Nakon voljeti, pomagati je najljepši glagol na svijetu.
Životni je to moto poznate austrijske književnice Berthe Felicie Sophie von Suttner, prve dobitnice Nobelove nagrade za mir, strastvene aktivistice, radikalne organizacijske pacifistice. Njezina odlučnost, nesmiljenost, velika energija i žar kojim se odlikovao njezin rad učinile su je jednom od najpoznatijih žena toga vremena.
Bila je dobra prijateljica Alfreda Nobela i zahvaljujući njenom radu i utjecaju on je u svojoj oporuci uključio osnivanje nagrade za mir.
Bračni egzil
Grofica Bertha Kinsky rođena je 9. lipnja 1843. u Pragu. Iako kći generala austro-ugarske vojske, Bertha nije bila dio elitnog društva. Studirala je glazbu i jezike, čitala gotovo halapljivo i uživala u aktivnom socijalnom životu začinjenom čestim putovanjima. U kasnim dvadesetima odustala je od sna da postane operna pjevačica i prihvatila namještenje kao guvernanta za četiri djevojke u obitelji von Suttner. Nakon romantične veze s mladim barunom von Suttnerom, odlučuju se na tajno vjenčanje koje je rezultiralo devetogodišnjim egzilom u Kavkaz. Financirali su se, osim pisanjem, podučavajući jezik i glazbu.
Tijekom života u Kavkazu, izdali su Es Löwos, svojevrsnu pjesničku deskripciju njihovog zajedničkog života, četiri romana i njezinu prvu ozbiljnu knjigu, Inventarium einer Seele (Inventory of a Soul). U njoj je opisala misli i ideje o onome što su ona i Arthur zajedno čitali, posebno se osvrćući na evolucioniste kao Darwina i Spencera, uključujući i koncept društva koji će napredak ostvariti postizanjem mira.
Nakon prihvaćenja von Suttnerove obitelji, 1885. godine vraćaju se u Austriju, gdje Bertha piše većinu svojih knjiga, kao i mnoge romane. U to je vrijeme njihov život bio usmjeren isključivo na književnost, ali njihovo upoznavanje s organizacijom “International Arbitration and Peace Association”, okrenulo je njihov daljnji rad u drugom smjeru; prema organizacijama koje su za stvarni cilj imale ono što su oboje prihvatili kao ideal: mir umjesto oružane sile.
Barunica je odmah novonaučenu građu iskoristila u novoj knjizi The machine age, objavljenoj 1889., postavši tako predmetom mnogih rasprava. Kritizirajući mnoge aspekte toga vremena, bila je među prvima koji su predvidjeli rezultate pretjeranog nacionalizma i naoružanja.
Borba za mir
U počecima aktivizma objavljuje svoju najpoznatiju knjigu Dolje s oružjem (Shura Publikacije, Opatija, 2014.), objavljenu 1889., koja do danas broji 35 izdanja i prijevode na većinu europskih jezika. Svojim aktivnostima u promoviranju mira: pisanjem, zalaganjem, energijom, posjećivanjem sastanaka i međunarodnih kongresa, uspostavljanjem mirovnih grupa, regrutiranjem članova i podučavanjem, zadužila je svijet.
Pomogla je osnovati Venecijansku mirovnu grupu 1891., pokrenula Austrijsko mirovno društvo kojim je i predsjedavala dugi niz godina, te započela fond potreban za osnivanje Mirovnog ureda u Bernu. Zajedno s A.H. Fried, 1892.g. osnovala je mirovni časopis “Die Waffen Nieder”, čija je urednica bila do kraja 1899., kada ga je zamijenio “Friedenswarte” kojemu je pak redovito pridonosila komentarima o aktualnim zbivanjima.
Nakon muževe smrti 1902.g., Bertha von Suttner i dalje nastavlja s radom. Odlazi u mirovinu i posvećuje se isključivo mirovnim misijama. Nastavlja pisati, ali samo u svrhu mira. Njezine mnogobrojne aktivnosti i napori nisu ostali nezamijećeni: 1905.g. prima Nobelovu nagradu za mir.
U godinama koje su slijedile, igrala je istaknutu ulogu u anglo-njemačkom prijateljskom komitetu formiranom na Mirovnom kongresu 1905.g. Upozoravala je sve koji su htjeli slušati o opasnostima militariziranja Kine i korištenja ubrzanog razvoja zrakoplovstva kao vojnog instrumenta. Organizirala je predavanja, pisala članke i intervjue za International Club postavljen na Haškoj mirovnoj konferenciji 1907.g., sve u svrhu promoviranja ciljeva pokreta među delegatima konferencije i šire javnosti. Govorila je 1908.g. na Mirovnom kongresu u Londonu, stalno ističući da je Europa jedna i da je ujedinjenje jedini način da se spriječi svjetska katastrofa koja dolazi.
Posljednja postignuća
Njezin posljednji veliki napor, u dobi od skoro sedamdeset godina, bila je druga serija šestomjesečnih predavanja 1912.g. u SAD-u, a koja su pratila njezino sudjelovanje na Međunarodnom mirovnom kongresu u Bostonu 1904. U kolovozu 1913., tada već s prvim znacima bolesti, barunica je govorila na Međunarodnom mirovnom kongresu u Haagu, gdje joj je odano priznanje za mnogobrojne napore u mirovnom pokretu. U svibnju potpada pod utjecaj naglog razvoja bolesti (vjerojatno raka) i umire 21. lipnja 1914, dva mjeseca prije erupcije svjetskog rata na kojeg je upozoravala i protiv kojeg se borila. U skladu sa svojim željama, kremirana je u njemačkom gradu Gotha.
