Kraljevski botanički vrtovi u Kewu u jugozapadnom Londonu su botanički istraživački i obrazovni centar s najvećom svjetskom kolekcijom živih biljaka i najvećim herbarijem na svijetu. Među brojnim svojim znamenitostima (jer Kewski vrtovi su, dakako, i ultimativna turistička atrakcija) ističu i Galeriju Marianne North – ne samo kao iznimnu kolekciju gotovo svih radova ove botaničke umjetnice, već i kao „jedinu stalnu samostalnu izložbu žene umjetnice u Velikoj Britaniji“.
Marianne North (1830. – 1890.), slikarica, botaničarka, putnica avanturistkinja, proputovala je gotovo čitav svijet da „zadovolji svoju strast prema slikanju biljaka.“ Biografski napisi poput ovog citiranog ističu njezinu alternativnost u kontekstu poslovično stroge viktorijanske kulture i morala. No s onu stranu njezine osebujnosti kao žene, Marianne North bila je u punom smislu i žena svog vremena: privilegirana 19-stoljetna Britanka. Iz takve se proturječne i nimalo romantizirajuće slike ove osebujne pojave može iščitati i ponešto o razvoju devetnaestostoljetne botanike i botaničke umjetnosti, njihove isprepletenosti s imperijalizmom, kao i o ulozi i mjestu žena u njima.
Rođena je 1830. u Hastingsu, u imućnoj zemljoposjedničkoj obitelji. Njezin otac Frederick bio je liberalni političar, zastupnik u parlamentu, a njegove socijalne mreže, ugled i bogatstvo itekako su je podržavali u radu i razvoju. Kako biografi navode, najprije se obrazovala u pjevanju, a slikati je počela nakon majčine smrti, kad je imala 24 godine. Slikanju su je podučavale nizozemska botanička umjetnica Magdalen von Fowinkel, zatim Valentine Bartholomew, inače slikarica cvijeća kraljice Viktorije, te australski umjetnik Robert Dowling. S njim je i otkrila rad s uljanim bojama, a o tom iskustvu pisala kao o „drogi koja te ne pušta kad te jednom uzme.“
Njezini pomno vođeni dnevnici, koje je posthumno uredila i objavila njezina sestra Catherine Symonds kao putopisno trotomno izdanje pod naslovom Recollections of a Happy Life, pružaju dokaze za njezinu osebujnost, izniman žar i energičnost prema biljnom svijetu i distancu prema ljudima („Nakon oko mjesec dana savršene tišine i neprekidnog slikanja, ljudi su počeli da me otkrivaju“). Iako je u fokusu njezina narativa flora i fauna, zapisi otkrivaju i važnost njezine socijalne mreže, od Britanaca, mahom prijatelja njezinog oca, koji joj pomažu u organizaciji putovanja, preko susreta s brojnim važnim znanstvenicima, sve do rijetkih komentara na lokalno stanovništvo dalekih kontinenata. I dok opisi botaničkoga svijeta govore o prilog njezinoj znanstvenoj emancipaciji i samorealizaciji, potonji otkrivaju imperijalnu pozadinu znanstvenog razvoja.
Njezina biografija priča je i o ženskoj participaciji u umjetnosti i znanosti. Dok su vrata umjetničkih akademija i umjetničkih udruženja (cehova) ženama u velikoj mjeri bila zatvorena, žene iz viših klasa su mogle dobiti vrhunsku poduku u vlastitim domovima. Viktorijansko je razdoblje i doba uspostavljanja rigidne podjele između sfere rada i privatne sfere doma, ali i vrijeme rastuće privatne edukacije za bogatije dijelove društva. Takav pristup obrazovanju imala je i Marianne North, no nije ga dovodila u pitanje, kao recimo njezina suvremenica i vršnjakinja Laura Herford, prva žena na Kraljevskoj akademiji umjetnosti.
North nije bila feministkinja niti se uključivala u sufražetski pokret, mada je od djetinjstva prijateljevala s Barbarom Bodichon, borkinjom za žensko pravo na obrazovanje i još jednom nekonvencionalnom figurom viktorijanskog doba, također s bogatim zaleđem koje joj je omogućilo pristup privatnom obrazovanju (studirala je umjetnost i političku ekonomiju) i poduprlo njezin izbor slobodnijeg života, izvan braka i kućanskih poslova, daleko od visokog društva, među boemima i umjetnicima (prijateljevala je s George Eliot, koja je jako cijenila njezino slikarstvo).

Marianne North je najprije pratila oca koji je putovao političkim poslom. Nakon što je izgubio mjesto u parlamentu, dali su se u putovanje Švicarskom i Južnim Tirolom, zatim su otputovali u Siriju i duž Nila, i tu počela slikati floru. Nakon očeve smrti 1869. odlazi na Siciliju, sama, a u sljedećih 15 godina odlazi na niz solo putovanja, od Kanade i SAD-a, preko Brazila i Jamajke, do Japana i Indije pa sve do Australije. Naravno, u to vrijeme nije bilo uobičajeno da žena putuje sama bez muža ili muškog pratitelja. North je, za razliku od svojih sestara, odbijala instituciju braka, smatrajući ga „užasnim eksperimentom“ koji ženu pretvara „u neku vrstu sluškinje“. Ostajući nevjenčana, zadržala je čitav očev imetak u svojim rukama, što joj je, uz oslanjanje na njegovu političko-poslovnu mrežu, omogućilo da slobodno putuje dalekim kontinentima.
Tijekom desetljeća neumorno je slikala biljke i krajolike te otkrivala vrste dotad nepoznate botanici. Moglo bi se zaključiti da ju je pogonila ambicija da otkrije rijetke vrste, a širenjem znanstvenog istraživanja i otkrivanja novih svjetova i „agentom imperijalističke ekspanzije“. Koliko su se snažno i naširoko propagirala putovanja u svrhu znanstvenih otkrića, svjedoči to da su novine redovito izvještavale o njezinim putovanjima, o neustrašivoj ženi koja je zavirila u svaki kutak svijeta kako bi londonskoj javnosti donijela slike egzotičnog bilja. Činjenica da je čak pet biljnih vrsta (Areca northiana, Chassalia northiana, Crinum northianum, Kniphofia northiae, Nepenthes northiana) i čitav jedan rod (Northia) nazvan po njoj također govori tome u prilog.
No njezini zapisi u kojima otvoreno piše o užitku promatranja biljaka u njihovom prirodnom staništu, nerijetko i opasnom („vrištim od zadovoljstva“), prilog su i tezi o nekoj vrsti oslobođenja koje je na solo putovanjima doživjela. U predgovoru prvom tomu putopisa njezina sestra Catherine piše kako Marianne „nije bila botaničarka u tehničkom smislu tog pojma; njezin osjećaj za biljke u njihovom prekrasnoj živoj osobnosti sličniji je onom koji gajimo prema našim ljudskim prijateljima. Nikad nije mogla podnijeti prizor beskorisno ubranog cvijeća, njegovog beskorisno uništenog života.“
Na ovakvim mjestima suvremeni istraživači nalaze dokaze za njezin alternativni pristup botanici, svojevrsnu ambivalenciju prema imperijalnom projektu. Takvu interpretaciju donosi i zbornik pod naslovom Strange Science: Investigating the Limits of Knowledge in the Victorian Age, koji ispituje amaterski doprinos znanosti u viktorijansko doba u trenutku kad se oblikuje ideja moderne znanosti kakvu danas poznajemo. Tekstovi u zborniku govore u prilog stanovitoj disciplinarnoj fluidnosti i otvorenosti znanstvenih disciplina koja je prethodila njihovoj profesionalizaciji, koju su uvelike podupirale zapadnjačke, maskuline i srednjeklasne ideje.

Botanika je imala donekle posebno mjesto među znanostima, smatrana primjerenijom za žene, nekom vrstom plemenite zabave za njih, za razliku od ozbiljnih muških misaonih znanosti. Tekst Narin Hassan iz spomenutog zbornika tvrdi da „North dovodi u pitanje binarno shvaćanje botanike ili kao ženske kućne zanimacije ili kao znanosti povezane s muškošću i s imperijalističkom ekspanzijom toga vremena“. Praksa Marianne North – putovanja, istraživanje, slikanje – predstavlja alternativnu formu znanstvene prakse zato što ne slijedi znanstvenu metodologiju, klasifikacije, zato što biljni svijet ne izdvaja iz njegovog živog okoliša, zbog čega predstavlja „rani primjer ekološke etike u potrazi za znanstvenim saznanjima“.
Svježi pogled na doprinos žena 19-stoljetnoj znanosti, posebno botanici, donijelo je i arhivsko istraživanje Darwinove korespondencije. Naime, i Marianne North se našla u krugu Darwinovih poznanica i suradnica, i upravo je na njegovu sugestiju 1880. otputovala u Australiju i na Novi Zeland. Godine 1881. ga je i posjetila da mu pokaže svoje australske slike, koje su mu se itekako svidjele („živopisno [ste mi] dozvali u sjećanje scene iz raznih zemalja koje sam vidio, što nije malo zadovoljstvo,“ piše joj u jednom pismu).
U vrijeme dok je fotografija još bila crno-bijela, North je slikala živopisne slike koje su uspijevale predočiti veličanstveni biljni život, dokumentirajući su ga znanstvenom preciznošću, ali ne i znanstveno konvencionalno. U svojim prikazima North ne ispušta isprepletenost biljnog svijeta i njegove okoline, ljudi i građevina; prikazuje čitave mikrokozme pune detalja, prave ekosisteme, a ne od svijeta odijeljene objekte znanstvene analize.
North nije slijedila ni konvencije u botaničkoj umjetnosti. U to vrijeme produkcijom dominira slikanje akvarel tehnikom, pri čemu su biljke redovito na svijetloj podlozi, dok North slika uljnim bojama na pejzažnoj pozadini. Tradicija akvarela ima utemeljenje u činjenici da žene (a one su dominantne botaničke umjetnice) nisu imale pristup ateljeima nego su slikale kod kuće. Produkcija uljnih slika je dakako kompliciranija, posebno na putovanjima, što objašnjava ograničenu paletu boja koje je koristila. Također, toj tehnici možemo zahvaliti i činjenicu da su se njezini radovi tako dobro i dugo održali. Naime, u teškim uvjetima u kojima je radila, na otvorenom i u velikoj vlazi, akvareli bi se vjerojatno doslovno rastopili. U svakom slučaju, njezina avanturistička odvažnost imala je i estetske posljedice, što njezine radove razlikuje od tipične botaničke ilustracije onoga vremena.
Privilegiranost koja joj je omogućila putovanja otvorila joj je i priliku da preko 800 slika smjesti u vlastitu galeriju. Godine 1879. je direktoru Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu, Josephu Hookeu, prijatelju njezina oca (kojemu je uvelike dugovala svoj interes za botaniku), ponudila svoju zbirku, ali i gradnju objekta u koji će je smjestiti. Angažirala je arhitekta, sama nadgledala izgradnju i izradila postav, uključujući dekoracije. Postav je nekonvencionalan utoliko što su slike zbijene jedna uz drugu, pa predstavljaju više kolekcija biljaka (i pitoresknih scena svakodnevice u dalekim krajevima) nego biljne umjetnosti.
Nekonvencionalnost prožima gotovo svaki aspekt botaničke umjetnosti i znanosti Marianne North. No ta je nekonvencionalnost strukturno poduprta i u osnovi nerazdvojna od njezine privilegirane društvene pozicije i ozbiljnog imetka koji joj je omogućio slobodu izbora i takav ekscentričan razvoj, kao i od imperijalnog projekta čije je „lijepo lice“ predstavljala. Taj uvid ne umanjuje njezine doprinose i jednoj i drugoj djelatnosti, samo njezinu osebujnu pojavu stavlja u historijski kontekst sa svim njezinim življenim proturječjima.
Korištena literatura:
- Laura Ponsonby, „Introduction“, Marianne North, Abundant Beauty: The Adventurous Travels of Marianne North, Botanical Artist, Greystone Books, 2011.
- Helena Wojtczak, English Social History: Women of Nineteenth-Century Hastings and St.Leonards, The Hastings Press, 2002.
- Narin Hassan, „A Perfect World of Wonders. Marianne North and the Pleasures and Pursuits of Botany“, Strange Science: Investigating the Limits of Knowledge in the Victorian Age, ur. Lara Karpenko i Shalyn Claggett, University of Michigan Press, 2017.
