo o tome, da problematizujemo, protestujemo, pritužujemo se, apelujemo, alarmiramo i pozivamo na odgovornost, stvaramo pritisak da se nešto promeni. Ne smemo zaboraviti da borba za ženska prava traje decenijama i da su feministkinje uspele da se izbore za mnoge promene, i to u situacijama kad je to izgledalo nemoguće i kada nisu imale veliku podršku u onome za šta su se zalagale, ali da nisu inicirale te promene one se nikad ne bi desile (od prava glasa i školovanja, pa do zaštite od nasilja u porodici i brojnih drugih).
Femicid u Srbiji i dalje je u porastu, 12 žena ubijeno je od početka godine, no televizijske arene koje na stupove srama stavljaju žene i dalje izravno potiču nasilje, vođene profitom. Zašto u ovom posljednjem slučaju nasilja sa smrtnim ishodom još uvijek nije reagiralo Regulatorno telo za elektronske medije?
To se i mi pitamo, ali odgovor na njega može dati samo REM.
Je li akcija koju upravo provodite i kojom tražite da se televiziji Pink ukine dozvola za emitiranje i ukine emisija ‘DNK’, do sada najsnažnija reakcija jednog dijela srpske civilne scene protiv nasilja nad ženama?
Ne bismo znale da kažemo da li je najsnažnija, ali podržao nas je zaistaveliki broj organizacija civilnog društva. Prvo su nas podržale organizacije koje se zalažu za ženska prava, ali je podršku dao širok i šarolik broj organizacija, od onih koje se zalažu za ljudska prava generalno, dečija prava, manjinska prava, sindikalna udruženja, udruženja novinara, organizacija koje se bave kulturom i umetnošću, organizacija koje se zalažu za prava životinja, udruženja penzionera, pa do organizacija koja se bave ekologijom. Posebno nam je važna podrška ženskih organizacija iz Crne Gore, jer smo uverene da je solidarnost naša snaga.
Istraživale ste sadržaj emisija DNK na Internet portalu TV Pink-a, do kojih ste zaključaka došle?
Zapravo, reč je o reality show dokumentarnoj emisiji, što samim tim govori da se lične priče i životi koriste u svrhu zabave i privlačenja što većeg broja gledatelja/ki. Pregledavajući snimke dostupne na YouTube primetile smo da se u ovim emisijama publikuju i dramatizuju lična iskustva osoba, da se akteri/ke javno optužuju za prevaru i da se naglašavaju informacije koje indirektno upućuju na njihov moral. Ono što autori/ke ove emisije prećutkuju je činjenica da je optužba za prevaru upućena uglavnom ženskom polu.
Dehumanizacijom žena (podržavanjem i isticanjem stava da je ona nemoralna, promiskuitetna) publika se navodi na zaključak da je ona svojim ponašanjem izazvala nasilje i sugeriše se da može postojati opravdanje za primenu nasilja, odnosno (u ovom konkretnom slučaju emisije DNK koja nas je navela da reagujemo) za brutalno ubistvo partnerke. Ova emisija zapravo pokazuje kako mediji doprinose obnavljanju i ukorenjivanju predrasuda o muškom nasilju prema ženama. Takođe, u ovim emisijama se žene koje su bile žrtve nasilja primoravaju da daju izjave, a maloletna deca snimaju i izlažu javnosti zloupotrebom saglasnosti roditelja, što je nedopustivo.
TV Pink je prije nekoliko dana reagirao priopćenjem u kojem tvrde da emisija DNK zapravo pomaže ženama. Kako biste to komentirale?
Nadamo se da više nijednu ženu neće ‘spašavati’.
U priopćenju za javnost kažete: „TV PINK smatramo televizijom koja je počinila zločin prema ženama i nedostojnom licence emitera TV programa. Državu koja ne kazni ovakvog emitera, takođe ćemo smatrati saučesnicom u zločinu.“ Nastupile ste odlučno i oštro, vrijeme je da se problemi društava na Balkanu nazovu pravim imenom te da se za posredovanje u nasilju nad ženama prozovu najviše državne institucije i televizijski magnati.
Nedopustivo je da televizija koja ima nacionalnu frekvenciju, dakle ogromni auditorijum, promoviše i stiče profit promocijom muškog nasilja prema ženama, a da država na to ćuti. Još više zabrinjava činjenica da se ovo ne dešava prvi put. Ne smem ni da pomislim šta je sledeće što ćemo gledati u režiji ovog medija, ako se država tome ne suprostavi. Mediji se danas umesto kao sredstava informisanja, tretiraju kao industrija, a na uštrb toga gubi se istraživačko i društveno odgovorno izveštavanje.
Je li konačno vrijeme da se problemima mizoginije, seksizma i rodno utemeljenog nasilja suprostavimo glasnije nego prije? U jednom od priopćenja za javnost kažete da vas zapanjuje normalizacija i brutalizacija nasilja u koje Srbija kao društvo tone. Što su, prema Vama, razlozi tome?
Shvatanje nasilja u porodici kao “privatne, lične stvari” ili “dela folklora”, kao i očekivanje da je “žena dužna da s vremena na vreme istrpi zlostavljanje” su faktori koji doprinose rastu nasilja prema ženama, a izvor su im patrijarhalni, bračni i porodični modeli života i podela uloga koji se pojačavaju zbog snažne retradicionalizacije društva, uticaja nacionalizma i religije, neadekvatnih reakcija institucija, kao i neadekvatnog medijskog izveštavanja.
Tome je doprinela i militarizacija 90-ih godina prošlog veka, i rat koji je Srbija vodila ne teritoriji bivših jugoslovenskih republika promovišući nasilni obrazac kao metod za rešavanje konflikta. Dvadeset godina posle ’rat’ se preselio u porodice. Dalje, desno orijentisane političke stranke koje su podstrekivale sukobe 90-ih, podržavaju nacionalističke organizacije i traže ukidanje abortusa, promovišu nasilje prema Romkinjama i Romima i teže da umanje stepen stečenih ženskih i drugih ljudskih prava, vraćaju Srbiju u mračne 90-te. Potpomognut medijima, uticaj svih ovih faktora je zabrinjavajuć i nesaglediv.
Kako je organizirana mreža inicijative Žene protiv nasilja u Srbiji? Imate dosta prihvatilišta za zlostavljane žene po cijeloj zemlji, što je ono što vam još nedostaje?
Mrežu Žene protiv nasilja čine organizacije koje imaju SOS telefon za žene koje su preživele nasilje (naravno pružaju i brojne druge usluge ženama koje preživljavaju nasilje, ali ovo je neki zajednički minimum). Većina nema organizovan smeštaj, to nisu sigurne kuće.
Mreža Žene protiv nasilja je koalicija 27 ženskih nevladinih organizacija koje u 18 gradova pružaju podršku ženama koje preživljavaju nasilje. Mrežom trenutno koordinira organizacija Autonomni ženski centar iz Beograda. U ovim organizacijama pored direktne podrške korisnicama, žene različitih generacija i profesija rade na zajedničkom zadatku: stvaranju društva u kome će žene živeti bez straha i muškog nasilja. Mislim da je najvažnije da država i njene institucije uvažavaju višedecenijsko iskustvo i ekspertizu koje ženske organizacije imaju u radu sa ženama koje preživljavaju nasilje.
Prenesite nam atmosferu koja ovih dana vlada među vama, u uredima Autonomnog ženskog centra. Primate li pozive i podršku građanki i građana Srbije, javnih djelatnika, političara. Tko je još spreman da stane uz Vas?
Zapravo od trenutka kada je peticija pokrenuta i otvorena za potpisivanje nastao je takoreći haos. Javio se veliki broj građanka i građanki, neki su ostavljali komentare i slali poruke na društvenim mrežama, drugi su pisali na mejl. Takođe, javili su se novinarke i novinari, za učešća i gostovanja u emisijama, intervjue, a većina medija prenela je vest o peticiji.
Inače,peticiju smo uputile Ministarstvu kulture i informisanja, Regulatornom telu za elektronske medije (kao i svakom/j članu/ici pojedinačno), Ministarstvu za rad zapošljavnje boračka i socijalna pitanja, Poverenici za zaštitu ravnopravnosti, Ombudsmanu, Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, Koordinacionom telu za rodnu ravnopravnost i Ženskoj parlamentarnoj Mreži. Povodom toga već se oglasila Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, koja je konstatovala da su mediji „prešli granicu“ u izveštavanju o nasilju prema ženama, o čemu svedoči slučaj iz emisije DNK. Mi očekujemo da i druge institucije reaguju.
Izgleda da se u ovom slučaju, polagano, ujedinjuje cijela regija. Nije riječ samo o problemu žena Srbije, već i cijelog Balkana. S vama su se solidarizirale i žene Crne Gore.
Slažem se sa tobom i rekla bih da to nije problem samo na Balkanu, već da svuda u svetu jer mediji svakodnevno eksploatišu žene, koristeći žensko telo i nasilje prema ženama u svrhu povećanja rejtinga i ostvarivanja profita. Svuda gde se kapitalizam udružio sa patrijarhatom žena se predstavlja kao roba.
Vox Feminae se pridružio listi potpisnika peticije “Kaznimo promotere nasilja u medijima” mreže Žene protiv nasilja.
Pozivamo i ostale medije i organizacije u Hrvatskoj da podrže ovu akciju.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
