Nedavno se povodom Svjetskog dana žena-poduzetnica uz bok Bernardi Cecelji i Kseniji Vrbanić, koje svoj posao razvijaju već više desetljeća, našla i 50-godišnja Verica Mihalic iz Pribislavca sa svega dvije-tri godine poduzetničkog staža, i to u tekstilnoj branši. Ona je, naime, vlasnica tvrtke Fashion stars j. d. o. o.
Počela je, kaže, prije dvije godine s tri zaposlene žene, danas ima 20 zaposlenica, redovno namiruje državu i isplaćuje plaće. Verica je, naime, 30 godina radila u MTČ-u, Tvornici rublja, a nakon što je tvornica propala, kao i niz ostalih žena, našla se na burzi.
U početku je očekivala da će lako naći posao uz svoj velik broj godina iskustva, no, stvarnost ju je brzo spustila na zemlju. „Bila sam prestara“, kaže, „bližila sam se 50-oj i svi su trebali mlađe“.
Onda je donesena zajednička odluka, supruga Antuna (53) te sinova Albina (24) i Matije (27), da pokrenemo vlastit posao. Naravno, kako je naglasila, veliku pomoć u konačnoj odluci imala je i od svojih savjetnica sa Zavoda za zapošljavanje.
„I tako sam krenula. Poneku šivaću mašinu već sam imala doma, uložili smo svu ušteđevinu i kupili još poneke, nužne za pokretanje posla. Ušteđevinu je dao čak i sin, i to onu koju je čuvao za kupnju automobila. Nisam imala ni poslovne prostorije pa sam u početku radila u iznajmljenom objektu, gdje smo radili i na unajmljenim mašinama, i sve to sam uz ulaganje u posao morala dodatno plaćati.“
Financijski su pomagali i sinovi, a ubrzo je saznala i da kao poduzetnica ima pravo na kredit te tako podigla 60,000 kuna kojima je kupila strojeve koji su joj nedostajali.
„Radimo vlastitu liniju donjeg rublja, spavaćeg te sportskog programa. Materijal nam je isključivo kvalitetno, domaće pletivo i nemamo problem s prodajom. Prodajemo ambulantno po selima, društvenim domovima, bolnicama, ali i ozbiljnijim partnerima. Oni meni novac, ja njima robu i nema problema. Uz to radimo i usluge šivanja našim kooperantima.“
Najveći je problem to što i dalje radi u iznajmljenom prostoru, a iako ju mnogi hvale što zapošljava kolegice iz bivšeg MTČ-a, nitko ne pita treba li joj možda jedan od brojnih, napuštenih poslovnih prostora koji propadaju, kako u Čakovcu, ali i šire. Uredila bi ga vlastitim rukama i vlastitim sredstvima, samo da može dobiti povoljnu lokaciju uz koncesiju, barem na deset godina.
Za svoje radnice ima samo riječi hvale, a zapošljava i stariju i mlađu generaciju. O dobrim odnosima u firmi svjedoči i činjenica da kad ju je bolest udaljila s posla na par mjeseci posao nije nimalo trpio.
O svom pak uspjehu u tekstilnoj industriji kaže:
„Firmu nisam otvorila na godinu dana kako bih izvukla novac, već razvila posao koji će mi osigurati mirovinu, a i jedan od sinova već pokazuje zanimanje za njega. U tekstilu se nitko nije obogatio, no može se od njega živjeti. Ne širimo proizvodnju bezveze, ne želim gomilati zalihe i raditi tek da nešto radim. Šivamo ono što tržište traži i sve uspijemo prodati. Idemo korak po korak, kunu po kunu, bez zaletavanja u kredite“. MeđimurskeNovine…