03.06.1898.

Rosa Chacel – prva (i jedina) žena Generacije ’27.

Rosa Chacel – punim imenom Rosa Clotilde Cecilia María del Carmen Chacel Arimón – jedna je od vodećih španjolskih spisateljica sredine dvadesetog stoljeća. Bila je jedina žena u tzv. ‘Generaciji 1927.’, skupini književnika (poglavito pjesnika) kojoj su, među ostalima, pripadali Federico García Lorca, Jorge Guillén i Dámaso Alonso.

Godinu u njihovom imenu obilježio je velik broj zbirki pjesama članova Generacije, objavljenih u čast 300. obljetnice smrti španjolskog pjesnika Luisa de Góngore y Argotea (1561. – 1627.). Osim kao autorica eksperimentalnih, modernističkih romana, eseja i pjesama, Chacel je poznata i kao zagovornica feminizma i borkinja za ženska prava.

Feminizam kao način života

Rosa Chacel rođena je 3. lipnja 1898. na sjeverozapadu Španjolske, u gradu Valladolidu. Godine 1907. seli u Madrid, gdje s bakom stanuje u četvrti Maravillas, o kojoj će kasnije pisati u svom romanu Barrio de Maravillas (Četvrt Maravillas, 1976.). Godine 1909. upisuje Školu za umjetnost i obrt, gdje se posvećuje likovnim umjetnostima, poglavito crtanju. Prelazak u novu, djevojačku školu, kamo dolazi za omiljenom profesoricom Fernandom Francés, pokazao se presudnim za formiranje Chacelinih feminističkih nazora. Godine 1915. buduća književnica započinje studij kiparstva u Školi primijenjenih umjetnosti u San Fernandu, gdje upoznaje brojne istaknute umjetnike, poput Gregoria Prieta, Josepa Renaua i Timotea Péreza Rubia, s kojim će se kasnije vjenčati. Brojni zdravstveni problemi prisiljavaju je da nakon tri godine napusti studij, a kreativne impulse vizualnih umjetnosti preusmjeri na književnost.

Poznanstvo s pjesnikinjom i stručnjakinjom za španjolsku i latinoameričke književnosti Aurorom de Albornoz Chacelina je ulaznica u književne krugove: uskoro postaje stalnom gošćom madridskog Atenea i kafića Granja del Henar, glasovitih okupljališta umjetnika/ca iz Španjolske i drugih europskih zemalja.

Tamo će održati svoj glasoviti (a u onovremenom naglašeno mačističkom društvu, izuzetno kontroverzan) govor o feminizmu i ženskim pravima. Usprkos (a možda baš i zbog) burnim reakcijama, Chacel nastavlja borbu za ravnopravnost i prava žena, promovirajući feminizam kao novi životni stil za žene.

Osoba koju je upoznala na književnim kružocima, a koja će izvršiti presudan utjecaj na njen budući rad jest filozof, sociolog i esejist José Ortega y Gasset, čija će filozofija i stavovi o umjetnosti u velikoj mjeri formirati Chacelino književno stvaralaštvo. 

Rosa Chacel sa sinom Carlosom i pjesnikom Luisom Cernudom

Romaneskni prvijenac

U travnju 1922. godine Rosa Chacel udaje se za jednog od vodećih slikara onoga vremena, Timotea Péreza Rubia. Zahvaljujući novčanoj pomoći koju Pérez Rubio dobiva od španjolske Akademije, par naredne godine seli u Rim. Dok je suprug zaposlen slikanjem, Chacel poučava na Akademiji, piše tekstove za časopis Ultra (službeno glasilo tzv. ultraizma) i radi na svom prvom romanu, Estación, ida y vuelta (Postaja, povratno putovanje) koji će objaviti 1930. godine.

Često uspoređivan s Portretom umjetnika u mladosti Jamesa Joycea, Chacelin romaneskni prvijenac modernistički je eksperiment s malo dijaloga i bez prave radnje. Sama autorica istaknula je da se pri pisanju romana vodila Orteginom filozofijom i nazorima/naputcima o umjetničkom stvaralaštvu.

No, koliko god bila vjerna obožavateljica i sljedbenica Ortege, Chacel se u svom pisanju ipak opire njegovim idejama o muškoj dominaciji i ženama kao pripadnicama intelektualno inferiornog spola.

Stilska dotjeranost, emotivnost i filozofsko-psihološke refleksije sastavni su dijelovi Chacelinog jedinstvenog stila koji je u oštroj opreci s ‘dehumaniziranom’ literaturom kakvu pišu njeni sunarodnjaci, a koji je potaknuo mnoge kritičare/ke da španjolsku autoricu usporede s Virginiom Woolf i francuskom spisateljicom ruskog podrijetla Nathalie Sarraute.

Nakon pet godina provedenih u Rimu, Pérez Rubio i Chacel vraćaju se u Madrid 1927. godine. Ubrzo nakon povratka Chacel počinje pisati za časopise La Gaceta Literaria i Revista de Occidente, te objavljuje nekoliko zbirki soneta (npr. A la orilla de un pozo/Na rubu bunara). Stihovima, međutim, nije bila osobito zadovoljna; naprotiv, često je o njima govorila s omalovažavanjem, otpisujući ih kao nedovoljno intelektualno poticajne. Za razliku od ostalih članova Generacije 1927. koji u poeziji vide priliku za jezične, formalne i ine eksperimente, Chaceline pjesme (mahom epitafi, ode i soneti) odlikuje tradicionalna metrika, profinjen vokabular i aluzije na grčku mitologiju.

Osim objavljivanja romanesknog prvijenca, 1930. godinu obilježio je još jedan važan događaj u životu Rose Chacel, rođenje sina Carlosa. Novopečena majka i spisateljica odlučuje se u potpunosti posvetiti svojim novim ulogama, pa narednih nekoliko godina provodi brinući o sinu i promovirajući roman. Međutim, smrt njene majke 1933. toliko ju je shrvala da odlazi u Berlin i tamo provodi šest mjeseci u izolaciji, hrvajući se s golemom tugom i stvaralačkom krizom.

U srpnju 1936. Španjolsku zahvaća građanski rat u kojem i Chacel i njen suprug preuzimaju aktivnu ulogu: on se bori kao dobrovoljac na strani republikanaca i pomaže prokrijumčariti umjetnine iz Muzeja Prado u inozemstvo i smjestiti ih na sigurno, a ona djeluje kao bolničarka i piše za brojne antifašističke časopise.

Politička previranja na koncu ipak prisiljavaju Chacel da zajedno sa sinom napusti domovinu i potrazi utočiste u brojnim europskim zemljama: Francuskoj, Grčkoj i Italij,i gdje se ponovo sastaje sa suprugom. Obitelj kratko boravi u Parizu prije nego 1940. trajno seli u Južnu Ameriku.

Mónica Alonso, Rosa Chacel i Fanny Rubio

Javno priznanje

Naredna tri desetljeća Rosa Chacel živi između Brazila, gdje je zaposlen Pérez Rubio, i Argentine, gdje se Carlos školuje. Osim što se bavi prevođenjem i drži predavanja na Sveučilištu Bahía Blanca, Chacel većinu vremena provodi pišući. Godine 1941. u Buenos Airesu objavljen joj je roman Teresa. Proći će više od 20 godina prije negoli spomenuto književno djelo postane dostupno španjolskim čitateljima/cama: naime, Chacelina su djela za vrijeme Francova režima bila zabranjena.

Godine 1945. objavljuje roman Memorias de Leticia Valle (Memoari Leticie Valle; pisan u dnevničkoj formi), a 1951. prvu zbirku kratkih priča Sobre el piélago (Na otvorenom moru). Godine 1959. kao dobitnica Guggenheimove stipendije odlazi u New York, gdje ostaje sve do 1961. Godine 1960. godine izlazi joj roman La sinrazón (Nerazum), koji će se španjolskoj publici s velikim uspjehom predstaviti deset godina kasnije. Osim romana i zbirki poezije, Rosa Chacel potpisuje i dvije autobiografije, dnevnik, velik broj eseja, kao i studiju o slikama svog supruga, Timoteo Pérez Rubio y sus retratos del jardín (Timoteo Pérez Rubio i njegovi portreti vrta, 1980.).

Zahvaljujući novčanoj pomoći fondacije Juan March, 1974. odlazi u Španjolsku gdje provodi tri godine držeći predavanja, dajući intervjue i objavljujući članke i eseje.

Nakon smrti njenog supruga 1977. Chacel se trajno nastanjuje u Španjolskoj, koja je uskoro počinje zasipati zasluženim priznanjima: uz počasni doktorat Sveučilišta u Valladolidu primila je niz književnih nagrada, među ostalima i posebnu nagradu Kastilje i Léona koju joj je osobno uručio kralj Juan Carlos I.

Priznata i proslavljena, Rosa Chacel preminula je 07. kolovoza 1994. godine, u 96. godini života.

Spomenik Rosi Chacel u Valladolidu


Povezano