Objavljeno

Rozsika Parker ili kako plesti subverzivno

Pomalo je tragično kada se dogodi da je dan nečije smrti isti onaj dan kada prvi put čuješ za tu osobu.

Petog jedanaestog 2010. sam igrom slučaja naletjela na članak o Rozsiki Parker i ne mogu vam riječima opisati kolika me sramota to uopće priznati, ali ja stvarno nisam znala ništa o ovoj ženi.

Kad sam zatim otkrila da je bila povjesničarka umjetnosti, feministkinja i da je napisala knjigu o pletenju i vezu, dodatno sam se poklopila po ušima uzevši u obzir da sam (A) završila Akademiju likovnih umjetnosti, (B) uvijek bila ljuta nad činjenicom da se žene u umjetnosti gotovo ne spominje* i (C) pletem i zanima me povijest i kontekst veza, pletenja i sličnog.

Čini se da nisam jedina u ovome, u jednom od dva in memoriam članaka (Guardian, Year of positive thinking)** koje sam imala prilike pročitati, nije bila previše poznata ni u SAD-u niti u rodnoj Engleskoj.

Kako je danas 27.12. i rođendan ove uistinu strašne žene pokušati ću ju predstaviti što bolje.

Parker je rođena 1945. u Londonu u blizini Oxforda. Diplomirala je povijest europske umjetnosti 1969. na Courtauld Institutu. Tih ranih sedamdesetih pa sve do 90ih bila je pionirka u feminističkoj teoriji umjetnosti i strastvena aktivistkinja. Godine 1972. uključuje se u poznati engleski drugovalni feministički časopis Spare Rib.

Negdje u to doba počela je blisko surađivati s Griseldom Pollock, s njom je pisala i oformila feministički kolektiv koji se bavio poviješću umjetnosti, a sastojao se od umjetnika/ca, povjesničar/ki/a i novinar/ki/a. Cilj je bio baviti se strukturnim seksizmom u umjetničkom svijetu i u povijesti umjetnosti.

Godine 1982. počinje se educirati za psihoanalitičku psihoterapeutkinju na Westminister Pastoral Foundationu te 2000. postaje dio njihovog kadra. Od 1993. do 2002. bila je klinička povjerenica na Maya Centru u Islingtonu koji omogućuje besplatno savjetovanje ženama s niskim primanjima.

Što se tiče Parkerinog osobnog života, mogu reći da sam najčešće nalijetala na rečenicu kako je isti misterij u najmanju ruku. Osim par informacija o tome da je bila u braku sa Andrewom Samuelsom (jungovskim analitičarom) i da je iza sebe ostavila dvoje odrasle djece, ne postoje neke koherentne informacije. Sada ću biti grozna i reći da to i nije toliko loše budući da je fokus tekstova koje sam našla o njoj bio prvenstveno na tome što je radila i koliko je njen rad značio.

Čak i kada se spominje to da je bolovala od raka od kojeg je i umrla, naglasak se više stavlja na rukopis na kojem je tada radila (Critical Looks, A study of the roots of appearance anxiety and our understanding of that anxiety). A to je samo po sebi divno.

Njene teme su ženska borba za prepoznatljivost, podjela između fine/visoke i primijenjene umjetnosti, ambivalencija kućanstva i majčinstva te pritisak na mlade žene da imaju savršena tijela. 

Old Mistresses: Women, Art and Ideology (1981.) knjiga je koju je Parker napisala s Griseldom Pollock. I bojim se da mogu u ovom trenutku samo kopirati tuđa mišljenja i reći kako je to definitivno jedna od najvažnijih knjiga feminističke umjetničke teorije i povijesti. Moje vlastito školovanje mi nije omogućilo takvu lektiru, a nažalost nije ni štivo koje sam mogla slučajno naći u boljoj knjižnici (znam, znam, najmanja violina na svijetu svira najtužniju melodiju za mene). Knjiga se bavi mizoginijom u povijesti umjetnosti; štoviše, ista predstavlja dio njezina temelja. Knjiga analizira rad žena u visokoj i dekorativnoj umjetnosti, i naravno ruši mit o takozvanoj ženskoj stvaralačkoj inferiornosti.

U knjizi The subversive Stitch; Embroidery and the making of the Feminine (1983.) Parker se bavi poviješću veza sve od srednjeg vijeka do danas. Kroz ovo ona nam pokazuje kako su se ideje ženstvenosti i ženske uloge u društvu pomicale. Vez koji je nekoć bio rad i muškaraca i žena, postaje samo ženski posao i potom karakteristike istog postaju karakteristike nje: nepromišljenost, dekorativnost i nježnost.

Novo izdanje knjige sadrži i osvrt na rad suvremenih umjetnica koje koriste ovu tehniku u visokoj umjetnosti (Louise Bourgeois, Tracey Emin i druge).

Glavni argument ove knjige je:

“…the behaviour expected and encouraged in women, though obviously related to the biological sex of the individual, is shaped by society (…) changes in ideas about femininity that can be seen reflected in the history of embroidery are striking confirmation that femininity is a social and psychosocial product.

“…ponašanje koje se očekuje i potiče kod žena, iako je očito povezano sa biološkim spolom individue, oblikovano je od strane društva (…) promjene u idejama o ženstvenosti koje se odražavaju u povijesti veza su dojmljiva potvrda da je ženstvenost socijalni i psihosocijalni proizvod.”

Uz ove spomenute knjige, Parker je autorica i Framing Feminism: Art and the Women’s Movement 1970-1985 (koautorstvo s Pollock), The Experience of Maternal Ambivalence (kratki članak/intervju o toj knjizi), The Anxious Gardener i nekoliko neobjavljenih tekstova.

Preminula je 5. studenog 2010.


*na akademiji se to pomalo mijenja us pomoć novih profesora, među kojima je i odlična Leonida Kovač, zavidim budućim generacijama
**da ne spominjem kako su te osmrtnice u suštini jedine informacije s kojima raspolažem za ovaj tekst


Povezano