Emily Dickinson, rođena 10. prosinca 1830. godine, jedna je od najvećih pjesnikinja svih vremena. U onodobno pjesništvo unijela je moderne elemente i time zaslužila epitet jedne od najoriginalnijih autorica uopće.
Njezin rad obilježen je korištenjem pravopisnih znakova u svrhu isticanja određene ideje ili pak stvaranja stanke koja će još više naglasiti ono što slijedi. Autorica je modernih odlika, dotad nepoznatih u 19. stoljeću, čime je zadužila mnoge nove generacije pjesnika/inja. Njezino stvaralaštvo obilježeno je „teškim“ osjećajima jer nije bježala od neugode i samoće, već se s njima obračunavala tintom i perom. Dickinson je pjesnikinja stvarnoga, dubokoga i iskrenoga, a svojim je načinom pisanja utrla put pjesništvu modernizma.
Za života poznata kao osamljena i introvertirana, Emily Dickinson pravo je priznanje doživjela tek posthumno. Štoviše, samo je deset od 1800 napisanih pjesama objavljeno za njenoga života, za što je uvelike zaslužan i njezin povučeni način života. Naime, Dickinson je svoje pjesme slala samo najbližim prijateljima. Zbog lošeg zdravlja, veći dio mladih dana provela je zatvorena u četiri zida svoga doma, no upravo je to dalo dodatnu dimenziju njezinu radu, naglašavajući njezine duboke emocije te odnos prema ljubavi i smrti koji je često propitkivala.
Njezine se pjesme često dotiču tema osamljenosti i napuštanja, što svakako možemo povezati s njezinim načinom života i činjenicom da je s prijateljima uglavnom komunicirala putem pismama. U svome je životu imala i misterioznu mušku osobu, a aluzije na takvu pojavu pojavljuju se u mnogim pjesmama koje se osvrću na udaljenu i neuzvraćenu ljubav.
Osim toga, dio je njenih stihova posvećeno ženskom, a ne muškom subjektu (she, a ne he) zbog čega su neke od recentnih analiza njenog pjesništva otvorile prostor za njihovu interpretaciju u lezbijskom ključu. Kao dodatan “dokaz” u tom smislu tu je i činjenica da je Dickinson autorica više pisama, ili radije “pisama-pjesama”, posvećenih njezinoj šogorici Susan Huntington Gilbert Dickinson s kojom je njegovala blisko prijateljstvo za koje pojedini autori nagađaju da je bilo i više od toga.
No, možda najzanimljiviji dio njezina rada krije se u pjesmama o ženskoj podčinjenosti, o čemu je hrabro pisala u 19. stoljeću te je pritom pokušala odrediti što točno znači biti druga ili podređena. Devetnaesto je stoljeće u Americi bilo prožeto buđenjem svijesti, pa su mnogi autori i autorice pisale o sličnim temama, poput Kate Chopin ili Ralpha Walda Emersona.
Svojom je pojavom u kasnijim danima Dickinson postala i svojevrsna urbana legenda jer je u tolikoj mjeri izbjegavala izlazak iz kuće da su je nazivali Žena u bijelom. Naime, susjedi su je rijetko viđali, a kada bi je vidjeli, bila bi odjevena u bijelu haljinu. Unatoč specifičnosti svog privatnog života, ostavština Emily Dickinson su njezine pjesme, a ne mitovi. Moderna već u 19. stoljeću, unijela je novine u pjesništvo te je danas poznata kao jedna od najintrigantnijih predstavnica američke književnosti.
Crtica je ono po čemu su njezine pjesme prepoznatljive na prvi pogled, a autobiografski elementi daju dodatnu dubinu njezinu stvaralaštvu. Emily Dickinson je, uz Walta Whitmana, najveća američka pjesnikinja 19. stoljeća. Odbacivala je pjesničke norme te je u doba koje je u Europi bilo obilježeno kasnim romantizmom ili ranim realizmom, prkosila standardima i u poeziju uvela nešto novo. Agramatičnost, opkoračenje, nepravilna rima ili čak njezin potpuni izostanak, te (prekomjerno) korištenje interpunkcijskih znakova odlike su njezina pjesništva koje je svojom formom ali i sadržajem bilo daleko ispred svog vremena. Često je izbjegavala svoje pjesme obilježavati naslovima i imenima te su prvi stihovi pjesme danas nerijetko i naslovi ili se objavljuju u svom originalnom obliku, obilježeni jedino brojem kako bi se čitatelji lakše snašli među mnoštvom pjesama.
Emily Dickinson umrla je 1886. godine, a velik broj njezinih pjesama otkriven je tek nakon njezine smrti. Prva zbirka pjesama objavljena je već 1890. godine, no bila je uvelike modificirana kako bi se zadovoljio ukus tog doba. Njezine su pjesme otad objavljivane mnogo puta, no u svom su originalnom obliku objavljene tek 1998. godine. Za autoricu ovakvog kalibra, takvo što bi trebalo biti nedopustivo, no važno je na kraju naglasiti da je Emily Dickinson, unatoč problemima, svoju pjesničku slavu dostigla kako je i živjela – skromno i tiho.
Zatvorili su me u Prozu –
Kao malu djevojčicu
Što su me u Ostavu –
Jer su me voljeli „Mirnu” –
Mirnu! Da su mogli proviriti –
I vidjeti moj Mozak – kako se okreće –
Mogli su isto zadržati Pticu –
Zbog Izdaje – u Toru –
On ima samo volju
I lako poput Zvijezde
Ukine svoje zatočeništvo
I smije se – Isto kao Ja –
(prijevod: Asja Bakić)
