Jako sam voljela Josipu Lisac kao mala. Izgledala je onako kako su po meni svi odrasli trebali izgledati, zanimljivo. Drugu dimenziju Josipe Lisac spoznala sam nešto kasnije, kada sam prvi put ostala sama s radiom. Pjevale smo Josipa i ja “Na na na” iako mi je dosta enigmatično u tom dobu bilo kako netko može napraviti tako vesele pjesme o nekome tko je umro. Ali, njoj je to nekako uspijevalo. Kao što joj uspijeva i napuniti Lisinski ili Arenu, izdati već drugu antologiju ili biti osoba s najljepšim kapacitetom za nezaborav u državi.
Danas, 14.2., Josipa slavi rođendan. Odlučili smo porazgovarati s njom i pitati je stvari koje možda još uvijek niste znali o njoj, ali i sve ono što je meni trebalo da konačno u glavi složim punu sliku svega što Josipa Lisac jest. U opuštenoj atmosferi razgovarale smo o počecima njene karijere, hororima talijanske glazbe, stilu i stilistima, tabuu prostitucije, ali i o ljubavi danas.
Često navodite kako Vas je Karlo Metikoš oblikovao ne samo kao osobu već i kao glazbenicu, te da Vam je uvelike pomogao da se probijete na glazbenoj sceni. Mislite li da bi Vam to isto uspjelo da nije bilo njega?
Ja znam da sam talentirana, a to sam pokazala i prije nego što sam upoznala Karla. Glazbenu edukaciju stekla sam u zboru pokojnog Dinka Fie koji nas je razvijao kao pjevače, tada sam i razvila svoj glas od tri oktave. Mi smo bili svjetski pjevači, osvojili smo i Grand Prix ’61. godine.
Tu sam već kreirala nekakvu samospoznaju o svom talentu i muzikalnosti. Međutim, pitanje je što bi od svega toga bilo da nije naišla osoba kao što je Karlo Metikoš koja je sve to prepoznala, podržala i formirala. Znam za priče gdje se isto tako radilo o izuzetnim talentima koji jednostavno nisu imali smjernice i potporu koje bi im omogućile da opstanu. Lako je zabljesnuti, ali treba to znati ponoviti sutra, za godinu, dvije, inače ti je to sve uzalud.
Iskreno, ja čak nisam bila ni svjesna što ja to sve radim kao žena, i zašto je to drugačije ako sam žena. Tek nedavno sam saznala da je moj ‘Dnevnik jedne ljubavi’ bio četvrti rock album u Jugoslaviji, ali i prvi ženski.
Naravno, ne mogu staviti sa strane našu privatnu poveznicu koja je možda i dala plodno tlo toj suradnji, ali ljubav koja nas je najviše spajala bila je ljubav prema glazbi. Bili smo izuzetno povezani i svugdje smo progovarali kao jedno. Divno je bilo i to što u njegovom mentorstvu nikad nije bilo ni traga patronizaciji ili posesivnosti. Često me nagovarao da pjevam pjesme drugih skladatelja, ali meni su njegove bile nekako najljepše, pa sam samo njih i pjevala. A on me je, kako u svakoj, tako i u toj odluci podržao. Podrška – to je ono što je najvažnije. Kada netko stoji iza tebe i želi realizaciju tvog uspjeha čak i više nego ti sam, želi da budeš briljantan. Da nije toga, priča bi bila drugačija.
Moram primijetiti da ste dijelili glazbenu estetiku koja nije bila svojstvena vremenu u kojem ste stvarali?
Prva ploča koju sam kupila bila je singlica Matta Colinsa. To je bilo ’64./’65., long plejke još nisu postojale, a njegov ‘Rock ‘n’ Roll’ je u stvari i bio jedini rock ‘n’ roll koji se mogao kupiti. Tada se samo talijanska muzika svirala, to je jezivo nešto. ‘Marina, Marina, Marina’… I danas se svira po hotelima, nećete vjerovati.
Mislite na hitove Sanrema?
Isuse majko šta je to… Mi smo još uvijek sto godina iza svega što se događa 500 kilometara od nas. A zamislite kako je tada bilo. Karlo i ja smo imali jedan drugačiji mentalni sklop koji se usudio donijeti nešto drugačije. Nadasve jednu požrtvovnost za bolje i za ljepše od talijanske muzike.
Zvonko Zmazek Vas je početkom 70-ih u jednom intervjuu pitao jeste li počeli pjevati da se svidite dečkima. Kako biste na to pitanje reagirali danas?
Joj pa to me pitao! Nisam, ne… Što je najbolje ja se uopće nisam svidjela dečkima. To je velika istina. Od svoje dvanaeste bila sam na pozornici, uvijek u svom tom nekom svijetu glazbe, tako da sam kad me to pitao bila već ozbiljna i mnoge stvari su mi bile jasne. Samo što tada kad imaš tih 19-20 godina kao što sam ja imala tada pri tom intervjuu, bude ti malo neugodno. Jeste vidjeli da ja tamo i pušim cigaretu? Ja sam oduvijek htjela pušiti u životu, ali mi je uvijek od toga bilo slabo. Žena s cigaretom mi je bila jako lijep prizor, pa bih si ja tako kupila cigarete i dimila u diskaću. Nisam ni pušila kako treba. I onda tri dana nakon toga ne bih mogla doći k sebi.
A što se tiče tog njegovog pitanja, nedavno su me recimo pitali zavodim li ja na sceni. Glazba je čudesna, moraš biti nježan dok joj pristupaš. Ti živiš tu svoju pjesmu i ulaziš unutra kompletno. Tome se naravno prilagođavaju i pokreti tijela. Sad ovisi kako to netko doživi. Naravno da zavodim, ali ne u erotskom smislu. Ja se ogoljujem emocionalno i pri tome zavodim podjednako muškarce i žene. Svatko je doživio neke svoje trenutke kroz neki dio pjesme, možda samo jedan ton, stih, nešto ga je taknulo i podsjetilo na neku njegovu ljubav. A svi ti ljudi su mene u stvari prihvatili kao osobu. Ja ne mislim da sam ja lijepa, mogu biti interesantna, i to se trudim biti, i pojavom i osobnošću.
Rekli ste da Vam je u Rijeci bilo čast pjevati između ostalog i zato što ste prva žena koja je nastupala na tradicionalnom koncertu za Osmi mart. Smatrate li da je u Vašoj karijeri bilo više stvari koje ste među prvima napravili kao glazbenica?
Istina, tada sam bila prva žena koja je pjevala za Osmi mart, do tada su muškarci nastupali, tako mi je bilo rečeno. Za to mi je jako drago. Iskreno, ja čak nisam bila ni svjesna što ja to sve radim kao žena i zašto je to drugačije ako sam žena. Tek nedavno sam saznala da je‘Dnevnik jedne ljubavi’ bio četvrti rock album u Jugoslaviji, ali i prvi ženski. To mi je rekao moj prijatelj Peca Popović, poznati novinar i producent, kad smo se susreli prošle godine u Beogradu povodom mog koncerta. Veli on meni: „Pa ti si zlato bila prvo žensko u ovom barapskom muškom društvu rokera!“ a ja mu na to velim „Zbilja?“ Ja sam o tome često razmišljala, ali nikad nisam znala da je to činjenica. Eto vidite, on je u stvari jedan divan muškarac, neki ti to nikad ne bi priznali.
Dugo vremena su se pojavljivali mahom muški bendovi, a onda sam se odjednom pojavila ja. Iskreno, retrospektivno gledajući, ja nisam vodila sve te razgovore i pregovore po diskografskim kućama pa je to možda razlog tome da nikad nisam osjetila tu razliku u tretmanu. Ali, to radim danas i mogu vam reći da se jako dobro znam postaviti. Nemam osjećaj da me netko gleda kao drugačiju ili manje važnu. Uostalom, cijelo se vrijeme ponašam krajnje profesionalno i podastirem pred ljude prvenstveno svoj talent.
To je možda još jedna stvar po kojoj se razlikujem od drugih. Ne trebam namigivati, bacati poglede ili se ogoljivati. Nemojte me krivo shvatiti, ja jesam ženstvena, simpatična, srdačna, mnogima sam i duhovita, ali to nisu nužno karakteristike koje me čine popularnom. Iako, ovo je možda malo kontradiktorno, cijelo vrijeme paralelno uz pjevanje gradim i sliku. Gradim sliku žene koja je hrabra i slobodna, koja se usudi biti drugačija bez obzira na činjenicu da će uz one koji je podržavaju uvijek biti i onih kojima je ta slika odvratna. Tako ja idem po svijetu, neopterećena krivim pogledima onih koji bi me se usudili degradirati.
Biste li onda mogli reći za sebe da ste feministkinja?
Ne znam je li to feminizam u pravom smislu riječi. Moj istup nije motiviran aktivizmom, ali je on opet odraz mene, mog razmišljanja i svega onoga što ja hoću od svijeta. Ja sam svjesna da radim mnoge stvari prije drugih, da se više usudim i pokazujem više hrabrosti od mnogih žena i još više muškaraca. Svaki moj izlazak je izjava sam po sebi. Ne moram vikati i protestirati, ja to radim svojom pojavom i glazbom. To može biti ovo što ste vi pitali, u jednom drugačijem izričaju u kojem se najbolje osjećam i koji konstantno prakticiram.
Čitajući članke o Vama po internetu primijetila sam da ste često napadani zbog svoje izjave da niste htjeli imati djecu. Koji su to razlozi zbog kojih mislite da su se ljudi osjetili ugroženima tom izjavom?
Ljude sve smeta. Ljudi žive tuđe živote. Uvijek postoji netko tko se osjeti pozvanim nešto reći, a ta ista osoba bi se prvo treba okrenuti sebi. Svijet bi bio manje problematično mjesto.
Slična reakcija nastupila je i kad ste rekli da bi bilo dobro legalizirati prostituciju.
Ja to najozbiljnije mislim. Možda bi onda bilo i manje vulgarnosti na cesti. To je pomalo idealističko gledište, ali činjenica je da će ljudi na postojanje svake izričite zabrane reagirati nalaženjem neke lošije alternative. Jasno da to treba imati svoju mjeru, ali legalizacija prostitucije bi išla u prilog svemu. Higijeni kao higijeni ali i higijeni života. To bi značilo i veća prava i zaštitu za žene koje se time bave. Sve bi se to nekako izravnalo, poravnalo… Ne vidim u tome baš ništa loše, već jedan logičan potez. Ne mogu da ne pomislim da, kada bi se maknula ta stigma tabua s prostitucije, ne bi bilo toliko mladih žena na ulici koje misle da svojim odijevanjem u tom stilu i dalje provociraju.
Ljudi su danas sebični i lijeni raditi na svojoj ljubavi, više vole raditi drame oko toga tko je koga koliko puta zvao i je li to previše ili premalo. Ma zovi ga još deset puta, ti njega voliš, to je tvoje pravo. Ja sam osobno iskusila kako ljudima nikad nije ništa dovoljno dobro. Ako ideš iz veze u vezu, onda ne valja, ako si cijeli život u jednoj ljubavi opet ne valja, čudi ih što nisi usamljen.
Koliko modni stil i prezentacija definiraju umjetnika i općenito osobu?
Ovo vrijeme je malo kaotično pa ga ja baš i ne razumijem. Sad je odjednom svima bitan taj imidž i svi su stilisti, a pola njih nema stila! Nemaju smisla za estetiku, pa onda traže ovoga i onoga da im kažu da obuku ovu majicu pa su super, da skrate malo suknju pa su svi seksi. Više od polovice tih žena koje su prisutne na sceni, ali i koje možemo vidjeti oko sebe i na ulici ostavljaju mi dojam žene koja je možda nesigurna ili nezadovoljna sobom, ne zna kako bi se istaknula pa poseže za onim najprimitivnijim. To nije moj svijet, ali ja razumijem da se to prodaje. Ona mora ući u taj sistem s idejom da će se svidjeti i biti primijećena. Ne, krivo, ulaziš u društvo gdje se nitko ne ističe već ste sve iste. Pokrij se do grla pa ćeš biti posebna! Reći će da s tobom nešto nije u redu.
Smatrate li da je modni stil jednako bitan i kod muškaraca i kod žena? I Karlo je svojevremeno nastupao po bivšem SSSR-u u svjetlucavim odijelima od lamea zbog čega je i dobio nadimak Železnij Čelovek?
Apsolutno! A moj Karlo je bio jedan izuzetan i fantastičan muškarac sa puno stila, on je sve sebi sam odabirao. Imao je te lamee, sakoe, odijela… To je stvarno famozno izgledalo na sceni! To je bila ta njegova estetika, znao je što je dobro i što mu stoji. A kako je zgodan bio, jao… Ali što će ti to da si zgodan ako nisi duhovit i šarmantan. Mene danas neki mladi dečki pitaju „Što je to šarm?“ Isuse, kako da ja sad objasnim njima, kako ćeš ti objasniti da je netko šarmantan, a da nema nikakve karizme u sebi? To ne samo da se osjeti, nego se i vidi – kad šarmantna osoba uđe u prostoriju očara ljude.
Ali, vratimo se izgledu. Mene recimo strašno smeta kad muškarac ne njeguje svoju kosu i lice. Zašto bi žena išla kozmetičarki i njegovala se, a muškarac došao s miteserima? To je grozno… Žena možda treba jedno, muškarac drugo, ali svatko treba ulagati istu količinu truda u sebe ako želi biti njegovana osoba. Imate tih čuda, recimo, ja uopće ne znam kako se to točno zove, ja nikad ne idem na manikure…ah da, francuska manikura. I sad ona tamo satima lijepi te duge nokte, a on dođe s crnim zmazanim noktima. I to je kao u redu? Recimo meni se ne sviđa što se tu omalovažava žena. Kao što se od svih zahtijeva jednaka razina higijene riječi, djela ili ponašanja, tako bi se trebala zahtijevati i ista razina higijene tijela.
Mnogo pričate o Karlu. Cjeloživotne ljubavi nisu baš česta pojava danas.
Život se sastoji od trenutaka, ja sam sve trenutke tuge i gubitka preboljela misleći na lijepe trenutke koji su bili i koji u meni jesu i dalje. Svijet je danas drugačiji, ljudi kažu da sve počne prvo nekom zaljubljenošću, onda nastaje strastvena povezanost koja se možda više temelji na tjelesnom i koja se onda konačno pretvara u ljubav. Ja osobno ne mislim tako, ali to je moje mišljenje. Mislim da je ona od svog nastanka ista i da traje cijeli život, ako se na njoj radi. Ljudi su danas sebični i lijeni raditi na svojoj ljubavi, više vole raditi drame oko toga tko je koga koliko puta zvao i je li to previše ili premalo. Ma zovi ga još deset puta, ti njega voliš, to je tvoje pravo!
Ja sam osobno iskusila kako ljudima nikad nije ništa dovoljno dobro. Ako ideš iz veze u vezu, onda ne valja, ako si cijeli život u jednoj ljubavi opet ne valja, čudi ih što nisi usamljen. Nije mi jasno što im tu smeta. Kad vidim koliko ljubavnih krahova ima oko mene uviđam koliko je moja odluka za neimanjem djece u stvari bila altruistična. Za neke ljude bi bilo bolje da su se poveli za mojim primjerom, ali ne, svi misle da su podobni biti roditelji. Zamislite koliki je to ego! Taj isti ego ih sprječava da budu nesebični u tim svojim odnosima. A sad konkretno ljubav…koliko Vi imate godina?
21
Eto. I još je veljača. Ja i Karlo smo se susreli u veljači , ja sam imala 21 godinu. Sad ja pitam Vas, što Vi kao mlada osoba mislite, zašto ljubav ne traje?
Vi ste rekli da se život sastoji od trenutaka. Ljubav je lijep trenutak. Neki ljudi ga vole ponavljati.
Ako su oni sretni s tim i ja sam sretna. Ja svoj trenutak proživljavam cijeli život.
