Spisateljica Shirley Jackson (1916. – 1965.) nije bila tek majstorica horora već i kroničarka američkog obiteljskog života sredinom dvadesetog stoljeća iz perspektive domaćice. Jacksonin rad pripada tradiciji američke gotičke književnosti – uz bok Hawthorneu, Poeu i Henryju Jamesu – no ona je u nju unijela inovacije kroz nijansiranija psihološka iskustva svojih junakinja. Tematizirajući izolaciju, društvenu opresiju te ukletost navodno svete obiteljske sfere, Jacksonina djela bila su i ostala radikalna autopsija strahova i tjeskoba skrivenih tik pod blještavom površinom američkog “zlatnog doba”.
Shirley Jackson rođena je 1916. godine u Kaliforniji, u srednjoklasnoj obitelji društveno ambicioznih, konzervativnih roditelja. Odnos između Jackson i njezine majke Geraldine bio je buran, obilježen kritikama Shirleyna izgleda. Geraldine je priželjkivala elegantnu kćer koja bi ispunila konvencionalna očekivanja obiteljskog života, što buntovna Jackson sa svojim književnim aspiracijama nije uspijevala učiniti. Toksični odnosi majki i kćeri, zagušljivost obiteljskog života te djevojačka buntovnost prisutni su u brojnim Jacksoninim djelima, uključujući ona najpoznatija.
Preseljenje na drugi kraj kontinenta 1933. godine, iz sunčane Kalifornije u oblačni Rochester u unutrašnjosti države New York, dodatno je zategnulo Shirleyn odnos s obitelji. Bila je ogorčena gubitkom krajolika i navika koji su oblikovali njezino djetinjstvo. Izoliranost njezina novog društvenog i geografskog položaja još je jedan značajan aspekt života koji je obilježio Jacksonino književno stvaralaštvo.
No upravo je u ovome periodu to stvaralaštvo uzelo maha. Jackson je upisala Sveučilište Syracuse te tamo upoznala svoga budućeg muža, Stanleyja Edgara Hymana, intelektualca i književnog kritičara. Njihov je odnos od samog početka bio intenzivan i strastven, ali i prepun napetosti. Hyman je poticao Shirleyn književni rad, no također je bio nadmen, nevjeran, opsjednut kontrolom. Sebe je vidio kao Jacksonina književnog nadglednika; uzimao si je za pravo evaluirati njezin rad, a time ga je i (su)oblikovao.
Dok je Hyman radio kao kritičar, Jackson je bila ta koja je uzdržavala obitelj, pišući ne samo fikciju već i za popularne humoristične rubrike, po kojima je niz godina prvenstveno bila poznata. Unatoč tenzijama unutar braka te Hymanovoj emocionalnoj i financijskoj eksploataciji, Jackson i Hyman nedvojbeno su bili moćan duo u književnim krugovima. Par je preselio u North Bennington u državi Vermont, gdje je Hyman dobio profesorsku poziciju na Koledžu Bennington. Njihova izolacija, u konzervativnom ozračju maloga grada, pridonijela je tematskom fokusu Jacksoninih djela.
Jacksonin prvi roman, The Road Through the Wall (1948.), poluautobiografski je osvrt na njezino odrastanje u Kaliforniji, prikaz banalnih okrutnosti života u predgrađima. No kratka priča „The Lottery“, objavljena iste godine u The New York Timesu, bila je rad koji je proslavio Jackson i lansirao njezinu književnu karijeru. Satira okrutnosti i komfornosti insularnih zajednica te šokantni rasplet priče – u kojem naoko civilizirano društvo žrtvuje vlastita člana u brutalnom ritualu – donijeli su joj kako priznanja tako i neodobravanja.
Nakon te točke Jackson je uživala plodan period pisanja, u više žanrova. Godine 1951. objavila je svoj drugi roman, Hangsaman, psihološku i nadrealističku dramu inspiriranu nestankom studentice Koledža Bennington te vlastitim iskustvima studija i braka. Junakinja sljedećeg romana, Bird’s Nest (1954.), bila je djevojka s višestrukim ličnostima, eskalacija teme prisutne u liku Natalie Waite u Hangsamanu. The Sundial, objavljen 1958. godine, bio je mračna satira strahova od apokalipse koji su drmali SAD-om 1950-ih godina.
Ironično, gotovo su sva spomenuta djela za Jacksonina života bila zasjenjena njezinim humorističnim memoarima i kolumnama o obiteljskom životu, poput Life Among Savages (1953.) i Raising Demons (1957.). U njima je Jackson prikazala kaotičan život rađanja i odgajanja četvero djece uz istovremene napore da ostvari književnu karijeru. Ovi su radovi bili komercijalno daleko unosniji, no također su izgradili imidž Jackson kao “domaćice koja piše lako štivo”, iako je kroz 1950-e nastavila objavljivati i mračnije kratke priče. Taj je status ostao dominantan dugo nakon njezine smrti, te je tek u nedavnije vrijeme Jackson dobila adekvatno priznanje. U javnoj je percepciji došlo do repopularizacije njezinih radova nakon komercijalnog i kritičkog uspjeha televizijske adaptacije romana The Haunting of Hill House 2018. godine u režiji Mikea Flanagana.
The Haunting of Hill House (1959.) u horor krugovima oduvijek je slovila kao jedna od najboljih priča o ukletoj kući ikad ispričanih. Roman prati Eleanor Vance, usamljenu i psihički labilnu ženu, žrtvu naizgled nadnaravnih sila u Hill Houseu. No The Haunting nije tek žanrovski komad, već kompleksno seciranje problema strave heteronormativnog obiteljskog života (i šireg društva), ženske seksualne represije, usamljenosti, ludila te patrijarhalnog autoriteta. Djelo u mnogočemu odražava Jacksoninu tada već višegodišnju borbu s anksioznošću i agorafobijom.
Njezin zadnji roman, We Have Always Lived in the Castle (1962.), vjerojatno je još i mračniji. Junakinja priče jest Merricat Blackwood, neuravnotežena djevojka koja je otrovala većinu svoje obitelji te živi u izolaciji sa svojom sestrom Constance, s kojom ima intenzivan odnos. Roman je kulminacija Jacksonina hvatanja ukoštac s temama otuđenja, autonomije žena te nasilja kako obiteljskog života tako i uskogrudne šire zajednice. I Castle i Hill House dokaz su autoričina suverenog vladanja psihološkim hororom, kroz narative u kojima se granice između stvarnosti, deluzija i nadnaravnog brišu.
Shirley Jackson također je voljela brisati granice između činjenica iz svog života te fikcije koju je stvarala. Prema biografkinji Ruth Franklin, bila je aktivno samomitologizirajuća književnica; primjerice, o priči The Lottery, koja izvrće mit o civiliziranom društvu i ruralnim zajednicama, u intervjuu je rekla kako ju je napisala nabrzinu između kupovina.
Franklin tvrdi kako je ova tendencija bila prisutna i u drugim aspektima Jacksonine javne persone. Raspirivala je priče o tome da je amaterska vještica, pa je jednom u šali tvrdila kako je bacila urok na izdavača Alfreda A. Knopfa. No dok je Jackson uistinu imala akademski interes za vještice i vradžbine, više ju je privlačio simbolizam – osobito po pitanju ženske autonomije i moći – nego okultne prakse kao takve. We Have Always Lived in the Castle možda je najbolji primjer tog interesa.
Unatoč nedvojbenom književnom uspjehu, Jacksonin je osobni život bio u slobodnom padu. Patila je od anksioznosti, depresije i agorafobije, zbog čega bi na duge periode bila zatvorena u kući, a razvila je i fizičke zdravstvene probleme. Jacksonin brak s Hymanom uz ranije je spomenute probleme bio opterećen i njegovim brojnim aferama. Tijekom 1964. Jackson je započela rad na novom romanu Come Along With Me, no iznenada je preminula u snu iduće godine.
Nakon smrti, Jacksonino je životno djelo ispočetka bilo slabo cijenjeno. Ako je bila pamćena, to je bilo kao žanrovska spisateljica horora, te je literarna vrijednost njezinih romana ostale neprepoznata. No s vremenom su je i kritičari i čitatelji prepoznali kao jednu od najznačajnijih figura američke književnosti. Ruth Franklin tako smatra kako je Jacksonin rad predstavljao sponu između klasičnih djela gotičkog žanra te modernog psihološkog horora.
Josephine Decker režirala je film Shirley (2020.), fikcionalnu priču o Jacksoninu životu u periodu pisanja romana Hangsaman. Utjecaj Shirley Jackson vidljiv je, a često i eksplicitno prepoznat, u djelima Stephena Kinga, Joyce Carol Oates te drugih suvremenih autora koji pišu o opresiji žena, mentalnim bolestima te mračnom naličju civiliziranog društva. Njezina su djela u mnogočemu bila ispred svoga vremena, a pitanja egzistencijalnog i psihološkog užasa heteronormativne obiteljske sfere vječno su aktualna.
Za kraj, kao dodatna ironija u biografiji koja je njome obilježena, čak i biografkinje poput Ruth Franklin, kao i drugi_e veliki_e obožavatelji_ce lika i djela Shirley Jackson, do danas ostaju slijepi na izraženu lezbijsku dimenziju Jacksoninih djela, a njezino višegodišnje hrvanje s vlastitom seksualnošću gotovo da odbijaju čitati u kvir ključu. Jackson je tijekom svojih studentskih dana imala „intenzivno prijateljstvo“ s jednom od kolegica; bile su prisne do te mjere da su sve njihove prijateljice i poznanice pretpostavljale da su lezbijski par. Ovo je užasnulo Jackson, koja je ostatak karijere opetovano pokušavala (i nije uspijevala) pobiti tvrdnje da je lezbijka.
Jedan od značajnih primjera lezbijskih likova i odnosa jest roman Hangsaman, u kojem protagonistkinja Natalie Waite ima strastveno prijateljstvo s misterioznom djevojkom Tony. U jednoj sceni Tony naglas čita Natalie scenu iz pornografskog djela The Way of a Man With a Maid (1908.), koja prikazuje ménage à trois s dvjema djevojkama. U romanu The Haunting of Hill House jedna od sporednih likova, Theo, implicitno je lezbijka, a protagonistkinja Eleanor razvije strastvene osjećaje prema njoj. U nastojanju da se distancira od spekulacija o svojoj homoseksualnosti, Jackson je junakinje svog posljednjeg romana, We Have Always Lived in the Castle, učinila sestrama. Ako joj je ideja bila dokazati svoju heteroseksualnost i onu svojih junakinja, u tome je neslavno podbacila.
