Objavljeno

Nadežda Čačinovič: Djeca su u nevolji ni mediji ni vjeronauk im ne pomažu

Vjerojatno i sama svjesna koliko njezino osobno iskustvo i spoznaje o običnim, ali važnim stvarima, imaju učinka, Nadežda Čačinovič, osjetila je potrebnim još jednom objaviti neke svoje stare i nove članke iz četiriju kategorija: osobnog, čitajući, stvari, imaginacija, moć i čitanje vremena u knjizi O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore.

Povodom izlaska nove knjige i trenutnog stanja u Hrvatskoj, ponajviše radi javne rasprave o zdravstvenom odgoju, Čačinović je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju iznijela vlastita mišljenja na tu temu.

 

Uče li djeca u školi dovoljno o ljubavi, uče li uopće o ljubavi i užitku, o seksualnim nevoljama odrastanja?

– Nije tako lako odrediti što se može, a što se ne može postići nastavom. Mnogo toga je stvar osobe nastavnika koja vas doslovno oduševi za nešto, zapali vas da sami krenete u traženje. Važnu ulogu imaju i oni drugi, oni koji utjelovljuju autoritet kojemu se učiti suprotstavljati. Svi su već primijetili da je u školama mnogo više na djelu socijalizacija (također i stvaranja autsajdera i marginalaca) nego prenošenje znanja. Opušteni stav i samosvjesna otvorenost nastavnika u razgovoru o ljubavi i užitku mogu biti dragocjena pomoć u odrastanju.

Što mislite o sukobu oko uvođenja zdravstvenog odgoja, kako pomoći djeci da se snađu u cijeloj ovoj priči, kad se ni odrasli ne mogu dogovoriti?

– Djeca će brzo shvatiti kako se u tim raspravama uopće više ne radi o njima. Razumijem namjere sastavljača programa zdravstvenog obrazovanja, koje uključuje i seksualno i velike dijelove nečega što je zapravo građanski odgoj: djeca jesu u nevolji, potrošačka kultura je i kultura rane seksualizacije. Sveprisutnost medija znači vrlo rane uvide u sve što se na ovom svijetu događa (nasilje, silovanje, pornografija, ponižavanje), ali i stalnu izloženost obećanju sreće u ljubavnim odnosima. Vjeronauk koliko znam uglavnom preporučuje osudu i askezu, a ne daje upute kako biti sretan u svojoj seksualnosti: bez popuštanja pritisku vršnjaka, bez nesreća, bolesti, krivih očekivanja, bez traumi.

Mislite li da se oko ovog pitanja može naći kompromisno rješenje? I zašto ne?

– Ne znam što bi u tom kontekstu značilo kompromisno rješenje. Vjerske će organizacije raditi ono što smatraju ispravnim, uz uobičajeno vrlo, vrlo polagano prilagođavanje suvremenosti. Kaže se da je obilježje onih koji imaju moć da ne moraju učiti. Institucije “uče” kada se plaše za svoju moć. S druge strane školski program očito može biti bolji, a dobro je znati i ograničenost onoga što se može postići nastavom, unutar učionice.

Je li sve veća prisutnost različitih religija, sekti koje zanimaju mlade njihova logična želja za traženjem smisla i odgovora, i je li nepripadanje ijednoj od njih legitimno te ga također treba poštovati!?

– Da počnem od završetka: naravno da je legitimno, a s mojeg stajališta i samo po sebi razumljivo ne pripadati nekoj „sljedbi“, jer to uvijek znači prihvaćanje dogmi, stavova koje ne preispitujete. Plašim se sekti koje koriste očite slabosti velikih vjerskih institucija i obećavaju neku skrovitu nadomjesnu zajednicu. Svako se vjerovanje učvršćuje ritualom, ponavljanjem, disciplinom i to se lako može zloupotrijebiti. Moja je preporuka disciplinirani rad, aktivno proizvođenje smisla.

Što mislite o današnjem položaju žena koje sve teže nalaze posao, znatno lakše ga gube, još su uvijek manje plaćene i manje zastupljene u odlučivanju. Što mislite o njihovu položaju primjerice u Egiptu jednoj od najvećih i najrazvijenijih arapskih zemalja koja se opet okreće prema fundamentalizmu?

– U barem dvije trećine svijeta položaj žena je krajnje nepovoljan, a i u zemljama gdje se čak i zakonodavstvo brine za ispravljanje patrijarhalnih nepravdi još uvijek ima razloga za nezadovoljstvo. Svakako se sada u Egiptu vodi borba za očuvanje moguće slobode javnoga djelovanja i ravnopravnosti žena, koje su u velikom broju poduprle rušenje staroga režima. [J.L.] Slobodna Dalmacija…


Povezano