Silvia Pérez Cruz (r. 1983.) je španjolska skladateljica i pjevačica poznata po jedinstvenom emotivnom vokalu i maestralnom baratanju različitim žanrovima, posebno sa španjolskim, portugalskim i latinoameričkim folkom, kao i s klasikom i jazzom, a proslavila se svojom osebujnom interpretacijom flamenka.
Tijekom karijere surađivala je s renomiranim umjetnicima različitih profila i nastupala s prestižnim orkestrima. Na svojim nastupima uživo i snimkama, Pérez Cruz je pomaknula granice umjetničkog izražavanja uključivanjem elemenata filma, plesa, poezije i kazališta u svoju glazbu. Prema riječima urugvajskog glazbenika Jorgea Drexlera, ona je “glas koji obilježava čitavu jednu generaciju”.
Sílvia Pérez Cruz rođena je u Palafrugellu (Girona) u Španjolskoj. Roditelji su joj bili glazbenici i odrasla je uz zvukove popularnih španjolskih i latino pjesama. Kao djevojka, započela je svoje glazbeno obrazovanje: učila je klasični saksofon, klavir, jazz, a kasnije ju je opčinio flamenko. Diplomirala je jazz vokal na ESMUC-u, glazbenoj akademiji u Barceloni. O studiranju kaže:
“Tamo sam pronašla svoj glas. U početku sam mislila da zvučim kao stara baka, pa sam to morala rastaviti i krenuti od nule. I to je bila dobra stvar... Vjerujem da je, na dubokoj razini, jazz vrsta glazbe u kojoj imam temeljnu slobodu da izrazim ono što u datom trenutku osjećam.”
Ubrzo nakon studija uključila se u barcelonsku jazz scenu, koja je upravo doživljavala svojevrsni procvat - otvarali su se novi klubovi, pokretali brojni fanzini, kao i manje, nezavisne diskografske kuće. Od financijske krize, međutim, scenu je teško pogodila kombinacija poreza na promet, sve manjeg interesa za lokalne talente i različitih zakonskih ograničenja.
Svoju profesionalnu karijeru Silvia je započela kao pjevačica u hvaljenoj i uspješnoj ženskoj flamenko grupi Las Migas 2004. godine.
“Tih sam dana radila s različitim ljudima i na različitim projektima u isto vrijeme. Sve je bilo vrlo frenetično i stimulativno, dok u 24. godini nisam ostala trudna. To je doista bila ogromna promjena. Uopće to nisam očekivala. Nitko drugi u mom društvu nije imao djece... Morala sam pronaći način da spojim ovaj posao s majčinstvom,” kaže.
Godine 2012. dobila je nagradu Goya (španjolska verzija Oscara) za najbolju originalnu pjesmu u filmu Blancanieves, verziji priče o Snjeguljici prilagođenoj Španjolskoj 1920-ih.
Iste godine Cruz je objavila album 11 de Novembre s producentom Raülom Refreeom, koji donosi osvježavajuću mješavinu jazza, bossa nove i mediteranske glazbe otpjevane na katalonskom, engleskom, portugalskom i španjolskom. Ploču je posvetila svom ocu, koji je preminuo 2010. u dobi od 55 godina.
“On je svoj život posvetio glazbi. Pisao je knjige i proveo više od 20 godina putujući po Kubi skupljajući habanera pjesme. Kad sam bila klinka, mislila sam da je to dosadno, ali kada sam odrasla, naučila sam cijeniti te stare pjesme koje su pjevali starci koji su sjedili u krčmi. Volim takve autentične stvari.”
Godine 2014. ponavlja suradnju s Refreeom na svom drugom, i mnogi kažu najboljem albumu, Granada, na kojemu eksperimentira s minimalističkim, stravstvenim, dramatičnim folkom i ponovno pjeva na više jezika: francuskom, njemačkom, engleskom i četiri iberijska jezika. Na albumu je i katalonska narodna pjesma „El Cant Dells Ocells” te „Gallo Rojo, Gallo Negro”, dobro poznata pjesma iz Španjolskog građanskog rata.
O recepciji albuma i reakcijama publike kaže sljedeće:
“Tada sam prvi put u životu osjetila mačističku reakciju na svoj rad. Uvijek sam bila okružena muškarcima i uvijek sam osjećala da me poštuju. Ali kad stavite sliku muško-ženskog para glazbenika na omot albuma, ljudi zamišljaju da je muškarac taj koji razmišlja, a ne žena. Iznenadilo me to. Ali mislim da je to i rezultat određenog odgoja, načina gledanja na svijet, koji sam i ja u početku možda dijelila. Album je rad dvoje ljudi od početka do kraja”, izjavila je.
Silvia je skladala glazbu i za kazališne produkcije i filmove, za što je dobila brojne nominacije i nagrade. Na albumu Domus iz 2016. pojavljuju se pjesme koje je napisala za Cerca de tu casa (Blizu tvoje kuće), film o tisućama ljudi izbačenih iz svojih domova u Španjolskoj tijekom ekonomske krize, u kojem igra i glavnu ulogu. Redatelj Eduard Cortes nagovorio ju je na ovaj projekt tako što joj je ukazao na dvije snažne žene kao inspiraciju za ulogu – islandsku pjevačicu Björk i gradonačelnicu Barcelone i bivšu aktivistkinju Adu Colau.
U travnju 2023. Sílvia je objavila Toda la vida, un día, album originalnih skladbi koji slavi svaku dob u životu jedne osobe, sagledava cikluse prirode, prijateljstvo, spor način života i kolektivno pjevanje. Osim vlastite opsežne turneje za novi album, Sílvia je također bila posebna gošća na europskoj turneji Damiena Ricea, u sklopu koje je nastupila i u zagrebačkom Kinu SC.
U intervjuu za El Pais, između ostalog, je kazala:
„Na nekim mjestima na Pirenejskom poluotoku, čini se, postalo je pomodno proučavati vlastitu baštinu. Sjećam se kad su me na početku karijere pitali što me toliko privuklo tradicionalnoj glazbi. Odgovorila sam da su to glazbene strukture koje traju dugo, brušene su, izdržale su protok vremena i vrlo su zgusnute, te su poput glazbenih aksioma, s vrlo snažnim tekstovima, vrlo jasnom harmonijom i melodijom koja ne staje. Kad ih izvodite znate da se neće pokvariti, a čak i ako dodate svoju maštu i što god želite, gotovo uvijek će uspjeti. Prevladale su toliko stvari, toliko podneblja, toliko ljudi, imaju taj element besmrtnosti i daju vam ogromnu slobodu da stvarate. Držite jednu nogu na tlu dok drugom možete letjeti.“
Tekst je objavljen 28. siječnja 2024.
