Feministkinja, aktivistkinja i jedna od pionirki modernističke poezije, Anna Wickham, spada među najvažnije pjesnikinje prve polovice 20. stoljeća.
Rođena je kao Edith Alice Mary Harper 1883. godine u Londonu, a kada je imala dvije godine njena majka ostavila je supruga i zajedno s kćeri odselila u Australiju, gdje su ostale godinu dana. Nakon toga se vraćaju ocu u London, a kada je Anna imala šest godina, cijela obitelj ponovo odlazi u Australiju (živjeli su u Maryboroughu, Brisbaneu i Sydneyju). Prezime koje je kasnije uzela, Wickham, dolazi od imena ulice u Brisbaneu u kojoj je mala Anna ocu obećala da će postati pjesnikinja.
U 21. godini Anna se vraća u Englesku kako bi se bavila pjevanjem uz poduku velikih učitelja iz Londona i Pariza. Dvije godine kasnije udaje se za odvjetnika Patricka Hepburna iz ugledne obitelji s kojim je imala četiri sina. Međutim, Patrick nije odobravao njenu pjevačku ni pjesničku karijeru pa ju je 1913. poslao u mentalnu ustanovu. No, Wickham se nije dala smesti: u tih nekoliko mjeseci napisala je oko 80 pjesama. Unatoč svemu, brak je potrajao do 1929. kada je Patrick poginuo na planinarenju. Wickham je u životu doživjela puno nesretnih trenutaka, od smrti jednog od sinova i dva spontana pobačaja do bombardiranja kuće u Drugom svjetskom ratu.
S druge strane, njen transnacionalni i turbulentni život omogućio joj je mnoštvo zanimljivih i vrijednih iskustava i poznanstava. Prijateljevala je s istaknutim autorima i autoricama svog vremena kao što su Katherine Mansfield, D.H. Lawrence, George Bernard Shaw i Dylan Thomas (koji ju je nazvao “velikom, mahnitom pjesnikinjom”).
Njen jedinstveni pogled na svijet možemo pronaći i u njenoj poeziji, u kojoj je zagovarala ženska prava i propitivala rodne uloge, brak, majčinstvo, seksualnost i klasu. Objavila je tri knjige pjesama: The Contemplative Quarry (1915.), The Man with a Hammer (1916.) i The Little Old House (1921.), a posthumno je objavljena autobiografija The Writings of Anna Wickham: Free Woman and Poet (1984.). Godine 2003. Jennifer Vaughan Jones objavila je biografiju Anna Wickham: A Poet’s Daring Life.
Pisala je brzo i spontano, često odajući dojam improvizacije, čega je i sama bila svjesna. Za to je krivila društvena očekivanja od žena te brojne kućanske i majčinske obaveze zbog kojih joj je ostajalo vrlo malo vremena za usavršavanje i kreativno izražavanje. Ova tema pojavljuje se, između ostalog, u pjesmama “Dedication to a Cook” i “The Singer”:
If any ask why there’s no great She-Poet,
Let him come live with me, and he will know it.
If I’d indite an ode or mend a sonnet,
I must go choose a dish or tie a bonnet
…
If I had peace to sit and sing,
Then I could make a lovely thing;
But I am stung by goads and whips,
So I build songs like iron ships.
Let it be something for my song
If it is sometimes swift and strong.
U foto-eseju posvećenom Anni koji je objavljen u britanskom časopisu Picture Post 1946. godine, Lionel Birch piše da je kuća za nju predstavljala bojište na kojem su njezini snovi vodili rat protiv njezine kućanske uloge. “Pjesnikinja u svojoj kuhinji, gdje se sufle nadmeće sa sonetima za komadić njezinog vremena i pažnje”, nebrojene sate provela je “čekajući da voda zavri, da se jelo skuha, čekajući nerođenu pjesmu da pokuca na vrata – nadajući se da se sve to neće dogoditi istovremeno.” Birch je naziva “gospodaricom riječi koje pjevaju i riječi koje razaraju”, citirajući njenu izjavu da “ona ne piše poeziju: ona zrači njome.”
Kako je starila, tako je postajala sve poznatija kao ekscentrični lik u Hampsteadu gdje je vodila pansion. Birch prepričava situaciju kada je na jednoj umjetničkoj dražbi Anne dreknula na muškarca koji ju je pokušao izbaciti: “Bolje vam je da se povučete, dobri gospodine. Ja sam možda minorna pjesnikinja, ali sam silna žena!” Navodno je i George Orwell, njen susjed u 1930-ima, mislio da Anna izgleda “žestoko”.
Nakon 1930. nije više redovito pisala, ali je povremeno održavala čitanja (na kojima je znala vlastite pjesme, u svom tipično izravnom stilu, opisati kao “smeće”). Nikad nije posustajala u svojim oštrim stavovima i rutinama, čak ni za vrijeme rata, zbog čega je zaradila poštovanje i svojevrsno divljenje susjeda, ali i spomenuti foto-esej u časopisu Picture Post.
U svojoj autobiografiji Wickham je zapisala:
Osjećam da su žene poput mene ozbiljna pogreška. Bilo je jako malo istaknutih pjesnikinja i, ako brojite samo samoubojstva Sapfe, Lawrence Hope i Charlotte Mew, njihova razina očaja bila je vrlo visoka.
Godine 1947., u dobi od 63 godine, Anna Wickham objesila se u kuhinji.
The Affinity
