„Prihvatiti da je Oluja imala naličje u kojem su neki pripadnici HV-a, mnogi pripadnici Specijalne policije i pridruženi građani počinili ratne zločine nad civilnim stanovništvom nije lako, pogotovo zato jer se iz Haaga izvještavalo isprekidano i selektivno. Prije svega se pitalo za mišljenje odvjetnike optuženih, a vrlo rijetko su ljudi iz obitelji žrtava imali priliku govoriti o tome što im se dogodilo i kako oni vide proces”, rekla je za H-alter Vesna Teršelič iz Documente, udruge za suočavanje sa prošlošću, koja poziva na raspravu “Društveni odjeci i pravosudne konzekvence prvostupanjske presude MKSJ u predmetu Gotovina, Čermak, Markač” u Kući ljudskih prava (Selska 112c, Zagreb) u srijedu, 20. travnja u 10h.
„Umjesto dovođenja biskupa iz Zadra od kojeg je bilo malo vajde, Gotovina je trebao reći jednostavnu rečenicu: Ubojstva civila i strijeljanje ratnih zarobljenika tretirat će se kao najteži oblik kršenja vojne discipline, a tko pali i pljačka ide u zatvor pa na vojni sud. Da je to rekao i držao se tih riječi, zločina vjerojatno uopće ne bi bilo”, piše Zoran Pusić, za H-alter te nastavlja:
„Nije čudo da je mnogima presuda Gotovini i Markaču bila šok; jer presuda nije bila vođena željama obrane nego njenom (ne)moći da ospori povezanost Gotovine sa slijedećim činjenicama:
- Samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo se oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari.
- Kad su se ti zločini dogodili gotovo nitko nije za njih kažnjen. Baš obratno, u većini slučajeva državne i vojne strukture odgovorne da se takvi zločini istraže pokušale su ih prikriti. Podrška takvom ponašanju dolazi sa samog političkog vrha. Tako u svom govoru u Karlovcu, na putu Vlaka slobode iz Zagreba u Split, predsjednik Tuđman kaže: „A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub.”
- Predsjednik Tuđman je više puta nedvosmisleno izjavio da želi smanjiti broj Srba u Hrvatskoj. Danas je svima dostupan sadržaj razgovora na Brijunima na koji se Sud poziva. Takvih izjava ima još. U Karlovcu, u kolovozu 1995. Tuđman u govoru kaže: „Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Ali još ih ima i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu 7 su Srbi”.
Ovaj trend s neprikosnovenog vrha slijedili su i neki drugi političari. Tako potpredsjednik Vlade, Bosiljko Mišetić, izjavljuje: „Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu”.
Kako god te izjave danas šokantno zvučale, tada im se masovno aplaudiralo, uključujući i one koji se danas zgražaju nad zaključkom Haaškog suda da je Oluja osim oslobodilačke akcije iskorištena za ostvarenje etničkog čišćenja.
...
Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one „koja ne želi da drugi narodi žive u njoj” i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji.
O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati.”
Vuk Perišić za tportal pita se pak „Zašto se uporno ponavlja nesporna i općepoznata činjenica da je Hrvatska bila žrtva agresije? Položaj žrtve ne oslobađa nikog od političke, pravne i moralne odgovornosti. Naprotiv, taj položaj višestruko obvezuje. Tek odricanjem od svega lošeg što je počinila u svojoj obrani, žrtva postiže – toliko željenu – neupitnost. Ako postupa drugačije, prijeti joj opasnost da će biti izjednačena s agresorom, dakle prijeti joj upravo ono čega se najviše užasava.”
...o režimu Franje Tuđmana:
„Uništeno je pravosuđe, uspostavljeni su pravna nesigurnost i bezakonje, privreda je predana lošim gospodarima kakvi su država i politički pouzdani feudalci, kulturni život je provincijaliziran, mediji su umjesto demokratske kulture širili kič i mržnju, a svaka potencijalna kritika takvog stanja gušena je domoljubljem kao provjerenom moralnom i intelektualnom anestezijom.
Režim koji je vodio takvu politiku nije ni htio ni mogao jednu prijeko potrebnu i legitimnu vojnu akciju provesti drugačije no što je provodio sve svoje druge pothvate. Ako je i na neokupiranom teritoriju nudio domoljubnu hipnozu umjesto zaštite ljudskih prava, tada ni akciju oslobađanja okupiranih područja nije mogao provesti drugačije nego bezakonjem i mržnjom. Ipak, operacija Oluja bila je toliko opravdana i legitimna da je nije uspio kompromitirati čak ni doktor Franjo Tuđman. On i njegov režim su, po tko zna koji put, kompromitirali sebe same, nikog drugog i ništa drugo. U svakom slučaju, propustili su veličanstvenu povijesnu prigodu da se jedno legitimno oslobađanje provede i na legitiman način, dakle da se svim hrvatskim građanima zatečenim na okupiranom teritoriju iskreno i učinkovito zajamče ljudska prava. Da je tako postupio i da je žalio za odbjeglim građanima, umjesto što je likovao, Tuđman bi osim vojne postigao epohalnu moralnu pobjedu.”
