Kosjenka Laszlo Klemar trenutno radi kao muzejska pedagoginja u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu – vjerojatno najpopularnijem muzeju među djecom, ali i dijelom odraslih.
Završila je studij povijesti umjetnosti i etnologije, a nakon toga poslijediplomski studij medievistike. No, nije se vidjela u znanstvenom polju, već je oduvijek željela raditi u muzeju. Kada joj se otvorila prilika, počela je volontirati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu te je ubrzo započela stručno osposobljavanje na pedagoškom odjelu muzeja. Tamo je otkrila neke dimenzije tog posla koje su joj dotada bile nepoznate i shvatila da se upravo u tom području može realizirati.
Dobar muzejski pedagog ili pedagoginja, smatra, mora imati razvijene komunikacijske kompetencije jer uglavnom radi neposredno s posjetiteljima, ali je također važno da bude socijalno osviještena i kreativna. Također napominje da se muzejska pedagogija još uvijek najčešće (pogrešno) promatra isključivo kroz prizmu rada s djecom unatoč tome što program za djecu čini samo jedan dio edukativnih programa u muzejima. Muzejske pedagoge/inje i dalje doživljavamo kao osobe za kojima trči gomila djece i koje na radionicama nešto crtkaraju i rezuckaju. U stvarnosti, one rade s različitim društvenim skupinama (uključujući odrasle, starije osobe i ranjive skupine), a jako puno truda ulaže se u rad sa skupinom koju je najteže potaknuti na samostalni posjet muzeju, a to su tinejdžeri.
S Kosjenkom smo razgovarale upravo o uključivanju tinejdžera i studenata u muzejske sadržaje, ali i o tome kako inovativne i interdisciplinarne prakse mogu “osvježiti” muzejski edukativni program i posjetitelje potaknuti na nove dolaske u muzej.
Izložba Kristine Leko “Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti” održana u MSU-u 2016. godine predstavila je osam običnih obitelji iz Hrvatske, bilježeći društvene i ekonomske probleme. U sklopu izložbe organiziran je edukativno-performativni program, koji ste vi producirali, a u kojem je primijenjen Brechtov koncept aktivne publike. Možete li nam reći nešto više o tom programu i vašoj ulozi u njemu?
Moja uloga u projektu bila je primarno organizacijsko-koordinacijskog karaktera. Program je osmislila umjetnica Kristina Leko u suradnji s kustosicom Jasnom Jakšić, filozofkinjom Ankicom Čakardić i kazališnom redateljicom Anicom Tomić. Bio je to prvi program tog tipa kod nas, a uključivao je iznimno veliki broj ljudi i bio je produkcijski jako zahtjevan. S obzirom da je izložba otvorila niz društvenih pitanja, nastojali smo okupiti grupu mladih ljudi koji imaju različito obrazovanje i interese te koji bi mogli određeni problem sagledati iz različitih perspektiva.
Ideja aktivne publike zasniva se na tome da izložba kao takva ne postoji bez publike koja aktivno participira i diskutira unutar izložbenog prostora. Ono što je bio najveći izazov i zašto je razvijen koncept edukativno-performativnog programa je kako angažirati publiku; kako osigurati, s jedne strane, da izložba uvijek ima posjetitelje, i s druge strane, kako posjetitelje potaknuti na raspravu.
U tome su glavnu ulogu imali tzv. vodiči i vodičkinje performeri/ce, kao svojevrsni medijatori između umjetnice i posjetitelja. To su bile primarno studentice, apsolventice i osobe koje su nedavno diplomirale na različitim fakultetima, a najviše ih je bilo s Filozofskog fakulteta (i to ne samo s povijesti umjetnosti i muzeologije, već i s filozofije, sociologije, etnologije/kulturne antropologije, itd.), Fakulteta političkih znanosti i Akademije likovnih umjetnosti. Bila je tu još jedna kategorija koja nam je bila jako važna, ali uz sav uloženi napor nismo naišli na nikakav odaziv, a to su studenti Ekonomskog fakulteta, što ukazuje na nedostatak interesa te skupine za društveni angažman.
Ciljana publika bili su srednjoškolci, pripadnici one dobne skupine koja može potaknuti potrebne društvene promjene u skoroj budućnosti i koja bi trebala razmišljati o problemima koje je izložba otvorila, ali to najčešće ne čini. U praksi je to izgledalo tako da bi učenici u skupinama od 10-15, uz moderaciju vodičkinja/performerica, u izložbenom prostoru aktivno diskutirali i pronalazili rješenja pojedinih problema.
Izložba “Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti”. Foto: MSU Instagram
Koliko su se srednjoškolci bili voljni uključiti u raspravu?
Rezultati su bili dosta dobri i mislim da je bilo ključno to što su vodičkinje i vodiči/performeri bili mladi ljudi, odnosno nije bila prevelika dobna razlika između njih i učenika/ca. Zahvaljujući tome, ostvarili su dobru komunikaciju. Angažman vodičkinja/performerica i njihovo prethodno znanje pritom su igrali veliku ulogu.
Kako ste dolazili do učenika, odnosno kakva je bila suradnja sa školama?
Jako teško! Prvo smo slali pismene elektroničke pozive školama, no odazvalo ih se svega nekoliko, pa smo morali direktno kontaktirati ravnatelje/ice i profesore/ice i pokušati ih usmenim putem potaknuti na posjet izložbi i sudjelovanje u edukativnom programu. Više je problema koji otežavaju organizirani posjet učenika muzejima i svakako bi trebalo raditi na uspostavi bolje suradnje između škola i muzeja. Na kraju smo u manje od dva mjeseca trajanja izložbe uspjeli organizirati posjet oko 2500 učenika, što je ipak bio dobar uspjeh.
Koliko je važna međusektorska suradnja i interdisciplinarnost u muzejskom poslu?
Važnost je zaista velika. Velika je prednost muzeja što omogućuju (i u brojnim slučajevima podrazumijevaju) interdisciplinarnost, pa čak i eksperimentiranje s različitim praksama u svrhu uspješnog prenošenja sadržaja različitim društvenim skupinama i edukacije.
Brum, brum – povijest i razvoj automobila, ciklus radionica “Veliki izumi za male ljude” u Tehničkom muzeju Nikola Tesla
U Tehničkom muzeju organizirali ste ljetni i jesenski ciklus radionica “Veliki izumi za male ljude” koje su se bavile, primjerice, poviješću i razvojem automobila i plovila, izumom parnog stroja, svemirom, komunikacijom prije mobitela… Na koji način su bile koncipirane te radionice?
Radionice sam osmislila i realizirala u suradnji s Anicom Tomić (s kojom sam već surađivala na projektu Kristine Leko) i one objedinjuju metode muzejske pedagogije i kazališta. Korištenje kazališnih tehnika u muzejima nije novost, no usudila bih se reći da smo se s radionicama iz ciklusa “Veliki izumi za male ljude” ipak odmakle od uobičajene prakse i razvile ponešto drugačiju formu edukativnih muzejskih radionica.
U provedbu radionica bili su uključeni i glumci i glumice koji posjeduju iskustvo rada na dječjim predstavama ili TV emisijama – Ivana Krizmanić, Aleksandra Naumov, Silvio Mumelaš, Marko Makovičić i Marko Petrić. Radionice su od njih zahtijevale velik angažman; bila im je to nova situacija, različita od uobičajene kazališne koja traži drugačiji pristup i vrstu pripreme – od savladavanja teme, osmišljavanje dramskih igara, razvijanja osjećaja za dinamiku grupe… Oni nisu glumili likove iz prošlosti (izuzev Petrića, koji je utjelovio Nikolu Teslu – kojeg je već glumio u predstavi “Tesla Anonimus” u Gavelli) niti su bili u ulozi kostimiranih interpretatora, već temeljem okvirnog sinopsisa radionice, korištenjem vlastitih znanja i vještina, sukreiraju sadržaj i prenose ga publici.
U radionice su bili uključeni i kustosi/ice, a angažirao se i kolega iz odnosa s javnošću koji posjeduje bogato iskustvo rada kao muzejski vodič. Radionice su uključivale i praktični dio, tijekom kojega su sudionici izrađivali modele, jednostavnije mehanizme i sl. Djeca su se rado uključivala i bila su opuštena unatoč prisustvu roditelja. Sudjelovanjem u dramskim igrama lako su shvatila neke apstraktne stvari (kao što je, recimo, bežični prijenos energije). Koncept se pokazao jako uspješnim i na radionicama se redovito tražilo mjesto više.
Leti, leti, leti… avion, ciklus radionica “Veliki izumi za male ljude” u Tehničkom muzeju Nikola Tesla
Radionice nisu bile besplatne, odnosno, sudjelovanje na radionici bilo je uključeno u ulaznicu za stalni postav. Vodi li se računa o tome da muzej bude pristupačan svima, bez obzira na socijalni status?
Apsolutno. Muzej je javna ustanova koja se, u krajnjoj liniji, djelomično financira od prireza građana i bilo bi krajnje neodgovorno i nedopustivo kada programi ne bi bili dostupni svima. Radionice iz ciklusa “Veliki izumi za male ljude” se posebno ne naplaćuju, nego su uključene u cijenu ulaznice za stalni postav koja iznosi 20kn. Nakon radionice koja se odvija u stalnom postavu, sudionici su slobodni razgledati ostatak muzeja, posjetiti muzejski rudnik u pratnji vodiča ili pogledati demonstracije Teslinih izuma u kabinetu Nikole Tesle. Radionice koje ne uključuju posjet stalnom postavu muzeja su besplatne.
Koliko je Tehnički muzej otvoren prema novim metodama u provedbi edukativnog programa?
Tehnički muzej Nikola Tesla je jako otvoren prema inovativnim praksama. Imamo zaista veliku slobodu u kreiranju i realizaciji programa, a vjerujem da je to i vidljivo u muzejskom programu. Uz ciklus radionica “Veliki izumi za male ljude”, ljetos smo u suradnji s kolektivom dizajnera igara “Terrible creations” održali i edukativnu igru uživljavanja u uloge (LARP) za mlade, koja je bila tematski vezana uz stalni postav muzeja, a nastavak suradnje planiramo i za zimske školske praznike te u nadolazećoj godini. Tu su i radionice koje kroz DIY praksu kombiniraju znanja s područja znanosti, tehnologije i umjetnosti. Osim toga, Muzej je zajedno s Tiflološkim i Etnografskim muzejom sudjelovao u eksperimentalnom projektu „Album“, kojeg je pokrenula mr.sc. Željka Sušić, a kojim se pomoću muzejskih predmeta nastoji potaknuti sjećanja kod osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti.
Projekt “Album” u čijem su fokusu osobe oboljele od Alzheimerove bolesti. Foto: Tifološki muzej
Novi ciklus radionica “Veliki izumi za male ljude” očekuje nas na proljeće, stoga pratite web i Facebook stranice muzeja.
U sklopu ovog temata objavljeni su i razgovori sa Željkom Jelavić i Nadom Beroš.
