Ima jedna zavjesa, tanka poput paučine, prozirna poput stakla i čvrsta poput čelika, što zauvijek dijeli svijet čarolije i svijet koji se nama čini zbiljskim. A jednom kad ljudi u toj zavjesi pronađu sitnu slabu točkicu koju obilježava čarobni prsten, amajlija ili takvo što, gotovo sve postaje moguće.
Nesbit, Začarani zamak
Popularna britanska spisateljica za djecu Edith Nesbit rođena je 15. kolovoza 1858. godine u Kenningtonu (danas dio šireg londonskog područja). Smrt Nesbitinog oca, agrikulturnog kemičara i voditelja lokalnog studija Johna Collisa obitelj ostavlja u golemim novčanim neprilikama, dodatno otežanima lošim zdravstvenim stanjem Edithine starije sestre Mary.
U potrazi za lječilištem za tuberkuloznu Mary obitelj se često selila, kratkotrajno boraveći u raznim gradovima u Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj, gdje je Edith pohađala omražene internate iz kojih je često bježala. Kao dijete, bila je neposlušni tomboy nagle naravi: mrzila je lutke i radije se igrala s dječacima, plivala i jahala. Najviše je ipak voljela čitati, a u tinejdžerskim se godinama i sama okušava u pisanju te objavljuje prve pjesme.
1870. obitelj Nesbit nastanjuje se u francuskoj pokrajini Bretanji, no nakon Maryine smrti 1871. godine sele natrag u Englesku, gdje najprije žive u pokrajini Kent (koju će Edith ovjekovječiti u jednom od svojih najpoznatijih romana Djeca željeznice (The Railway Children, 1906.), a potom i u Londonu, gdje Edith upoznaje bankovnog činovnika Huberta Blanda.
Bland i Nesbit (u to vrijeme u sedmom mjesecu trudnoće) vjenčali su se 22. kolovoza 1880. godine. Bland se, međutim, nije bio spreman odreći udobnosti roditeljskog doma i majčine skrbi, pa je par i nakon vjenčanja neko vrijeme živio odvojeno. Osim toga, nije se namjeravao odreći niti ženskoga društva, i Edith ubrzo doznaje da nije jedina koja nosi Blandovo dijete. Jedna od njegovih ljubavnica, Alice Hoatson, uselila se u dom bračnog para Bland kao kućepaziteljica i tajnica, a Edith je, uz vlastito četvero djece koje je rodila Blandu – Paula, Iris, Fabiana i Johna– usvojila i dvoje Aliceine.
Između progresivnosti i konvencionalnosti
Politički aktivni Bland i Nesbit bili su među osnivačima tzv. Fabijanskog društva (Fabian Society) i urednicima njegovog službenog glasila, lista Today (Danas). Posvećeno promicanju društvenih promjena putem demokratskih reformi, Fabijansko je društvo okupljalo niz uglednih osoba onoga vremena, poput književnika Georgea Bernarda Shawa i H. G. Wellsa te Annie Besant i Charlotte Wilson, koje su svojim životnim stilom i djelovanjem prkosile ulogama koje je viktorijansko društvo propisivalo ženama.
Pod utjecajem Besant i Wilson, Nesbit je usvojila niz nekonvencionalnih navika poput pušenja i nošenja široke, “neženstvene” odjeće.
Osim toga, odbijala je nositi korzet, odrezala je kosu, držala političke govore i predavanja, pisala politički intonirane tekstove (ponekad zajedno s Blandom) i upuštala se u brojne afere (Alison Lurie, međutim, tvrdi da su sve njene veze s drugim muškarcima bile isključivo platonskog karaktera).
Ipak, ova “skandalozno nekonvencionalna članica viktorijanske srednje klase”, kako ju naziva Lurie, u mnogočemu je bila žena svoga vremena.
Dijelila je suprugove stavove o “prirodnoj” podređenosti žena muškarcima (zanimljivo je da je Bland u svojim novinskim tekstovima redovito naglašavao da žene moraju znati gdje im je mjesto, iako je i njega samoga uzdržavala jedna žena!) i nije simpatizirala sufražetkinje (štoviše, karikirala ih je u svom romanu Čarobni grad (The Magic City).
Kad je nedugo nakon vjenčanja Bland obolio od velikih boginja, njegov poslovni partner iskoristio je situaciju i pobjegao sa svim njihovim novcem. Teret uzdržavanja bolesnog supruga i novorođenog djeteta pao je na Nesbit, koja je zarađivala izrađujući čestitke i pišući pjesme, priče, eseje i romane koje je slala u razne časopise.
Njena isprva prilično konvencionalna djela (koja objavljuje pod imenom E. Nesbit) donose skroman ali stabilan prihod. Do preokreta u njenoj književnoj karijeri i novčanim prilikama obitelji Bland dolazi 1898. godine, kada Nesbit objavljuje Priču o lovcima na blago (The Story of the Treasure Seekers), prvi u seriji romana i priča o londonskoj obitelji Bastable.
Priča o šestero djece koja pokušavaju spasiti svog oca od financijskepropasti požnjela je golem uspjeh i omogućila Nesbit da 1899. obitelj iz Londona preseli u Kent, u raskošni West Hall.
Prva moderna spisateljica za djecu
Julia Briggs, biografkinja Edith Nesbit, književnicu naziva “prvom modernom spisateljicom za djecu” koja, za razliku od pisaca poput Lewisa Carrolla ili Georgea MacDonalda koji stvaraju čudesne svjetove za svoje dječje likove, čudesna bića i predmete dovodi u stvarni svijet.
Pišući iz dječje perspektive, Nesbit je, kako u studiji Don’t Tell the Grown-Ups. The Subversive Power of Children’s Literature navodi Alison Lurie, prva autorica koja svoje malene čitatelj(ic)e tretira kao “intelektualno jednake” i obraća im se “na njihovom vlastitom jeziku”.
Osim toga, njeni dječji likovi, piše Gore Vidal, “u potpunosti su ljudski. Oni su inteligentni, tašti, agresivni, duhoviti, dosjetljivi, okrutni, suosjećajni… u stvari, u mnogome su nalik odraslima”. Nesbitin genij, tvrdi Vidal, leži upravo u njenoj sposobnosti da djecu ne romantizira niti idealizira, već da ih prikazuje onako kako ona vide samu sebe.
U svojim pričama i romanima Nesbit često kreira djelatne junakinje pustolovnog duha (npr. u priči “Posljednji zmaj”(The last of the dragons) kraljevna je ta koja se želi suprotstaviti zmaju) i promiče društvenu jednakost pozitivno se izražavajući o prijateljstvu i ljubavi između pripadnika/ca različitih društvenih klasa, te prikazujući likove iz radničke klase u pozitivnom svjetlu. Njen inovativan spoj realističnog i čudesnog, običnog i pustolovnog, utjecao je na kasnije autor(ic)e kao što su P. L. Travers, Diana Wynne Jones, J. K. Rowling i C. S. Lewis, koji u romanu Čarobnjakov nećak čak i izrijekom spominje obitelj Bastable.
Nesbitine priče i romani za djecu najčešće prate zgode i nezgode skupine djece: braće, sestara i prijatelj(ic)a, čije se obitelji odjednom nađu u neprilikama, uglavnom novčane naravi, koje djeca nastoje popraviti. To ih redovito odvodi u razne pustolovine, koje često uključuju susrete s čudesnim bićima i/ili otkrićačarobnih predmeta.
Osim priča o Bastableovima, poznati su joj romani Petero djece i Ono (Five Children and It, 1902.; očekuje se hrvatski prijevod u izdanju Algoritma), Djeca željeznice (hrvatski prijevod objavljen 2008. potpisuje Petra Mrduljaš) i Začarani zamak (The Enchanted Castle, 1907.; hrvatski prijevod objavljen 1988. potpisuje Maja Šoljan). Ova plodna spisateljica za djecu (autorica 40-ak romana, slikovnica i zbirki priča) pisala je i za odrasle: niz kratkih priča, 11 romana te četiri zbirke horor priča (na hrvatskom je dostupna zbirka znanstveno-fantastičnih i horor priča Iz mrtvih, u izdanju Zagrebačke naklade i prijevodu Sanje Petriške).
Kućne zabave u Well Hallu
Vrata Well Halla – raskošnog zdanja s 30 soba i golemim imanjem – uvijek su bila otvorena prijatelji(ca)ma i obožavatelji(ca)ma, umjetnicima/cama i političarima, siromašnim rođacima/rođakinjama i napuštenoj djeci. Blandovi su neprestano priređivali zabave i organizirali raznorazna druženja koja su privlačila brojne osobe iz javnoga života. U biografiji H. G. Wellsa, njegov sin Anthony West opisao je Well Hall kao mjesto na kojem su “Blandovi živjeli raskošno i velikodušno (…). Novac koji su donosile njene knjige za djecu trošili su onom brzinom kojom je pristizao, ponekad čak i brže, no vječita kućna zabava trajala je kao da nikada neće završiti”.
Zabava ipak nije potrajala vječno. S početkom Prvoga svjetskoga rata dolazi do osjetnog pada u prodaji Nesbitinih knjiga što se negativno odražava na kućni budžet Well Halla. Osim toga, 14. travnja 1914. Bland umire od posljedica srčanog udara. Dvije godine kasnije, Nesbit upoznaje još jednog političkog istomišljenika, brodskog inženjera Thomasa Terryja Tuckera.
“Osjećala sam se kao da mi je netko prišao i zaogrnuo me krznenim ogrtačem”, priznala je sestri nakon susreta s Tuckerom za kojega se (usprkos protivljenju vlastite djece koja su prezirala njegov cockney naglasak) udala 20. veljače 1917. godine. Rastući financijski problemi prisiljavaju par da 1921. napuste West Hall u potrazi za skromnijim mjestom za život. Nakon gradića Fristona u istočnom Sussexu sele u St Mary’s Bay u pokrajini Kent, gdje Nesbit umire 04. svibnja 1924. godine, vjerojatno od raka pluća.
