Upravo mi je Nataša javila da je preminula Jasenka Kodrnja.
Uzela sam sa police njenu zadnju knjigu, zbirku pjesama Pjesme Galeotkinja koju mi je poklonila pred nekoliko mjeseci kad smo se našle u kavani Dubrovnik.
Bio je hladno zimsko jutro, pijuckala sam limunadu i čekala je.
Ušla je, pogledom me našla, krenula prema meni. Tako je dostojanstvena, pomislila sam, prvi je put vidjevši uživo. Kapa i šal od prošarane riđe-smeđe alpaka vune savršeno su se slagale sa njenim decentnim ružem i izrazito kratkom kosom.
Pomislila sam najgore, a ona je suptilno to i potvrdila: Na pitanje ‘Kako ste?’, odgovorila je: ‘Danas sam dobro’.
I ona je naručila limunadu, a ja znam da sam u 40ak minuta našeg susreta bila svjesna da prisustvujem dašku starog Zagreba u koji me njena svijest uvukla. Ta delikatna, akademska u izričaju, mudra žena nesvakidašnje prisutnih očiju ugurala je moje ime i broj mobitela u svoju crnu knjižicu koju je imala najmanje zadnjih deset godina. Ubrzo nakon toga smo se razišle jer je kasnila kod doktora. Jasenka Kodrnja preminula je 1. srpnja 2010.
ČEKANJE
Na stolici bez sugovornika
u Dežmanovom prolazu
ispred kafića Velvet
već jedan sat
čitav život
sjećanja
čekanja se vraćaju
rješenje: “Na čekanju ste”
“Pričekajte da vas pozovem”
“Dođite sutra”
“Javite se za dva mjeseca”
“Kako se ono zovete”
“Budite strpljivi”
ja postajem čekanje
zaustavljena
začekana, načekana
očekujem
ne, ne očekujem
neočekivano
vičem prema nebu
kako uvjeriti nebo?
širom zatvorenih ustiju
Iz Pjesmi Galeotkinja Jasenke Kodrnje
Posljednji ispraćaj je u ponedjeljak 5. srpnja u 10.55 na zagrebačkom Krematoriju.