“Amerika je osvojila slobodu u revoluciji krvoprolićem, žrtvujući ljudske živote. Muškarci svih civiliziranih zemalja ostavili su žene da se same bore za svoju slobodu. Upravo to one u Engleskoj sad i čine. Ljudski životi su za nas sveti, a ako će u ovoj borbi ikoji život biti žrtvovan, bit će to naš. Nećemo to učiniti same, nego ćemo neprijatelja natjerati da odlući hoće li nam dati slobodu ili smrt.”
Trebalo je više od deset godina od slavnog govora Sloboda ili smrt (1913.) da bi žene dobile pravo glasa, no, Emmeline Pankhurst, jedna je od vodećih engleskih sufražetkinja, u konačnici je u svom naumu uspjela.
Iako je rođena 15. srpnja 1858. u Moss Sideu u Manchesteru, zbog osjećaja povezanosti s padom Bastilje i ulogom ženskih revolucionarki u istom, tvrdila je da je datum njezina rođenja 14. srpnja. Odrasla je u politički aktivnoj obitelji Goulden što je rezultiralo ranim početkom njezinog političkog aktivizma. Već u 14. godini s majkom je sudjelovala na prvom javnom skupu o ženskom pravu na glasovanje. Ipak, unatoč podršci koju su pružali ideji sufražetkinja, Emmelini roditelji nisu davali nikakvu podršku njezinim političkim ambicijama. “Šteta što se nije rodila kao dječak”, govorio je njen otac.
U dobi od 20 godina vjenčala se s 24 godine starijim odvjetnikom i socijalistom Richardom Pankhurstom koji je i sam podržavao žensko pravo na glasovanje. Zaslužan je za usvajanje amandmana iz 1869. kojim su žene smjele glasovati na lokalnim izborima, a ujedno je bio i autor Akta o imovini udanih žena iz 1870. i 1882. na temelju kojeg je britanski parlament donio zakon da žene nakon razvoda braka smiju zadržati imovinu stečenu prije i za vrijeme braka.
U sljedećih šest godina Emmeline i Richard dobili su četvero djece: Sylviju, Christabel, Adelu i Franka. Sve tri kćeri kasnije su postale zagovornice ženskih prava. Supružnici su 1893. osnovali Ligu za ženska prava (Women’s Franchize Ligue) koja je organizirala ženske štrajkove, između ostalog i štrajk žena koje su radile u tvornici Bryant i May, poznat pod nazivom Matchgirls Strike iz 1888.
Emmeline ne posustaje u svom društvenom i političkom angažmanu ni nakon muževljeve smrti 1898. Već 1903. osnovala je Žensku socijalnu i političku uniju (Women’s Social an Political Union – WSPU), sufražetsku organizaciju posvećenu “djelima, a ne riječima”. Osnovni cilj organizacije bio je okupiti žene radničke klase u borbi za pravo glasa.
Unatoč velikom medijskom interesu u početcima djelovanja WSPU-a, on 1905. jenjava stoga se vodeće žene unije odlučuju se na radikalne metode privlačenja pozornosti. Postaju poznate po razbijanju prozora i uvredama policijskih službenika i u britanskoj javnosti dolaze na loš glas.
Najzapamćeniji je ostao 30. srpanj 1908. godine kada su sufražetkinje za vrijeme protesta počele bacati kamenje kroz prozor premijerovog doma. Tom prilikom uhićeno je 27 žena, a među njima i Emmeline koja je osuđena na šest tjedana zatvora. Žene ipak nisu posustajale u borbi; njih je deset u periodu od 18 mjeseci štrajkalo glađu, zbog čega su mahom bile prisilno hranjene. Žrtva prisilnog hranjenja bila je i Emmelinina sestra Mary Clarke koja je preminula ubrzo nakon izlaska iz zatvora.
Za Pankhurst, zatvorska je kazna predstavljala način medijske promocije ciljeva organizacije. Za vrijeme suđenja 1908. godine izjavila je:
“Mi nismo tu jer kršimo zakon, mi smo tu jer ga stvaramo.”
Poznati štrajkovi glađu sufražetkinja, koji su nakon 1909. postali uobičajeno sredstvo pobune, rezultirali su usvajanjem akta vlade 1913. poznatog pod nazivom Miš i mačka: zatvorenice bi bile puštene na slobodu gdje bi pridobile natrag snagu, no, nedugo zatim ponovno bi se našle u pritvoru.
Emmeline 1910. godine upoznaje Ethel Smyth, poznatu ekscentričnu aktivisticu i skladateljicu biseksualne orijentacije s kojom se upušta u ljubavnu vezu i koja joj pruža potporu u jeku borbe za ženska prava.
S vremenom je palež postao uobičajena taktika među članicama organizacije, a umjerenije organizacije istupale su protiv obitelji Pankhurst. Čak je i Emmelina kći Adela pokušala upozoriti majku i sestru Christabel na ”gubitak tla pod nogama” te je 1911. napustila WSPU.
Iduće godine, nakon što je WSPU organizirao razbijanje izloga na trgovinama i radnjama, Christabel je pobjegla u Francusku, a Emmeline je uhićena i osuđena na devet mjeseci zatvora, gdje započinje štrajk glađu od kojeg se dugo oporavljala.
Nakon što se vlada otvoreno usprotivila pravu glasa za žene, sufražetkinje pokušavaju spaliti dva doma članova vlade, ali ne uspijevaju. Kroz kampanju nasilja, Emmelinina kćer Silvija postupno gubi volju za iznalaženjem zajedničkog jezika sa starijom sestrom i majkom te i ona napušta organizaciju. Obiteljski razdor više nikad nisu prebrodile.
S objavom rata Britanije Njemačkoj, Emmeline i Christabel zaustavljaju radikalni sufražetski aktivizam i militantne aktivnosti kako bi pružile potporu britanskoj vladi u ratu. Žene su pozivale na pružanje pomoći u industrijskoj proizvodnji, a mlade muškarce hrabrile za borbu.
Nakon što je donesen Representation of the People Act (1918.) koji je osigurao ženama u dobi iznad trideset godina pravo na glasovanje, Pankhurst WSPU prenamjenjuje u Žensku stranku (The Women’s Patry) koja se posvećuje promoviranju ženskih prava u javnom životu. Emmeline i Christabel u potpunosti napuštaju nekadašnje socijalističke stavove zalažući se za ukidanje sindikata.
Nakon Prvog svjetskog rata Emmeline odlazi u SAD i Kanadu gdje nekoliko godina predaje za Nacionalno vijeće za suzbijanje spolnih bolesti. Povratkom u Veliku Britaniju 1925. godine Emmeline, zabrinuta boljševizmom kojeg je doživljavala kao svojevrsnu prijetnju i nezadovoljna političkim alternativama, postaje članica Konzervativne stranke i njihova kandidatkinja na izborima.
Umrla je 1928. godine s navršenih 70 godina života, samo nekoliko tjedana nakon usvajanja dijela akta Representation of the People Act o jednakim glasačkim pravima za sve. Dvije godine kasnije, odana joj je počast podizanjem kipa u londonskom parku Victoria Tower Gardens.
Snaga koju je Emmeline Pankhurst pokazala u svojoj žestokoj i strastvenoj borbi za ženska prava ostavila je značajan trag. Radikalne i militantne taktike teško joj je zamjeriti jer, kako je i sama izjavila:
“Militantnost muškaraca kroz protekla je stoljeća natopila svijet krvlju. Militantnost žena nije naudila nijednom ljudskom životu osim životima onih koji su vodili bitku pravednosti.”
