Časopis Vogue, prema mnogima modna Biblija, postao je slavan (čitaj: zloglasan) po svom osebujnom pristupu svjetskim problemima i političkim aktualnostima. Po svemu sudeći, nema te situacije ili mjesta u svijetu gdje ne biste na sebi mogli imati odjeću u vrijednosti tri prosječne hrvatske mjesečne plaće. Tako je, na primjer, snimljen editorijal u indijskim slumovima gdje lokalne žene i djeca nose Burberryjeve i Fendijeve komade odjeće. Ni naftna mrlja u Meksičkom zaljevu nije prošla bez pripadajućih prijedloga o tome kako se nositi s ovom krizom: pernatim dodacima, svakako. A ovaj fenomen ima podužu tradiciju: Vogueov editorijal iz 1969 prikazuje manekenku okruženu skupinom naoružanih muškaraca koji bi trebali, pretpostavlja se, predstavljati članove nekakvog pokreta otpora ili terorističku skupinu.
Zadnji šok koji je Vogue priredio kolegama novinarima jest portret Asme al-Assad (naknadno skinut sa Vogue stranice), supruge sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Osim što su prvoj dami ispjevani hvalospjevi zbog decentnog i elegantnog načina odijevanja, sveukupni portret obitelji je poput zajednice iz američkog sna, a Sirija lakomisleno prikazana kao mirna i tolerantna država (dok je američka vlast smatra jednom od najopasnijih zemalja na svijetu – u sirijskim nemirima uključene su tisuće prosvjednika, a nedavno je preko stotinu ljudi ubijeno ili uhićeno. Među uhićenima bio je i desetogodišnjak čija je majka politička zatvorenica).
Razumljivo je da novinari Voguea, pored zabrana na koje su jamačno naišli od sirijskog režima, nisu ni mogli napisati potpuno neutralan, a kamoli kritičan članak o predsjedniku i obitelji, ali to ne opravdava nerealne hvalospjeve koji se kategoriziraju kao „informacije“. Svaki novinar zna kako se lako riječ pretvara u propagandu.
Da za prosvjed obučem Louboutinke ili Manolice?
Ono što zabrinjava jest status Voguea, koji se mahom klasificira kao ženski časopis (ili, radije, časopis za žene, jer se bavi temama koje se smatraju prvenstveno ženskima, štogod to komu značilo). Znači li ovo da žene, pored burnih odnosa koje moraju održavati sa svojim ormarom i kozmetičkom torbicom, ne trebaju opterećivati svoje isfenirane glavice tako ozbiljnim temama kao što su politika ili građanski nemiri u stranim zemljama? Ili, ako to već čine, neka si poslože prioritete i pažnju posvete prvenstveno odjeći prve dame, a onda tek politici njezina muža?
Sve u svemu, dame, znate što vam je činiti: sljedeći put kad vam u glavu zaluta neka ozbiljna misao o društvenom aktivizmu, svakako prvo promislite u čemu ste dok se aktivirate. Ne preporuča se nositi štikle na prosvjed, ali, na kraju krajeva, zašto ne? Moda voli ekscese. Jezebel... [K.K.]
