Pjesme nježne i čiste, kao što je djetinjstvo, tople i lijepe, kao što je sunce, priče mudre, kao što su mudri ljudi koji su dugo živjeli. I malo igrokaza veselih, kao što je vesela svaka dječja igra. Sve je to napisala Nada Iveljić, koja je cijeli svoj vijek posvetila djeci.
(U spomen na Nadu Iveljić, NSK)
Nada Iveljić, jedna od najpopularnijih i najplodnijih hrvatskih književnica za djecu, rođena je 4. travnja 1931. godine u Zagrebu.
Nakon završene Prve klasične gimnazije upisuje studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1955. godine, a radni vijek provodi kao profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi i gimnaziji. Radila je i kao urednica u dječjem časopisu “Radost”, te kao redovita suradnica u drugim časopisima, na radiju i televiziji.
Afinitet za pismeno izražavanje pokazuje još u tinejdžerskim danima, a već je prva njena priča, “Predgrađe” (nastala kada je autorici bilo 13 godina) objavljena i nagrađena. Od 1954. ozbiljnije se laća pera, pišući uglavnom poeziju za odrasle.
Iz toga dijela Iveljićkinog stvaralaštva možemo izdvojiti zbirke pjesama Proboj samoće (1966.) i Nastrijeljena vrana (1977.), zbirku priča Miljenici svilene djevice (2002.), te romansiranu biografiju hrvatske slikarice Slave Raškaj Bijela kopriva (2008.).
Nada Iveljić, kako je u brzojavu sućuti upućenom njenoj obitelji naveo tadašnji Ministar kulture Božo Biškupić, ostavila je neizbrisiv trag u novijoj hrvatskoj književnosti – posebice onoj za djecu.
Jedan od vodećih autoriteta na području hrvatske dječje književnosti Stjepan Hranjec za Nadu Iveljić piše da ona, zajedno s Višnjom Stahuljak i Sunčanom Škrinjarić, pripada “slavnom ženskom trolistu suvremene hrvatske dječje proze koji je zazelenio grane te proze, i tematsko-motivskim novostima i žanrovskom raznolikošću, a poglavito, stilom” (Hrvatski dječji roman, Zagreb: Znanje, 1998.).Spomenute se autorice k tomu u stručnoj literaturi spominju i kao utemeljiteljice moderne hrvatske bajke, odnosno novog oblika bajkovitosti.
Motivi iz bajki i drugih usmenih priča utkani su u možda najpoznatiju zbirku priča Nade Iveljić, Šestinski kišobran (1972.). Na stvaranje 26 priča koliko ih obuhvaća Iveljićkin Kišobran, autoricu je, prema vlastitom priznanju, potakla potreba da progovori “o onome što je naše, hrvatsko”.
Zbirka tako prikazuje imaginarno putovanje kroz različite predjele Hrvatske na kojemu se susreću i na maštovit način predstavljaju prepoznatljive lokacije, bića, umjetnička djela i elementi tradicije kao što su kip Ribara i zmije na zagrebačkom Jezuitskom trgu, opanci, čipka, licitarsko srce, morska medvjedica i naravno šestinski kišobran.
O izuzetnoj uspješnosti Iveljićkinih bajki govori i činjenica da ju, kako navodi Sanja Simel, “kritičari vide (…) kao svojevrsnu suvremenu Ivanu Brlić-Mažuranić dvadesetoga stoljeća”.
Naročito uspješnom, ali i produktivnom (radi se, naime, o autorici s najvećim brojem objavljenih priča u domaćoj književnosti za djecu), Iveljić se pokazuje upravo na polju kraćih pripovjednih formi.
Osim što ih je slala u razne časopise, Iveljić je svoje priče objavila i u velikom broju zbirki: uz već spomenuti Šestinski kišobran ističu se i Konjić sa zlatnim sedlom (1968.), Dječak i ptica (1969.), Kiki, mala polarna lisica (1971.), Dođi da ti pričam (1984.) i Zemljina dječica (2000.).
Djela su joj uvrštena u 20-ak antologija, na popise lektire (Šestinski kišobran, Božićna bajka i dr.) i u udžbenike za osnovne škole. Dvostruka je dobitnica ugledne književne nagrade “Grigor Vitez” – za zbirke Šestinski kišobran i Zemljina dječica, dok je za zbirku Dođi da ti pričam primila nagradu “Ivana Brlić-Mažuranić”.
O djeci i za djecu
U svojim djelima, Nada Iveljić uspješno kombinira suvremeno i tradicionalno, etiku i estetiku. Težeći stilskoj jednostavnosti i emocionalnoj iskrenosti, kroz svoje priče uvijek iznova potvrđuje i promiče ono što je sama smatrala najvećim vrlinama i vrijednostima, poput prijateljstva, ljubavi, iskrenosti, dobrote i marljivosti.
Odnosno, kako stoji u sjećanju na ovu vrsnu književnicu objavljenom na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice:
“Sve što je Nada Iveljić napisala prožeto je dobrotom, ljubavlju i plemenitošću”.
Iako često piše o životinjama, obitelji, prijateljstvu i igri, u njenim romanima središnje mjesto pripada liku djeteta.
Ono je, kako u iscrpnoj studiji Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (Zagreb: Školska knjiga, 2011.) piše Dubravka Zima, najčešće idealizirano, nevino, optimistično dijete “koje će poboljšati svijet kojemu tehnički i civilizacijski napredak nije donio ništa dobro”.
Likovi djece često su žrtve nesretnih okolnosti, no dovoljno su samostalni i snalažljivi da se sami pobrinu za sebe, pronalazeći podršku u svojim vršnjacima i vršnjakinjama, te u likovima tzv. odraslih povjerenika (bake, djedovi, i sl.).
Pišući o sudbinama djece, Iveljić često obrađuje aktualne, pa i “teške” teme poput nasilja u obitelji, ovisnosti i odrastanja u tzv. disfunkcionalnim obiteljima.
U romanu Srce na pragu (1979.) roditelji ostavljaju kćer Mirnu s bakom i odlaze na rad u Njemačku, junak romana Vagon-slon (1987.) teško se nosi s rastavom roditelja i majčinim novim brakom, protagonisti romana Svračkovo brdo (1995.) odrastaju u nasilnom okruženju i s roditeljima alkoholičarima, Sanjina majka u Riđokosoj primadoni (1989.) toliko je predana vlastitoj umjetnosti da često zanemaruje vlastitu kćer, svi dječji likovi u romanu Školsko dvorište (1978.) dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, itd.
Brojni romani progovaraju o “nezdravom” gradskom životu koji dovodi do otuđenosti i osamljenosti, npr. Kiosk na uglu ulice (1983.) i Zlatarovo malo zlato (1988.), djelo koje, stvarajući intertekstualne poveznice s romanom Zlatarovo zlato (1871.) Augusta Šenoe (glavna junakinja Dora kći je zlatara Petra Krupića) opisuje životu u Zagrebu nekad i danas.
1995. godine Iveljić objavljuje čak dva romana s tematikom Domovinskog rata: Marijinu tajnu i roman-bajku Čuvarice novih krovova.
Nada Iveljić preminula je 6. rujna 2009. godine u Zagrebu, u 79. godini života.
