Baš mi se neki dan lokalna teta knjižničarka jadala kako ju živcira način na koji ljudi reagiraju kada im kaže čime se bavi. „Odmah te svi gledaju kao da si neka jadna usidjelica s ogromnim naočalama, bez ikakve škole i društvenog života.” I to mi kaže gospođa koja se, starijoj dobi usprkos, i dalje oblači skroz moderno i otkačeno, uživa u životu (nedavno je s obitelji bila na odmoru u Americi), a može se pohvaliti i titulom magistra znanosti.
Izgleda kako moja knjižničarka nije jedina kojoj je dojadilo da je se trpa u istu ladicu s takozvanim štreberima, usidjelicama i pustinjacima. Tara Robertson, zaposlena u jednoj od sveučilišnih knjižnica u Vancouveru, 2009. godine osnovala je grupu zvanu „Lesbrarians” (kombinacija engleskih riječi lesbian (lezbijka) i librarian (knjižničarka)), koja okuplja lezbijke i biseksualke koje rade u knjižnicama ili arhivima, spisateljice i ljubiteljice pisane riječi. No ovisnost o knjigama nije jedino što spaja pripadnice ove neobične skupine; ako ste pomislili kako je riječ tek o ekscentričnom književnom klubu koji se jednom tjednom okuplja uz kavu i kolače, grdno se varate! Ove tete su itekako aktivne i glasne u borbi za prava LGBTQ osoba.
Kao neprofitabilne institucije u službi javnog dobra, knjižnice predstavljaju idealnu platformu za diskusiju o položaju marginaliziranih skupina, smatra Robertson. Osim toga, upućivanjem na adekvatnu literaturu, zaposleni u knjižnicama mogu pomoći gay ili transrodnim osobama da u većoj mjeri razumiju i prihvate vlastiti seksualni / rodni identitet (Robertson navodi inspirativni primjer korisnika koji je došao u potrazi za ´lijekom´ za vlastitu homoseksualnost, a pronašao podršku i prihvaćanje).
Knjižičari i knjižničarke poput Tare Robertson podsjećaju nas na ono što smo, čini se, zaboravili, a možda nikada i nismo znali, a to je velika društvena odgovornost koju podrazumjeva ovo plemenito zvanje. Drugim riječima, osoba iza pulta nije tu samo da vam povremeno preporuči ´nešto lagano za ljeto´, već da vam omogući slobodan pristup informacijama, da vas promišljenim odabirom izdvojenih naslova potakne na razmišljanje.
Jedan od najvećih izazova s kojim su suočeni zaposleni u knjižnicama jest problem problem klasifikacije, odnosno raspoređivanja i označavanja knjiga na policama. Možda vam se to i ne čini kao pitanje od životne važnosti, no Robertson upozorava kako su postojeći klasifikacijski sustavi odraz dominantne ideologije i tradicionalnih vrijednosti, te kao takvi potencijalno štetni. Osobno, oduvijek me fascinirala činjenica da, primjerice, engleska, američka ili francuska književnost imaju vlastite, jasno označene police, dok su češki, mađarski i japanski autori strpani zajedno pod nimalo laskavom oznakom ´književnosti ostalih naroda´. Dodatni problem predstavljaju suptilni oblici cenzure prisutni u knjižnicama. Iako zabranjivanje literarnih djela srećom više nije ´u modi´, knjige kontroverznog sadržaja često se ciljano smješta na teže dostupna ili manje vidljiva mjesta na policama.
Da se vratim na lokalnu knjižničarku s početka priče. U nastavku razgovora doznala sam kako ju ne smeta samo omalovažavanje njene profesije, već i činjenica da je onih koji se za tu profesiju odlučuju sve manje. Manje je i novčanih resursa, što automatski znači i manje knjiga na policama, lošije opremljene igraonice, čitaonice i kompjuterske kutiće. Konačni je cilj, kako se čini, potpuna digitalizacija svih postojećih tiskanih materijala (netko je rekao GoogleBooks?) što će instituciju knjižnice poslati u ropotarnicu povijesti, a tete (i stričeke) knjižničarke na burzu. A možda ipak nije sve tako sivo. Nadam se! [N.K.]
