Tansy Hoskins, britanska spisateljica, novinarka i aktivistkinja, autorica je knjige Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode (Stitched-Up: The Anti-capitalist Book of Fashion), čiji je prijevod nedavno objavljen u izdanju Sandorfa&Mizantropa i Centra za istraživanje mode i odijevanja – CIMO.
U knjizi, koja predstavlja istraživanje i oštru kritiku modnog sistema danas, Hoskins inzistira na tome da je moda društvena proizvodnja te da ignoriranje te činjenice dovodi do mistifikacije mode. No, kako navodi Ankica Čakardić, jedna od recenzentica, u modi nema apsolutno ničeg posebno romantičnog.
Svrha analize modne industrije kao industrije, pojašnjava autorica, je zadržati diskusiju o modi čvrsto u materijalnoj sferi i razotkriti prešućivani aspekt modne industrije – borbu radnika i radnica koje se žele osloboditi izrabljivanja i potlačenosti.
Hoskins je u prosincu 2015. gostovala u Zagrebu, gdje je održala dva predavanja (u Zelenoj akciji i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu). Kao prevoditeljica knjige, imala sam priliku upoznati simpatičnu i vrlo angažiranu Tansy (kao i njezinu mamu Kay, okorjelu hipi-vegetarijanku koja mi je pokušala objasniti sve čari Bristola) te joj postaviti par pitanja u vezi knjige.
Što te potaknulo da napišeš ovu knjigu? Koliko su tvoja osobna iskustva utjecala na odabir tema?
Zašiveno do boli je vrlo globalna knjiga, a istovremeno i moj osobni projekt kojim sam se htjela baviti zato što sam tražila neke odgovore i nisam ih nigdje mogla pronaći. Kroz knjigu sam se željela suočiti s problemima u modnoj industriji o kojima sam razmišljala – od radničkih prava i okoliša do rasizma i kulturne aproprijacije, od poremećaja u prehrani s kojima su se borili moji prijatelji i prijateljice, do želje za konzumacijom odjeće koja je poput crne rupe koju nikad ne možemo popuniti.
Kako definiraš “modu”? Zašto si se odlučila promatrati visoku (high fashion) i uličnu modu (high street fashion) usporedo?
Modu definiram kao “promjenu stilova odijevanja i izgleda koje usvajaju određene skupine ljudi”. No, u knjizi modu smještam u prilično materijalni, industrijski svijet te je prikazujem kao dereguliranu industriju koja uvelike ovisi o podugovaranju poslova i koja se temelji na prodaji milijardi potrošnih predmeta. Granica između visoke i ulične mode se urušila. Pristupačne marke danas održavaju revije na tjednima mode, a takozvane “luksuzne” marke najviše zarađuju prodajući privjeske za ključeve, remenje i parfeme, a ne luksuznu odjeću.
U knjizi navodiš da je moda “najdraže dijete kapitalizma”. Što pod time misliš? Možemo li modu promatrati kao simptom kapitalizma?
Ukratko rečeno, glavna teza knjige glasi: “Kapitalizam je loš.” Pisanje ove knjige bio je moj pokušaj odgovaranja na pitanja koja se tiču zločina koje je počinila moda – od stradavanja i smaknuća radnika/ca, do zapanjujućeg onečišćenja okoliša, rasizma i pritiska na žene da mrze svoja tijela. Željela sam ne samo pokazati što se događa u modnoj industriji, već istražiti zašto se to događa, razotkriti sustavne tendencije koje neprestano smanjuju nadnice, umanjuju ekološku svijest i stvaraju nebrojene besmislene proizvode koji nam ne trebaju. Poriv za zaradom u kapitalizmu nadjačava sve drugo, uključujući dobre namjere. Stoga mi je bilo jako važno pisati iz antikapitalističke perspektive i naglasiti da je upravo kapitalizam uzročna veza između svih problema koje navodim.
U knjizi pišeš i o “etičnoj” modi, što je bila i tema tvog predavanja održanog na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Možeš li nam reći nešto više o tom konceptu i njegovoj održivosti unutar kapitalizma?
Dvadeset godina nakon što se pojavilo, tržište etične mode vrlo je maleno – sačinjava tek oko 1% globalne proizvodnje i prodaje. Danas se etična moda natječe s modelom brze mode koji proizvodi jeftinu i nekvalitetnu odjeću – i to u vrijeme kada je globalna financijska kriza potrošačima drastično smanjila kupovnu moć. Etične modne marke mogu biti inovativne u smislu tehnologije i potvrde da moda ne mora podrazumijevati okrutnost, no one ne predstavljaju izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo; za to nam je potrebna sustavna promjena.
Nakon što sam pročitala knjigu, moram priznati da sam izgubila želju za šopingom. Nekoliko mjeseci kasnije, i dalje se osjećam pomalo nelagodno kupovati odjeću marki u vlasništvu korporacija o kojima pišeš u knjizi (npr. Inditex). Zanima me u kojoj mjeri, ako uopće, možemo kao individualne potrošačice i potrošači utjecati na situaciju u modnoj industriji?
Nadam se da će knjiga čitateljima/cama poslužiti kao poticaj da mijenjaju svijet. Postoje stotine organizacija i kampanja za pravedniju modu u koje se možete uključiti. Trebate samo razmisliti do čega vam je najviše stalo i oko čega biste se željeli angažirati.
Mislim da je jedan od ključnih doprinosa knjige propitivanje ideje da je pravdu moguće kupiti. Nije dovoljno samo promijeniti naše šoping navike. Kapitalizam nas uči da ćemo samostalnim (a ne kolektivnim) djelovanjem biti osnaženi/e, da sloboda podrazumijeva raznolikost proizvoda koje konzumiramo, i da trebamo vjerovati u sustav i kupovanjem (a ne borbom) ostvariti vrli novi svijet. Takav narativ uči nas da trošenjem možemo korporacije “dovesti u red” i učiniti ih etičnima. Riječ je o retorici demokracije koja služi kao paravan za izrabljivanje. Odluke o kupovini koje donosimo kao pojedinci neće promijeniti svijet, već moramo izgraditi snažne društvene pokrete koji će donijeti promjene. Jako je važno da to ljudi shvate.
Zadnja tri poglavlja knjige sadrže tračak optimizma, opisujući moguće točke otpora te zamišljajući postkapitalističko društvo u kojem moda u svom današnjem obliku više ne postoji. Bi li naša odjeća u takvom društvu izgledala razočaravajuće uniformno, kako je prikazuju brojni filmovi (i utopijski i distopijski) smješteni u budućnost?
Definitivno ne bi! Moramo razgovarati o rušenju modne industrije zato što bi to bilo vrlo uzbudljivo u smislu inovacije i dizajna. Danas 99,9% mode izgleda zapanjujuće bezlično zato što tržište diktira dizajn, što je nužno dosadno. Zamislite da modnom industrijom ne upravlja hrpa bijelih muškaraca – zamislite industriju koja nije ograničena diskriminatornim normama koje se tiču roda, seksualnosti i rase. Voljela bih svjedočiti demokratizaciji mode i eksploziji kreativnosti koja bi uslijedila. To bi bilo spektakularno!
Čime se trenutno baviš? Koji su ti planovi za budućnost?
Trenutno dovršavam magisterij iz radijskog i televizijskog novinarstva na Sveučilištu u Cardiffu. Želim naučiti nove načine kako dokumentirati priče o izrabljivanju u modnoj industriji. Nadam se da ću imati prilike raditi radijske i TV intervjue koji prikazuju realno stanje u industriji – ali i napisati još jednu knjigu.
Knjigu možete naručiti ovdje ili kupiti u epub formatu.
Ilustracije: Kaye Blegvad
