Objavljeno

Ruth Weiss – majstorica beata

Ruth Weiss, utemeljiteljica forme performans-pjesništva, prošle je godine (2021.) objavom zbornika i dokumentarca o svom životu i djelu doživjela neku vrstu posthumnog priznanja. Ova pjesnikinja naftalinske sudbine židovsko-austrijsko-hrvatskog porijekla, koja je “prešla” u prvom ljetu pandemije, bila je jedina autorica iz prve postave književne orbite izgubljene generacije 1940-ih i 50-ih. Izrazu beatnik ispočetka se pripisivalo “uzvišenu izmoždenost” potucala kojima je obilovao pikarski kanon americane, no u genezi jedne kontrakulture prerast će prvo u medijsku pogrdu, a potom i u fahovsku titulu.

Prezreni od sviju, nezaposleni i izrabljivani, istina je da kolege svojim malobrojnim kolegicama i nisu imali što ponuditi. No, u slučaju Weiss, koja je već 1949. godine izrodila umjetničku formu čitanja poezije uz živi jazz, čak su je i zakinuli. Kolege pjesnici Kenneth Patchen i Kenneth Rexroth, kao i Lawrence Ferlinghetti i Jack Kerouac sredinom 50-ih čitaju stihove uz pratnju jazz-muzičara za radio, doživljavaju reizdanja na vinilu i CD-ima – nasuprot jedne Ruth Weiss koja svoju šansu za audio-snimanje forme koju je izmislila zapravo nikad nije dobila.

Interes za beatnike uskrsnuo je u SAD-u 80-ih kad je nominalnom demokracijom vladala koruptivna elita u sprezi s konzervativnim društvenim pokretima čije je lice bio glumac Ronald Reagan, metastaziran u predsjednika države. Hipijevske su se iluzije, koje su beatnici u prvom valu svog utjecaja i podjarili, do tada definitivno urušile s intervencijom CIA-e u Čileu, korporacijama i državom-maćehom. Smjesa privatnog interesa akumulacije dobara uglavnom bezobzirno podvaljenog pod javni dobila je novo ime – neoliberalizam. To je i takvo društveno uređenje kolektivnu krivicu usmjerilo na manjine. “Smrt Andyja Warhola”, recimo, “nije bila povod da mu se priredi izložbu kakva mu dolikuje, jer je slovio za pedera i narkomana”, u razgovoru je za Mladinu svojedobno izjavio John Giorno, utemeljitelj formata poezije na televiziji, inače aktivist za pomoć oboljelima od side.

“The times they are a-changing”, pjevao je svojedobno Bob Dylan, jedan od pjesnika druge generacije beatnika, ali ovo je bio history repeating… Jer, ne podsjeća li ovo neodoljivo na renesansu mračnih 50-ih, tzv. noir-eru i progone “crvendaća“? U toj i takvoj atmosferi reminiscencija na nesreću obnavlja se ‘80-ih zanimanje za književnost generacije kojoj je bio zajednički refleks protiv materijalističkog poimanja svijeta, odnosno postepeno odmatanje mladih od zapadnjačke matrice. U Hrvatskoj, koja se od vlastite monete ‘odmata’ u velikom stilu postoje stanovite, ako ne i općenite podudarnosti s navedenim. Naposljetku, tu je narativ nedovršenog rata, rata svih protiv sviju…

Žene koje su se pojavljivale i afirmirale između mnogih muških laktova ispred pisaćih mašina na prijelazu četrdesetih u pedesete, u vrijeme početaka pokreta (čitaj: beskrajnog tuluma natopljenog jeftinim viskijem, začinjenog tabletama i posoljenog drogom) zaorale su već poodavno ledinom. A one preživjele i nisu predano radile na afirmaciji kolegica. Baš s time u skladu, rata sviju protiv sviju.

Ruth Weiss 1959. (foto: C. R. Snyder)

Rođena u Berlinu 24. lipnja 1928. godine, Weiss je odrastala u Americi kao emigrantsko ratno dijete. Završila je školu uz najbolje ocjene iz latinskog, engleskog i matematike. No, između točke B i točke A, obitelj još sredinom 1930-ih seli u Beč, jer je tamo živio ujak rodom iz Daruvara koji je vozio Rolls Royce i vodio klub imena Moulin Rouge smješten u strogom centru nedaleko današnje Haus der Musik i kina Ronacher. Nakon Kristallnachta familija bježi preko Nizozemske da uhvati zadnji brod za SAD, dok njeno cijelo hrvatsko krilo stradava u Auschwitzu. U zoru Drugog svjetskog rata obitelj joj je pridošlica na istočnoj obali, koja već na njegovom afteru seli natrag u Njemačku gdje radi za američke okupacijske trupe.

Dok se američke autorice afirmiraju u književnim krugovima emigracije Pariza, još u razdoblju između dvaju ratova austrijska se spisateljica u Americi tek trebala izboriti za svoje mjesto na sceni. Iako je njujorški bop-pjesnik Ted Joans za svoje umjetničko prezime uzeo ime svoje supruge Joan, mizoginija u fahu bila je uglavnom pravilo. Weiss tvrdi kako joj je Ferlinghetti otvoreno rekao kako za izdavačku kuću City Lights njezina poezija nije dovoljno politična, jer se ista povodom zabrane Krika Allena Ginsberga pozvala na famozno amandmansko zaleđe slobode govora. No, Kerouac je pritom bio slab na Weissine haikue, pisao ih za nju, a ona njemu zauzvrat, provodeći zajedno noći uz podjelu, on – vino, ona – pivo, dok ih je Cassidy kupio autom u zoru i vozio pustim gradom.

Kerouac će se tih godina spustiti do Mexico Cityja, gdje je u egzilu/bijegu od odjela za narkotike živio bračni par Burroughs i nastaje Mexico City Blues, zbirka koju je u nas preveo Borivoj Radaković. A da naslov kolegine zbirke ne bi ostao visiti u zraku, netko bi zlobno kazao kako se za aktualnost pobrinuo upravo William S. Burroughs ustrijelivši svoju suprugu nesretnim slučajem. Ovaj je ljubavni par, naime, upao na jedan tulum i izveo bizaran spektakl koji su prozvali “svojom rutinom Williama Tella”, već dobrano potkresani ginom. Joan je na glavu stavila čašu koju bi potom Will, inače notorni sljedbenik američke ljubavi spram oružja, ‘skinuo’ pucnjem iz revolvera. Taj jedan put očito je falio. Unuk izumitelja preteče kompjutora, s dobrim odvjetnikom, proveo je u zatvoru svega trinaest dana! A tek će Weiss, međutim, pobrisati prašinu s legende pjesmom naslovljenom “Joan Vollmer Adams Burroughs”, u svojoj devetoj zbirci poezije, For these Women of Beat iz 1997.

Ništa bolje Weiss nije prošla niti pri antologijama. Keroaucova biografkinja Ann Charters, autorica zbornika The Portable Beat Reader (1992.), ne spominje je niti u fusnoti. Ili, ako slučajno istražujete literaturu preko arhiva besplatnih online-knjiga, kako vam zvuči podatak da Weissina poezija nedostaje iz PDF-kopije naslova Women of Beat Generation iz 1998. godine? Netko je, naime, preskočio cjelinu od str. 246 i uvoda u Ruth Weiss te osvanuo na str. 293 i poeziji Anne Waldman, autorice predgovora knjige! Tek se 2004. godine spominje kao pripadnica prve generacije pri Breaking the Rule of Cool: Interviewing and Reading Women Beat Writers (2004.) uz kolegice iz druge generacije; očit dokaz da je Era Vodenjaka napokon započela. U predgovoru knjige urednica Nancy M. Grace iznosi kako je još pjesnik Gary Snyder “izrazio čuđenje spram postojanja pjesnikinja: dok se još mogao uhvatiti u koštac ‘sa sadržajem psihologije muških pjesnika’; nije znao ‘što spada u psihologiju ženskih pjesnika’; baš kao što Freud nije znao razaznati što žene žele i teorizirao ih kao mračni kontinent”.

Ruth Weiss 1973.

Spomenutu je diskrepanciju Weiss osvijestila već drugom zbirkom poezije Gallery of Women iz 1959. krenuvši u aktivizam za priznanje ženskog pisma, jer su žene koje su se priklonile ‘pomračenim’ kolegama ovoj kontrakulturi davale glamur kontroverze. Cimerice Eddie Green, koja je hodala s Kerouacom, kao i Joan Vollmer, radi koje je Burroughs postao bi, bile su djeca iz buržoaskih kuća koje su svojim roditeljima iz protesta okrenule leđa, bile su kao prepisane sa stranica romana Francisa S. Fitzgeralda koji se bave klasom u ranom postmodernizmu. No, nije da su ih njihovi ‘komadi’ dosljedno slijedili. Dok se Kerouac zahvalio Sveučilištu Columbija na stipendiji za perspektivnog nogometaša i stoga radio na brodovima trgovačke mornarice, Burroughs se nikad nije odrekao mjesečnog džeparca za ugodan dendijevski život uz koji je išla žovijalna pojava žgoljavca u fedora-šeširu kakvu pamtimo iz ekranizacije romana Goli ručak iz ruke Davida Cronenberga.

I Weiss je snimala filmove, poput “The Brink” (1961.), kojeg je ugledni filmaš Stan Brakhage prozvao jednim od najboljih debija američkog art-filma, ali su o njoj i snimljena dva dokumentarna filma. Prošle je godine, prema naslovu pjesme “One More Step West is the Sea” iz njezine prve zbirke, jedan kreirao bečki povjesničar i pjesnik Thomas Antonic, koji se zagrijao za temu istražujući transnacionalne veze između austrijske kulture i beat-generacije, kao i kulture u cjelini. Pored filma, koji se ovog mjeseca počinje prikazivati u Beču, a od proljeća streamati u SAD-u, Antonic zajedno s Estíbaliz Encarnación-Pinedo potpisuje i zbornik koji je objavio nizozemski izdavač De Gruyter.

Weiss je osobno upoznao 2012. godine i po prvi je put intervjuirao povodom gostovanja u bečkom Amerlinghausu. Edizion Exil već joj je do tad ciglo desetljeće objavljivala dvojezične zbirke, a za životno ju je djelo primio bečki gradonačelnik i 2006. godine odlikovao medaljom časti. Antoniceva potraga polučila je i knjigu Amongst Nazis o Burroughsovu studiju medicine u Beču uoči rata s 1936. na ‘37. godinu, kada je iz usluge oženio prijateljicu Židovku te kroz usko grlo Dubrovnika napustio već nacificiranu Europu. Tom je zgodom organizirao i simpozij o Burroughsu, a s Weiss se počeo družiti u njezinu šumskom domu u gradiću Albion, kao i na ulicama San Francisca, što je prikazao u filmu.

Još 2019., u godini uoči Weissine smrti, dokumentarac pod egidom Ruth Weiss – božica beata, snimila je i američka dokumentaristica Melody C. Miller, a film je posjetio nekoliko festivala. U njemu će voditelj Beat Museuma iz San Francisca reći kako su žene iz kontrakulture daleko lošije prošle od svojih kompanjona, jer dok je njih obitelj smatrala otpadnicima i niškoristima, žene su otimali s pokušajem repatrijacije u sredinu iz koje su otišle. Tek u posljednjih desetak godina života Weiss su ipak sustigle zasluge; “The Brink” se počeo prikazivati u SAD-u i Europi, objavila je nekoliko dvojezičnih prijevoda zbirki na češkom, engleskom i njemačkom. Što se fuzije poezije s jazzom tiče, ono što je radila ponajbliže bi bilo art-poeziji koju je po preseljenju u Francuskoj furao njujorški sopran-saksofonist Steve Lacy sa svojom družicom Irene Aebi, čelisticom čiji vokal nikog nije ostavio ravnodušnim. Dodirna točka između dva umjetnička svijeta Lacyja i Weiss, osim emigrantske pozadine, je i uzajamna referenca na djelo Ane Ahmatove.

Kadar iz filma “Ruth Weiss – the Beat Goddess”

No, skor je beat-pokreta osamdesetih osvanuo u drugom svijetlu. Glavni kandidati za poziciju Orfeja bili su već etablirani Bob Dylan s jedne, kao i notorni ‘peder-narkoman’ William S. Burroughs s druge strane. Potonji je postao brend pojavom u filmu Drugstore Cowboy Gusa Van Santa. Obojica već stari čangrizavci, izvršili su sumjerljiv utjecaj na rock-kulturu i ikonografiju, a naslovi i slengovski izrazi koje je koristio čak su se oteli svome tvorcu i oživjeli već u kontrakulturama sedamdesetih (izraz heavy metal, imena bendova Steely Dan, Soft Machine, sve do imena pjesme benda Duran Duran “The Wild Boys”), a njegovim se notornim tekstom o “stražnjici koja govori” protiv optužbi o opscenosti branio Frank Zappa.

A i ta istočna obala bila je svojevrsni egzil sa zapadne, gdje se ‘50-ih svirao laganiji jazz, u početku i kopija onog sa zapadne obale, tzv. cool-jazz, o čemu u anegdoti s Chetom Bakerom piše Miles Davis u svojoj Autobiografiji. Weiss je odrasla u Harlemu s crncima, o čemu govori apsorpcija slenga u ranoj poeziji, dok je u klubu The Cellar odjednom surađivala s bijelcima i marginalcima koji doduše nisu svirali u klubovima Fillmorea, pribježištu Afroamerikanaca koji će šezdesetih godina gradske vlasti gentrificirati. I sama će reći kako se pod utjecajem govornika kojima engleski nije bio materinji jezik mijenjao njezin slog, tako da je jezik najpoznatije zbirke Desert Journal, radi melodioznosti i pulsiranju koje onomatopejski ubrizgava u njega, bliži slam-poeziji, iako to zapravo nije.

Iako markantna performerica, izraz koji je Weiss utemeljila bolje je prolazio u festivalskom kontekstu, a kako joj je uspjeh stigao tek u poznoj dobi, nije ga imala vremena profesionalizirati. U intervjuu s Antonicem na portalu European Beat Network, ubacuje se austrijska redateljica koja špota Weiss da otvori barem email. A kao stara škola, ova joj odvraća da se još služi pisaćom mašinom. Tako da je i zlosretna fuzija jazza s poezijom sretno živjela tek u međuprostoru albuma Toma Waitsa sve do današnjih dana kad je pronose afroameričke autorice bliže političnosti Amirija Barake ili Jayne Cortez.

Hip-hop je ‘80-ih pokrpao tu međufazu, ali time je priča otišla u drugom smjeru, a Weiss nikad nije požnjela zasluženu slavu. Razvojem komedije u ugostiteljstvu, slam-poezija koja je u početku dolazila od radničke klase i upozoravala na socijalne probleme također je prerasla u granu stand-upa te je danas prijelazna stepenica za nove pisce, glumce ili producente. Današnji slam, kao i stand-up sve je više platforma za manjinske predstavnike koji svoja potresna svjedočanstva o formiranju identiteta modificiraju i kamufliraju u zabavne sadržaje.

Autobiografija Ruth Weiss Can’t Stop the Beat iz 90-ih, čiji prolog nosi naslov “I thought you were black”, kritika stavlja uz djela poznatijih vršnjakinja koje su već spominjane u ovom tekstu, a možda može istesati koju krivu Drinu u smislu “uzvišene izmoždenosti” ovog narativa. Dakle, nada da će se s posthumnim zanimanjem za idiosinkrono multimedijalno djelo Ruth Weiss raspetljati žanrovska zbrka ipak postoji. Barem za one koji budu htjeli zaroniti u ovo osebujno žensko pismo američkog književnog undergrounda.


Povezano