Razgovor s umjetnicom Anom Bilankov i Vesnom Teršelić, koordinatoricom Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, naslovljen 'Zašto je pamćenje važno?' održao se prošli petak u Muzeju suvremene umjetnosti.
Povod razgovoru bio je umjetničin 15-minutni eksperimentalno-dokumentarni flm U ratu i revoluciji, koji govori o nestanku knjige 'Škola u ratu i revoluciji' (Školska knjiga, 1988) s polica knjižara i knjižnica u ranim 90-im godinama.
Navedenu knjigu napisao je djed Ane Bilankov, Toma Žalac, tokom 80-ih godina prošloga stoljeća, i prema umjetničinim riječima, bio je to povijesni prikaz prosvjetnog sustava za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ironična činjenica jest to da su naslov, koji je nedugo nakon objavljivanja knjige bio glavni razlog njezinog uklanjanja, odabrali urednici kako bi se knjiga što bolje prodavala.
Ana Bilankov: U ratu i revoluciji (isječak)
Knjiga Škola u ratu i revoluciji samo je jedan primjer prakse ''izlučivanja'' knjiga početkom 90-ih godina koja je podrazumijevala uklanjanje knjiga na ćirilici, ili onih koje su obrađivale ''nepoželjne'' teme poput komunizma, rata, revolucije, NOB-a i slično, iz knjižara. Takva politika stvorila je društveni pritisak pod utjecajem kojeg su ljudi počeli izbacivati određene naslove iz svojih domova bojeći se možebitnih posljedica i stigmatizacije od strane okoline. Zanimljivo je da je Bilankov tokom istraživanja za snimanje filma otkrila kako je i dalje, više od 20 godina nakon početka rata, ljudima teško govoriti o toj, za sada još uvijek tabu temi.
Progovarajući o ''izlučivanju'' knjiga iz knjižara i domova ljudi, Teršelić je otvorila pitanje selektivnog pamćenja koje unutar određenog kolektiva postaje službeno nakon traumatskog događaja kao što je primjerice rat.
U tom kontekstu objasnila je i rad Documente koja posljednjih par godina bilježi osobna sjećanja ljudi putem usmene predaje. Osim što smatra kako je kroz prizmu osobnih sjećanja moguće dobiti puno zanimljiviji narativ od onog pukog historijskog, naglašava važnost ''višeslojnog, višeglasnog i multiperspektivnog'' povijesnog prikaza koji treba suprotstaviti službenom pojednostavljenom prikazu u kojem su brojna pitanja ostala nepostavljena, a mnoge činjenice izostavljene. Upravo stoga ističe kako je film Ane Bilankov izvrstan poticaj za razmišljanje o navedenim problemima.
Zaključak razgovora bio je da jednostavnog rješenja nema, već treba otvoreno razgovarati o zločinima te bilježiti sjećanja ljudi koji su stradali na različitim stranama rata kako bi se prikazala što realnija slika povijesti. U to ime odaslana je molba svim prisutnima da razmisle o tome koga bi željeli predložiti za Documentinu zbirku sjećanja, i time pridonijeti otkrivanju stvarne istine. [A.Š.]
