Iako su je mnogi anarhisti i anarhistkinje njezina vremena eulogizirali_e, u naknadnim je povijestima anarhističkog pokreta Voltairine de Cleyre (1866. – 1912.) bila uglavnom zaboravljena ili ignorirana, dijelom zbog svoga relativno kratkog života. Tek je krajem 20. stoljeća, zahvaljujući radu biografa te sabirača njezinih djela, njezin život i rad oživio nakon desetljeća zaborava.
Rođena 17. studenog 1866. u gradiću Leslie, Michigan, Voltairine je dobila ime po francuskom filozofu Voltaireu. Njezin je otac Hector De Claire bio francusko-američki obrtnik i socijalist, dok joj je majka Harriet bila članica abolicionističkog pokreta. Voltairine de Claire odrasla je u teškom siromaštvu te strogom kućanstvu; otac je u njoj poticao intelektualni razvoj i kritičko razmišljanje, no također ju je grubo disciplinirao. Djetinjstvo u slamovima michiganskih industrijskih gradića od rane je dobi u Voltairine poticalo suosjećanje te solidarnost prema nižim klasama.
De Claire je također razvila ljubav prema prirodi te svojeglavu i osjetljivu narav. Njezina ju je sestra Adelaide opisala kao često vrlo neprijaznu prema onima koji su je najviše voljeli. Njezina se tvrdoglavost ispoljavala i na drugačije načine; nakon što joj je, u dobi od četiri godine, odbijena prijava za upis u osnovnu školu kao premladoj, Voltairine je sama naučila čitati te je dogodine primljena. Ona i njezina sestra provele su mnogo vremena zajedno čitajući romane i poeziju britanskih autora. Lord Byron osobito je utjecao na De Clairein umjetnički stil te je ona u svojim pjesmama iz djetinjstva izražavala snažnu vezanost uz prirodu te želju da bude drugačija.
Kada je 1879. godine De Claireina sestra Adelaide teško oboljela, njezina je majka poslala Voltairine da živi u Port Huronu s ocem, koji se tamo odselio u potrazi za poslom. Tinejdžerka De Claire postala je nemirna te čeznula za domom. Nevoljan brinuti se za problematičnu kćer, otac ju je u dobi od četrnaest godina upisao u karmelićansku samostansku školu u nadi da će je samostanski odgoj disciplinirati i izbiti iz nje ljubav prema dokonom čitanju poezije. De Claire je prisilni odlazak u samostansku školu doživjela kao kaznu te se nikada nije pomirila s ocem.
Tri godine obrazovanja pod paskom časnih sestara u mnogočemu su za De Claire bile traumatične, ali i formativne. U ovome je periodu unaprijedila svoju pismenost i poznavanje glazbene teorije, ovladala francuskim jezikom te naučila svirati klavir – na ove će se vještine i znanja kasnije oslanjati kao na glavni izvor prihoda. Iako porijeklom iz protestantske obitelji, tijekom školovanja, privukle su je estetika rimokatoličke crkve, kao i etika pomaganja siromašnima.
No godine u samostanskoj školi osnažile su njezin religijski skepticizam; hvatanje ukoštac s vlastitim vjerskim i filozofskim stavovima teklo je paralelno s trenjem De Claireine buntovne osobnosti s autoritetom časnih sestara. Kazne za neposluh pratile su je sve do završnih ispita. Voltairine se dotad već u potpunosti preobrazila u ateistkinju i protivnicu svih autoriteta, iz čega su se kasnije, pod utjecajem radničkih pokreta te radova anarhističkih mislioca, razvila De Claireina anarhistička uvjerenja.
De Claire je ubrzo nakon matrikulacije postala poznata u progresivnim i radikalnim krugovima. Isprva se priklonila epistemologiji slobodnomislioca, no njezini su se filozofski stavovi s vremenom promijenili. De Claire je svoje osobne teškoće s autoritetom religije, obitelji i državnih vlasti povezala sa širom, zajedničkom borbom za društveno oslobođenje.
Tijekom 1880-ih godina De Claire je pisala poeziju i eseje za više progresivnih novina i časopisa te držala govore širom sjeveroistočnih Sjedinjenih Država. Često je pisala i govorila o misliocima i umjetnicima koji su utjecali na njezin duhovni i intelektualni razvoj, od Thomasa Painea, Henryja Davida Thoreaua i Lorda Byrona, do ranih borkinja za ženska prava poput Mary Wollstonecraft, ali i svojih suvremenika poput Clarence Darrowa i Eugene Debsa. U ovome je periodu također promijenila svoje prezime u de Cleyre.
Prekretnica u razvoju njezinih političkih uvjerenja bila je afera Haymarket 1886. godine. U tome su periodu jačala radnička udruženja i agitiranje za unapređenje položaja radničke klase, uključujući i zahtjev za osmosatnim radnim danom. Tijekom demonstracije 4. svibnja 1886. u Chicagu, došlo je do sukoba između prosvjednika i policije; okršaj je završio detonacijom bombe koja je ubila nekoliko policajaca. Pristrano suđenje „kolovođama urote“ – koje su mnogi smatrali posve nevinima – i naknadna smaknuća pogurali su de Cleyre prema radikalnom anarhizmu izraženom u filzofiji „no gods, no masters“ (bez bogova, bez gospodara).
Anarhizam de Cleyre bio je obilježen upornim odbacivanjem rigidnih ideoloških podjela unutar pokreta. Nasuprot nekima od svojih suvremenika, koji su se strogo držali individualističkih ili kolektivističkih načela, de Cleyre je preferirala sintezu te suradnju među anarhistima_kinjama, što se očitovalo u njezinom višegodišnjem prijateljstvu s Emmom Goldman, s kojom je u jednom periodu imala određena razilaženja. De Cleyre se u svojoj poeziji, esejistici i govorima zalagala za radnička prava, žensku emancipaciju te slobode pojedinaca_ki u odnosu na državu i crkvu.
Godine 1890. de Cleyre se preselila u Philadelphiju, u kojoj će provesti veći dio ostatka života te se izrazito emocionalno i socijalno vezati uz grad. Nastavila je živjeti u neimaštini, uzdržavajući se davanjem instrukcija iz francuskog i klavira, te učeći židovske imigrante_kinje engleski jezik. S vremenom je razvila snažan afinitet za židovsku manjinu te naučila jidiš. Oskudica de Cleyre dijelom je proizlazila iz njezina trajno narušenog zdravlja; nakon što je 1890. zatrudnjela te rodila sina Harryja, svoje jedino dijete, de Cleyre je do kraja života patila zbog lošeg zdravlja, obilježenog periodima depresije i kroničnim umorom.
Njezin ju je strastveni angažman u anarhističkom i feminističkom pokretu 1890-ih opetovano iscrpljivao. U ovom je periodu održala niz govorničkih turneja od Chicaga do Nove Engleske. Zagovaranje načela društvene pravde i samodostatnosti u odnosu prema državi potkrepljivala je vlastitim angažmanom u prosvjedima, štrajkovima te mrežama uzajamne pomoći u Philadelphiji.
Osobni je život Voltairine de Cleyre bio težak i turbulentan, značajnim dijelom upravo zbog njezinih političkih i filozofskih načela. De Cleyre je bila žestoka zagovornica prava žena i slobodne ljubavi, smatrajući feminizam neodvojivim od anarhističkih stavova. Snažno se protivila instituciji braka, koju je vidjela kao zakonsko i ekonomsko ropstvo za žene, te je promovirala ideju slobodnih zajednica, baziranih na međusobnom poštovanju i jednakosti.
Odbijanje braka zakompliciralo je de Cleyrein odnos s ocem njezina djeteta, slobodnomisliocem Jamesom B. Elliottom, te njezinim višegodišnjim ljubavnikom Samuelom H. Gordonom, čiji je studij medicine sama financirala. Možda je najznačajniji od de Cleyrinih romantičnih odnosa bio onaj s anarhistom Dyerom Lumom, muškarcem dvadeset sedam godina starijim od nje, koji je umnogočemu utjecao na razvoj Voltairineinih političkih stavova. Lum je 1893. godine počinio samoubojstvo, što je trajno potreslo de Cleyre te obilježilo njezine kasnije bliske odnose.
Unatoč nestabilnim romantičnim odnosima te trajnom siromaštvu, de Cleyre je svojim strastvenim i intelektualno britkim radom za anarhistički cilj stvorila brojne prijatelje i poznanike na koje se mogla osloniti u kriznim trenucima. Uz njihovu je podršku 1895. godine održala turneju govora širom Britanije, pri čemu je upoznala brojne europske radikalne intelektualce, uključujući ruskog anarhista Petra Kropotkina.
Kao i brojni drugi radikalni mislioci toga vremena, de Cleyre je trpjela opetovanu i značajnu represiju i fizičko nasilje od strane organa vlasti i političkih protivnika. Kulminacija se zbila 1902. godine, kada je bivši učenik pokušao atentat na nju, upucavši je više puta u navodnom naletu ludila. De Cleyre je, na iznenađenje svih, preživjela, no napad je značajno pogoršao njezino ionako loše zdravlje, te se od njega nije nikada posve oporavila. Unatoč fizičkoj onemoćalosti te kontinuiranim periodima depresije, nastavila se baviti aktivizmom, često držeći javne govore, usprkos intenzivnoj kroničnoj boli.
U posljednjim je godinama svog života de Cleyre postala sve više orijentirana na internacionalna pitanja, prije svega antiimperijalističke i antikapitalističke pokrete poput Meksičke revolucije 1910. Sudjelovala je u više demonstracija i sukoba, u nekoliko navrata bila uhićena, te jednom završila i na sudu zbog svog angažmana u borbi za radnička prava. Neumorno je pisala sve do smrti, ostvarivši suradnju s nekim od najvažnijih ličnosti anarhističkog pokreta poput Alexandra Berkmana, partnera Emme Goldman.
Umrla je 1912. u Chicagu, u dobi od četrdeset pet godina, nakon nekoliko mjeseci potpune onemoćalosti i nemogućnosti da govori. Pokopana je na groblju Waldheim, nedaleko od grobnice aktivista smaknutih u aferi Haymarket; na njezin je sprovod došlo više od dvije tisuće ljudi. Njezini su je suvremenici eulogizirali kao jednu od zvijezda anarhističkog pokreta u Americi, iako je kasnije pala u zaborav na više desetljeća. De Cleyreina višegodišnja prijateljica Emma Goldman napisala je prvu značajnu biografiju o životu i djelu Voltairine de Cleyre, te je na vlastiti zahtjev pokopana nedaleko od „najnadarenije te najbriljantnije anarhističke žene koju je Amerika ikada iznjedrila“.
