Objavljeno

O problemima zajedničkog javnog prostornog djelovanja

U petak je zagrebačkom SC-u održana konferencija “Regionalna suradnja u perspektivi”, čiji je cilj bio dati opći pregled perspektiva za razvoj dugoročnog i održivog modela transnacionalne institucionalne podrške suradnji civilnog društva u regiji.

Konferenciju je organizirala Kooperativa, regionalna platforma za kulturu, kako bi se pružio uvid u trenutno stanje razvoja suradnje između kulturnih i drugih aktera civilnog društva u regiji, potičući na zajedničko promišljanje, raspravu i rad na održivim institucionalnim rješenjima za razvoj regionalne suradnje.

Tim povodom posjetili smo panel “Širenje područja suradnje: jačanje veza između kulturnih aktera i drugih aktera civilnog društva – ključ društvene transformacije”, na kojem su govorile i govorili Marina Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i Teodor Celakoski iz Prava na grad kao predstavnici hrvatskih udruga, te regionalni gosti iz Makedonije, Slovenije i Srbije: Ivana Dragšić (Ploštad Sloboda), Radomir Lazović (Ministarstvo prostora) te Samo Selimović iz Inicijative za demokratski socijalizam. Najviše se razgovaralo o izazovima i preprekama u nedostatku poticajnog okruženja za razvoj regionalne suradnje. 

Iz iznesenog na panelu jasno je da društveni problemi kojima se bave spomenute inicijative imaju veliki potencijal za angažmanom građana. Iako su navedeni svoje djelovanje započeli kao udruge i inicijative koje se bave programima izvaninstitucionalne kulture, prirodno su (i razvojem kapaciteta i potencijala svojih organizacija) došli do aktivnog društvenog i prostornog djelovanja. Najbolji primjer toga je Pravo za grad, koji se razvio prvo iz potrebe da na jednom mjestu u Zagrebu postoji prostor koji bio okupio na jedno mjesto sve aktere nezavisne kulturne scene. Kako je istaknuo Teodor Celakoski, uzročno-posljedično je akcija narasla do toga da se bavi prostornim društvenim pitanjima: od sumnjivih oblika privatizacije javnih prostora do nedavno organiziranog referenduma o autocestama.

U ovakvom društvenom djelovanju, istaknuto je, najveći je problem što brojne inicijative koje zagovaraju pravo na prostor i njegovu javnost u procesu zagovaranja jednostavno odumru, što zbog toga što se fokus i interes javnosti izgubi a što zbog toga što otkrivanje novih razina problema upravljanja javnim prostorima neposredno vodi do toga da prethodnu, partikularnu razinu, treba ostaviti kako bi se moglo baviti većom problemom na novoj razini zagovaranja. Upravo je po tom modelu nekadašnji Savez za nezavisnu kulturu i mlade (a danas Pravo na grad) završio na problemu autocesta.

Građani i sindikati od ključne važnosti

Razgovaralo se i o, između ostalog, načinu spajanja institucionalnih formata djelovanja i spontanosti građana prilikom uključivanja u javne akcije, te razlučivanju kako jedna stvar utječe na drugu. “Uspjeli smo napraviti institucionalne promjene u onom trenutku kada smo postali svojevrsni politički akter u društvu”, zaključio je Celakoski, ističući u tome kao ključan element mobilizaciju građana u procesu ostvarivanja prava na javnost prostora; te njihovo uključivanje u organizacijsku strukturu, na način da se dobije različita ali funkcionalna razina uključenosti zainteresiranih.

Uspjeh u mnogome ovisi o ustroju organizacija koje se bave pitanjima od javnog interesa, istaknula je Marina Ivandić iz BRID-a, od kojih mnoge funkcioniraju kao projektno financirane udruge, čime se strukturalno i pravno nalaze u poziciji iz koje mogu gravitirati k mnogim drugim društvenim akterima. Kao poseban problem u Hrvatskoj istaknula je činjenicu da se gase mnoge sindikalne službe koje su nekada bile odgovor na pitanja od javnog interesa, posebno u kontekstu mobilizacije.

“Sindikalni pokret doveden je u situaciju bavljenja radničkim pravima na licu mjesta, a snaga koja je činila sindikate jakima nestaje. Ugasile su se mnoge sindikalne službe koje rade na ovakvim tipovima povezivanja i organizacije znanja. Ne postoji arhivistika, izdavačka djelatnost, analitika u smislu istraživanja i korištenja znanja, nema edukacije sindikalnog članstva i povjerenika a suradnje su svedene na simboličnu razinu skupina koje tek održavaju kontakte, čime su značajno smanjene šanse da bi sindikati sami mogli učiniti takav iskorak da se povežu s drugim akterima u društvu”, objasnila je. BRID popunjava ove rupe nastale uništavanjem sindikata, te pronalazi prostor za djelovanje unutar civilnog sektora, kao što je bio slučaj s tvornicom Kamensko koja je lokalni primjer problematike rada kao ljudskog prava i prostora, a za koje je BRID mobilizirao javnost i medije.

Na panelu je zaključeno kako je za sve uključene rad organizacija civilnog društva bitno doći do konsenzusa kako sva ljudska prava koja se zagovaraju trebaju postati opća prava koja bi se zagovaralo na jednoj velikoj, zajedničkoj platformi, kako bi i same organizacije civilnog društva izašle iz zone komfora svog primarnog djelovanja.

K tome, zaključeno je, potrebno je proizvesti model koji bi demokratizirao procese upravljanja javnom infrastrukturom i društvenim dobrima, otkriti na koji način iz sustava dobiti resurse ili djelovati kroz sustav, te najvažnije – stalno stvarati konfrontacijske linije kako bi civilni sektor još više ojačao te postao društvena sila čiji glas ima važnost.

 

Piše: Marino Čajdo


Povezano