Iako nemali broj filmova prikazuje scene silovanja, na žalost samo neki s jasnim ciljem da kod gledatelja/ica izazovu osudu, nikad ih nije lako gledati, a osobito kada saznamo da niti sama scena nije bila konsenzualna. Posljednji tango u Parizu (1972.) film kojeg se mnogi sjećaju upravo zbog eksplicitne scene silovanja, proslavio je i nominacije donio redatelju Bernardu Bertolucciju i glavnom glumcu Marlonu Brandu, dvojcu koji je od Marie Schneider odlučio zatajiti sve detalje scene u kojoj će biti silovana, navodi The Huffington Post.
U videu koji je nedavno isplivao na površinu redatelj priznaje kako je detalje scene isplanirao s Brandom. „Sekvence s maslacem smo se Brando i ja dosjetili jutro prije snimanja. Bio sam, na neki način, grozan prema Mariji, jer joj nisam rekao što se događa“, kazao je, jer „sam htio reakciju nje kao djevojke, a ne kao glumice“.
„Htio sam da reagira poniženo. Mislim da je mrzila i mene i Marlona zato što joj nismo rekli.“, govori Bertolucci u intervjuu iz 2013., no ne žali za svojom odlukom. „Kako biste nešto postigli, mislim da morate biti potpuno slobodni. Nisam htio da Maria glumi poniženje, bijes, htio sam da to osjeća…“.
U tome je i uspio, strah i panika koje vidimo na licu Marie Schneider stvarni su, unatoč tome što silovanje nije.
„Iako ono što je Marlon radio nije bilo stvarno, moje suze su bile stvarne. Osjećala sam se poniženo, a da budem iskrena, i pomalo silovano, i od strane Marlona i Bertoluccija“, kazala je 2007. godine u intervjuu za Daily Mail, navodeći kao pozitivnu stvar jedino to što su scenu uspjeli snimiti iz prve.
O svome iskustvu progovarala je godinama ranije, no bilo je potrebno ovo priznanje Bertoluccija, kako bi se javnost obratila pozornost na ovaj slučaj viktimizacije, tada 19-godišnje djevojke, od strane dvojice muškaraca na poziciji moći.
Bertolucci je htio snimiti, kako i sam kaže, stvarnu, a ne glumljenu bol 19-godišnje djevojke. To je i učinio, a zastrašujuće je što mnogi i dalje nisu to spremi osuditi i što to i dalje nazivamo umjetnošću.
Mnogi su odmah istaknuli kako je i Schneider kazala da je scena silovanja simulirana te da spolnog odnosa nije bilo, što je točno, no važno je istaknuti da koncept seksualnog nasilja nije ograničen samo na penetraciju spolnim organom. Korištenje maslaca kao lubrikanta za analno silovanja, predmeta s čijim korištenjem u sceni Schneider nije bila upoznata, nimalo ne opravdava Bertoluccija.
Brando, koji je tada imao 48 godina morao je znati da je to duboko ne-etično. Bertolucci je to isto morao znati, ali jednostavno su živjeli u svijetu gdje muškarci poput njih mogu, u ime ‘umjetnosti’, povrijediti i terorizirati žene, tumači Suzanne Moore za The Guardian. Iako je Posljednji tango u Parizu film o muškoj traumi, Schneider je ona koja je ostala traumatizirana. U godinama nakon filma doživjela je živčani slom, pokušala samoubojstvo i postala ovisna o drogi.
Riječ pristanak ključ je u čitavoj priči. Schneider nije silovana, ali prisiljena je snimiti scenu na koju nije pristala. Bila je previše uplašena i nemoćna da to spriječi.
Tema koje se ovdje provlači jest činjenica da se ženama i dalje ne vjeruje kada kažu da su silovane, kao što je bio slučaj i s Bill Cosbyjem, kada za neke niti optužbe 50 žena nisu bile dovoljne. Iako prema statistikama između 90-98% žrtava silovanja govori istinu, to je jedini zločin u kojem se žrtvi ne vjeruje, zbog čega posljedično imamo izuzetno mali broj presuda okrivljenicima.
Svaki put kada vidimo film koji silovanje jasno ne osuđuje trebamo reagirati, jer to nije smo film, to je refleksija naše kulture, mjesta na kojem se nalazimo, ističe Melissa Silverstein, a izgleda da kao društvo još uvijek nismo spremni bezrezervno osuditi seksualno nasilje nad ženama. [Ž.V.]