Objavljeno

Monika Herceg – male borbe za velike promjene

Foto: Nina Đurđević

Portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women po drugi su put dodijelile Fierce Women WoW nagrade za strašne žene godine. Jedna od dobitnica je i “renesansna žena” Monika Herceg – pjesnikinja, znanstvenica, feministkinja, dramaturginja i još mnogo toga. U svom radu – u svim spomenutim područjima – aktivno promiče ideje ravnopravnosti, pravednosti i feminizma.

Kako živi pjesnikinja u izolaciji? S obzirom da dolaziš “s brda usred šume” (kako sama kažeš), znači li to da lakše podnosiš izoliranost? Kako je pandemija utjecala na tvoj svakodnevni život i rad?

Izolacija na koju sam navikla uvelike je pomogla, ili je možda normalizirala ovu prisilnu izolaciju. Ionako sam imala manje ili rjeđe socijalne kontakte, svoj tempo koji zapravo i u pandemiji ne pati puno. Nedostaju mi jedino zagrljaji. Neke ljude koje volim bih voljela zagrliti, ali radi situacije ipak to izbjegavam. Prije sam uvijek skakala prema zagrljajima, i to mi zaista, sad kad mislim, najviše nedostaje. Anksioznost koja je sve veća nije neopipljiva ni nama koji smo možda više navikli na svijet kao nešto samotnije mjesto. Treba biti svjestan da i sada, godinu nakon prvog lockdowna, mi nemamo rješenja za devastaciju u kulturnom sektoru, gdje ponajviše pate izvedbene umjetnosti i slobodni umjetnici.

Bila si s obitelji u selu pored Petrinje kada je potres zatresao Baniju. Što misliš, možemo li u kriznim situacijama više utjehe pronaći u znanosti ili književnosti?

U vremenu kad sam spajala glavu na jedno mjesto, ništa nije bilo od pomoći, osim vremena. Ali i to je sasvim u redu. Nekad moramo dati vremenu da u nama odradi taloženje, a onda se primiti krpanja nastale štete. Pritom mislim da je za ovu akciju žbukanja, šivanja i svega ostaloga što radimo nakon nekih ranjavanja, umjetnost izuzetno bitna. Divna pjesnikinja koju imam čast uređivati, Aneta Vladimirov, rekla mi je jednom da je sve dobro, dok ona to može opjevati.

Danas, tri mjeseca nakon potresa, umjesto promptne reakcije koja bi zbrinula cijeli kraj, dogodilo se ono čega smo se bojali. Sustav je ljude pustio bez vode, bez osnovnih uvjeta za život, stvari teško da su se pomakle s mjesta, i da nema volonterskih inicijativa koje se vraćaju tamo i ne odustaju, poput Ljudi za ljude, nisam sigurna što bi se dogodilo. Ovako neadekvatan odgovor na katastrofu trebao bi nas ne samo zabrinuti, nego prestrašiti. Banija je sama.

Tvoja prva zbirka Početne koordinate, kao i sljedeće zbirke Lovostaj i Vrijeme prije jezika, doživjele su drugo izdanje, što nije uobičajeno za poeziju. Dio popularnosti pjesama iz Lovostaja zasigurno proizlazi iz toga što u njima iskreno progovaraš o različitim – ne samo pozitivnim – aspektima majčinstva. Primjećuješ li da se diskurs oko majčinstva polako mijenja, ili je ono još uvijek mistificirano?

Mislim da je bitno govoriti o tim malim nakladama od 500 primjeraka, ali i tome kakvo je stanje naše književnosti kada nas rasprodana mala izdanja tako vesele jer se gotovo nikad ne dogode. Lovostaj je knjiga koja je meni bila bitna, radi svih glasova koje nosim kao žena, radi borbi, radi nepravde, cijele povijesti koja je sustavno ženama oduzimala. Godina je 2021., a mi i dalje nemamo adekvatna rješenja za nasilje nad ženama, ne znamo organizirati sustave da pomognu obiteljima koje bježe od nasilnika niti im znamo pružiti potporu. Da ne govorim o manjim plaćama, seksualnom uznemiravanju, teže dostupnim karijerama, pa i samoj imovini. Sve me to ljuti i rastužuje. Tromost sustava, naravno, sigurno nije moguće rješavati poezijom, ali radi te poezije ja ostajem dobro i mogu misliti na stvari koje mogu raditi da kroz svoje male borbe doprinosim velikoj.

Mislim da je bivanje ženom svevremeno višeglasno iskustvo i da kroz nas uvijek govore one prije nas. Naravno, i one koje dolaze, a za mene je majčinstvo bila točka gdje su se glasovi susreli. Majčinstvo je i dalje mistificirano, ali ne može drugačije ni biti dok god društvo namjerno oko toga radi takvu nerealnu sliku. Ako društvo i dalje od žena očekuje majčinstvo, pa čak i vrši pritisak, a s druge strane manipulira ženskim osjećajima oko toga, svako malo se pojavljuje imperativ rađanja i propituje se u javnom prostoru pravo pobačaja, ako se žene ušutkava, a ne smatra nas se često ni relevantnima da govorimo o onome što se jedino nas tiče – ne može drugačije ni biti. Paradigma vječno sretne majke nosi mnoge opasnosti, a užasno ju je teško mijenjati. Naravno, tim je smiješnije što je ona patrijarhalni proizvod, i kao takav ne nudi pomoć niti podršku, već plastično rješenje koje se idealno uklapa u kapitalističko vrednovanje proizvoda i poželjnosti istoga.

Monika sa svojim portretom (ilustracija: Sindy Čolić; foto: Nina Đurđević)

U hvaljenoj drami Gdje se kupuju nježnosti tematiziraš transgeneracijski prijenos traume i položaj žena u ruralnoj patrijarhalnoj sredini. Misliš li da si uspjela pronaći svoj glas i u ovoj formi? Što ti se najviše svidjelo u procesu pisanja dramskog teksta?

Čini mi se da je drama bliska poeziji, a s druge strane otvara različite mogućnosti. U drami je, moguće, neka zanimljiva sloboda koju mi poezija nije dosad dala, ali i samo područje za igru nekako je šire. Poezija je moj primarni jezik i neke mi je pjesme nemoguće napisati naprosto jer se sruše. Kod drame, forma koja omogućuje širinu i duljinu, ali i različitost perspektiva, ipak nekako daje i tim ostalim glasovima mogućnost da izgovore sve što žele do kraja. Na kraju, s vremenom sam naučila da mi je pisanje bitno do te mjere da moja unutarnja tektonika ovisi o njemu, a različitost formi dobra je jer nismo uvijek u mogućnosti kondenzirati misli u pjesmu. A poezija za mene jest to – kondenzat.

Na kraju krajeva, neke izrazito meni teške teme koje me dugo progone nisam uspjela poezijom izreći, ali dramskim pismom jesam. Naravno, ako uzmemo u obzir da ni moje drame nisu drugo nego poetske drame, ako ne i poeme. Drama nosi i tu mogućnost izravne komunikacije s publikom. Ona nam naprosto može glas pustiti kroz druge, a to je ta iznimna emancipacijska moć kazališta. Ne mora nam se nešto nužno svidjeti, ali ako u nama budi emocije, ako nas promijeni onda sama umjetnost igra veliku ulogu u mijenjanju društva. Pritom sam ja idealist, za mene je svaki čovjek koji je taknut ili ipak pomjeren iz svoje ravnoteže zapravo i pomjereni svemir.

I ove i prošle godine dobila si više pojedinačnih nominacija za Fierce Women WoW nagradu, što pokazuje da tvoj rad mnogi smatraju inspirativnim i vrijednim. Možeš li nam otkriti koje žene su tebe najviše inspirirale kroz život i zašto?

Mislim da ne bih morala ići daleko od svakodnevice. Moja mama bila je i ostala velika borkinja koja mi je kroz naše odrastanje pokazala što sve žena može nositi. Iako se ne slažem s mnogim što ona misli i vjeruje, ali i nekim njenim načinima, razumijevanje koje danas ipak imamo jedna za drugu, a ponajviše ono da je u datim vremenima zaista njen trud bio maksimalan kako bismo bili čisti, siti i sigurni, bitan je radi mogućnosti da izađemo iz sjene onoga što nas je prije definiralo kroz obiteljsku prošlost. Možda je i bitnije što znam da iz sebe želim izliječiti nepovjerenje prema svijetu koje ona ima (a ima ga s razlogom) pa nastojim otvorena srca prilaziti svima i svemu i ne pustiti taj neki katran da se zalijepi.

Meni bitne žene bile su i moje profesorice. Primjerice, Višnja Čaušević predavala mi je fiziku i matematiku u osnovnoj školi, donosila popularno-znanstvene knjige koje u knjižnici seoske škole nisam mogla ni zamisliti. Uz sve to, radila je puno sa mnom i fiziku i matematiku, pripremala me za natjecanja itd. Takva vrsta posvećenosti onom što radiš, pa makar na kraju svijet skoro, utjecala je i na moju ljubav prema prirodnim znanostima, ali i odnos prema onome što radim danas.

Bitna profesorica bila mi je i Gordana Šelendić, koja mi nije predavala u srednjoj školi, ali je vodila dramsku i literarnu u našoj školi. Nakon smrti oca, da ne putujem i da olakša mojoj mami, primila me da tu godinu živim kod nje u stanu i malo je ljudi s kojima sam u kontaktu i dan danas na način na koji sam s njom. Način na koji je ona voljela književnost, a u isto vrijeme u nama njegovala svojeglavost, naša mišljenja i stavove, razvijajući nam kritičnost trajno je obilježilo mnoge od nas. Usađivala nam je toleranciju, feminizam i antifašizam sa svakim kontaktom i to je jedno od onih točaka koje su mi ostale bitne.

Meni bitne žene bile su zapravo većinom žene koje sam poznavala, sad kad vrtim film. Možda je to tako jer zapravo ni o jednoj fizičarki nismo nikad učili u školi, a Marie Curie bila je i ostala moždajedina žena u znanosti koju dan danas jedinu znaju nabrojati studenti/ce znanstvenih smjerova. Jednom prilikom, kad smo pripremali jednu od emisija Znanost na eteru posvećenu znanstvenicama, radili smo anketu među studentima/cama, i možda je još netko znao nabrojati, primjerice, Adu Lovelace ili neku drugu znanstvenicu. Upravo to pokazalo je da čak ni studenti na znanstvenim smjerovima nisu mogli nabrojati tri žene koje su donijele mnogo znanosti, a bilo ih je, naravno i daleko više. Nekima, poput Jocelyn Bell, čak velikom nepravdom nije dana Nobelova nagrada za njeno vlastito otkriće. Naime, za otkriće pulsara, koje je upravo prva Bell detektirala, cijeli muški tim potpisan na taj znanstveni rad dobio je Nobela, osim nje koja je bila žena. Radi se ne o davnoj prošlosti, nego o 1974. Ako nam obrazovanje, kao jedan od načina pripreme za stvarni svijet, ne govori o ženama koje su ostavile svoje tragove, to obrazovanje poručuje da ni mi ne možemo ostaviti svoj.

Možda je bitno reći da sam mnogo voljela i pratila Ksenu – princezu ratnicu, ali sam voljela i kapetanicu Kathrin Janeway. Zaljubila sam se u Ellie (Jodie Foster) iz Kontakta i ona je bila možda moj prvi uzor, sanjala sam da promatram zvijezde i volim znanost kao i ona. Početkom faksa zaljubila sam se i u Lisbeth Salander. Ti književni i televizijski likovi bili su mi veći uzori od onoga što mi je davalo obrazovanje. Tamo, stvari su bile moguće i žene su imale slobodu, a u knjigama koje nam nudi obrazovni sustav one su mahom izbrisane. Da imamo vizije budućnosti u kojima je ravnopravnost jedna od nultih točaka, naše obrazovanje kretalo bi također od te ravnopravnosti i davalo glasove ženama i pričalo njihove priče.

Foto: Nina Đurđević

Koja te je zbirka poezije/kratkih priča ili roman ženskih autorica zadnji oborio s nogu?

Autorice su postale glasne i moram reći da me raduje da su ove godine objavljene neke zaista bitne i sjajne knjige. Primjerice, nedavno sam čitala Rumenu Bužarovsku i mogu reći da je svaka priča o njenoj apsolutnoj dominaciji kratkom pričom točna, njeno pisanje je apsolutno sjajno. Mliječni zubi Lane Bastašić. Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević. Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Sjajna mi je i Maša Kolanović i njeni Poštovani kukci i druge jezive priče. Možda trebam reći i da su nedavno izašle sabrane pjesme Carol Ann Duffy u sjajnom prijevodu Tomislava Kuzmanovića. Volim sve što piše i prevodi Đurđica Čilić. Zaljubila sam se i u Noć na zemlji Dorte Jagić. Mogla bih nabrajati dalje još dugo. Mislim da imamo moćne regionalne ženske glasove. Žene pišu puno, pišu strašno dobro i to me veseli, kao i činjenica da je ove godine nagrada Marin Držić (koja je anonimna) otišla u ruke šest žena.

Bitno je govoriti i o tome kako žene pišu sve više, napokon. Mnoge kasno i krenu pisati, ali to je time i bitnije jer taj glas sada napokon biva oslobođen. Sretna sam jer u ovom trenu uređujem mnoge divne autorice poezije, ali i jer čitam neke izvanredne rukopise. Mnogi se ne uklapaju u natječaje radi propozicija koji uvjetuju godine, o čemu bi trebalo misliti, ali sretna sam jer danas ipak postoji i podrška izdavača koji ipak pristaju izdavati i poeziju, čak i prvijence. Ta hrabrost, s obje strane, jako je bitna.

A koje te je astrofizičko otkriće ili postignuće zadnje oborilo s nogu?

Nedavno sam naletjela na neke članke koji su zapravo stariji, ali sam bila sretna kao malo dijete i kopala dalje: radi se, naime, o tome da crne rupe, u nekim rješenjima nečega što zovemo teorijom kvantne petlje, ne završavaju singularitetima. To možda nije otkriće, ali je značajan matematički doprinos prema približavanju kvantne teorije i gravitacije.

Super mi je bila i nedavna detekcija crne rupe centra jedne galaksije koja se kreće unutar te galaksije. To je užasno zanimljiv fenomen i postavlja mnoga dodatna pitanja, a jedno je sigurno što je započelo njeno gibanje jer se radi o nezamislivoj masi kojoj je trebao jedan dosta jaki kick da se pokrene. Ili je možda u nekom nevidljivom binarnom sustavu?

Znanost je toliko brza, toliko toga se događa svakodnevno i sve je to čudesno, a mi živimo u vremenu kada su naši instrumenti sve bolji i lakše je detektirati tako daleke i čudesne stvari. Voljela bih da se češće zapitamo nad čudesnom prazninom nad nama, jer radi se o 99,99% svemira koje je ništa, prazno. A ovaj maleni dio koji je nešto – toliko je čudesan. Tako je i s ljudima, ta praznina je i u nama toliko velika jer su atomi u istom tom postotku prazan prostor.

Poetično rečeno, mislim da nas gledanje u velike praznine može spasiti, prizemljiti, možda i naučiti da imamo poštovanje o životu i ljepoti koja se događa ovdje. Meni fizika pruža s jedne strane povjerenje u jednadžbe, a s druge pokazuje kako i te postavke svijeta, koliko god da su stabilne, nisu nepromjenjive. One su ovisne o našim instrumentima, o tehnologiji, tome koliko daleko mislimo, izmišljamo, koristimo kreativne kapacitete. Na kraju, ako je moguće mijenjati postavke znanosti koje se grade toliko dugo i tako pažljivo, vjerujem da se i društva mogu mijenjati isto tako i to me čini optimističnijom.

Što bi poručila djevojčicama i djevojkama se žele baviti bilo književnošću, bilo znanošću? Brineš li se za budućnost svoje kćeri u društvu u kojem živimo?

Bila bih najsretnija kad bi naše obrazovanje dalo te poruke: da budu uporne, da budu borbene i da vjeruju u sebe. Da se usude sanjati. Sve to nužno je preko dobrih primjera, preko žena o kojima će one čitati i učiti, koje će upoznati, s kojima će razgovarati. Kako da itko pomisli da će biti fizičarka ako ne zna da fizičarke postoje? Kako da pomisle da će biti književnice ako nisu svjesne da žene i danas stvaraju sjajne knjige i da to nije nešto nedostižno?

S tim da je još bitnije – feminizam nije dio kurikuluma. Pravimo se da je povijest bila ravnopravna i nitko ne govori o tome što su izborile feministkinje ni kako su izborena prava koja prije nismo imale. Da se o tome govori kroz obrazovanje, da svu djecu učimo da budu feministi/kinje, problemi koje imamo bili bi daleko manji.

Kada bismo i dječake i djevojčice učili ravnopravnosti kroz obrazovni sustav, oni ne bi bili prepušteni na milost i nemilost svoje okoline, koja je još uvijek patrijarhalno modelirana. Naravno, bitno je reći i da je feminizam borba za ravnopravnost, ali može biti i artikuliran kao borba za bolje i pravednije društvo u svim sferama, ali i kao način da se borimo i protiv klasne nejednakosti.

Nažalost, djeci iz siromašnih ruralnih sredina, kakva je upravo često spominjana Banija, šanse nisu iste ili su gotovo nemoguće. Djevojčice sa sela neće ići nekad ni u srednju školu, a gotovo čudesno rijetko nastavit će školovanje do fakulteta i to ovisi o toliko faktora da je zaista obeshrabrujuće. Razlozi su i financijski, ali i klasni – to je svijet kojeg se mnogi boje jer je postavljen na drugim vrijednostima. Svijet u koji sam ja sama zakoračila otišavši u Zagreb i bio mi je dugo stran i osjećala sam da ne pripadam. S druge strane, svakim odlaskom sam se bojala da ću postati prefina i da će me moja sredina, moje blato koje volim i cijenim više od društva koje se pravi da je nešto što nije, odbaciti radi toga što postajem. Danas uvijek prepoznam taj sram, kod djece, kod odraslih, nekad i cijelih obitelji. Oni su tu, i ne pripadaju. To je nužno mijenjati jer ta vertikalna prohodnost toliko je suludo mala, i to je potrebno promišljati, olakšavati, na kraju i mijenjati. Sustav koji to ne može omogućiti pojest će sam sebe jer će zatvoriti prolaz onih nadarenih, kreativnih, onih koji bi ga mogli graditi na nekim boljim temeljima.

Možda je radi svega ovoga važno djevojčicama u svim zabitima sela i gradova govoriti da mogu, da trebaju i da se usude. No, moramo im doći. Moramo naći način dati im izravnu pomoć, ruku koja će im pružiti šansu. Moramo pronaći način kako da aktivno razgovaramo s njima. Kako da modeliramo društvo koje im može omogućiti jednako obrazovanje. Mogućnost. Sve ostalo je potpuno nebitno jer neće promijeniti ništa.

Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta ‘Women on Women’ koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura nova.

Pročitajte i intervje s ostalim ovogodišnjim dobitnicama WoW nagrade: Majom Sever, Zrinkom Bojanić i Zagrebačkim psihološkim društvom.

Povezano