Možda u muškom i ženskom književnom pismu nema razlike, ali u portretiranju istaknutih žena u medijima itekako ima, piše Madeline Coleman za kanadski Maisonneuve.
Možda Uspoređujuči članke u NY Timesu napisane o April Bloomfield, kuharici koja vodi visoko rangirani gastropub na Manhattanu, i Nancy Liberman, trenerici muške košarkaške momčadi D-lige, Coleman ističe uvijek isti problem: potrebu autora za isticanjem ženstvenosti kod portretirane žene.
Lauren Collins koja je pisala o April Bloomfield, opisala je subjekt ne kao ženu u muškom svijetu, već kao talentiranu osobu sa zahtjevnim poslom. Nije ju oslikala kao „ženskog kuhara“, i to je ono što je naglasilo Bloomfieldin profesionalni život.
Nasuprot tome, Ben McGrath portretirajući Nancy Liberman koja je prešla svaku barijeru koja je postavljena za žensku osobu u njezinom poslu, naglasak je stavio na vanjski izgled, opisujući njezinu kosu, nokte i siluetu, čime su njezina postignuća stavljena u stranu.
Primjera ima mnogo, i nije krivnja isključivo na autorima, jer i žene o ženama pišu površno, no čini se ipak da su većim dijelom plitke profile žena napisali muškarci.
Trebaju li ženstvenost i karijera biti suprotstavljeni pojmovi i to na naslovnicama renomiranih časopisa (Coleman navodi primjere u New York Timesu, New Yorkeru, Walrusu)? Odgovor je naravno ne.
Ovdje se nikako ne radi o ignoriranju spolova - životno iskustvo osobe često je neraskidivo vezano za spol. Nema razloga zašto bi se novinari bilo kojeg spola pretvarali da ne zamjećuju frizuru, djecu ili katastrofalnu šminku. Problem počinje kad se preokupiraju tim detaljima, pa navučeni na ženstvenost subjekta zanemaruju subjekt.
Vrijeme je da se takvi autori otpišu. [P.B.]
