“Mnoge žene za sebe ne bi rekle da su diskriminirane; ne vidim boljeg dokaza o njihovoj potpunoj uvjetovanosti.”
Američka feministkinja, teoretičarka, aktivistkinja i umjetnica, Katherine Murray Millett, rođena je na današnji dan 1934. u St. Paulu, Minnesoti, a preminula je 6. rujna 2017. u Parizu.
Kratka biografija
Millett već 1956. stječe bakalaureat iz društvenih i humanističkih znanosti na Sveučilištu u Minnesoti, a dvije godine kasnije i magisterij na koledžu St. Hilda u Oxfordu. Nakon što je kratko predavala engleski jezik na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini, odlazi u New York kako bi nastavila svoju umjetničku karijeru.
1961. seli se u Tokio gdje na Sveučilištu Waseda predaje engleski jezik i paralelno studira kiparstvo. Do kraja 1965. Millett se vraća u SAD s kolegom i budućim suprugom, kiparom Fumiom Yoshimurom i počinje predavati filozofiju i engleski jezik na Barnard koledžu u New Yorku. Postaje članicom NOW-a i započinje s radom na doktoratu na Sveučilištu Columbia. 1970. konačno stječe i doktorsku titulu. Njezina teza, objavljena iste godine pod naslovom Spolna politika, preko noći je postala svjetskim feminističkim bestselerom.
Spolna politika – kontekst i značaj
Ulogu znanosti o književnosti teško se može odrediti kao središnji čimbenik feminističkih zbivanja s kraja 60-ih godina 20. st., ističe Toril Moi u knjizi Seksualna/tekstualna politika.
Ipak, specifična je uloga feminističke kritičarke, nastavlja Moi, pokušati opću političku akciju prošiti na domenu kulture, odnosno pronaći način na koji bi se politički angažman mogao efektivno ujediniti s onim što se konvencionalno smatra ‘dobrom’ znanošću o književnosti.
Upravo je Spolna politika Kate Millett uspjela premostiti jaz između institucionalne i neinstitucionalne kritike i izvršiti snažan politički utjecaj na publiku unutar i izvan ženskog pokreta.
Tvrdeći da je društveni i kulturni kontekst nužan za ispravno razumijevanje književnosti, Kate Millett se suprotstavila američkoj novoj kritici, onodobnoj dominantnoj teorijskoj poziciji unutar proučavanja književnosti, i postavila temelj budućem feminističkom proučavanju književnosti.
Čitateljica više nije samo pasivna recipijentica autoritarnog muškog diskurza, ona ima svako pravo da uspostavi vlastitu točku gledišta i s obzirom na nju protumači književno djelo. Upravo to u Spolnoj politici Millett i čini.
Spolna politika i književna refleskija
U prvom dijelu knjige Millett objašnjava prirodu odnosa moći među spolovima, definirajući spol kao statusnu kategoriju s političkim implikacijama. Patrijarhat je za Millett primarna forma ljudske opresije koja svoju dominaciju održava putem ideološke kontrole. Jedino će se potpunom eliminacijom patrijarhata, tvrdi Millett, ostali tipovi opresije (rasna, politička, ekonomska…) nastaviti.
Patrijarhalna ideologija, nastavlja Millett, pretjerano naglašava biološke razlike između muškaraca i žena kako bi putem institucija obrazovanja, crkve i obitelji učvrstila i opravdala žensku submisiju. Muška kontrola, dakle, i u javnoj i privatnoj sferi konstituira patrijarhat. Da bi žene postale slobodnima, muška kontrola kao takva mora biti ukinuta. Kako bi do eliminacije muške moći uopće moglo doći, muškarci i žene moraju odbaciti rod onako kako je konstruiran unutar patrijarhata.
Kao ideal Millett vidi androginiju: kombinaciju onih najboljih ‘muških’ i ‘ženskih’ osobina.
U drugom dijelu Spolne politike, naslovljenom ”Povijesna pozadina”, Millett daje pregled feminističke borbe i njezinih protivnika u 19. i 20. stoljeću, dok u posljednjem dijelu ”Književna refleksija” pokušava pokazati kako se spolna politika moći opisana u prethodnim poglavljima iskazuje u djelima D.H. Lawrencea, Henrya Millera, Normana Mailera, Jeana Geneta i Sigmunda Freuda.
Millett Mailerove, Millerove i Lawrenceove prikaze muško-ženskih odnosa u kojima je žena seksualno ponižena ili zlostavljana tumači čisto preskriptivno, dok tekstove Jeana Geneta čita kao reprezentacije subverzivne percepcije rodnih uloga.
Kritika i kasniji radovi
Iako je Spolna politika po objavljivanju priznata kao teorijsko djelo od iznimne važnosti, dio kritike ju je ipak prilično oštro napao. Feministkinje su Millett prvenstveno zamjerile tek usputno spominjanje njenih vlastitih feminističkih preteča poput Beauvoir, Ellman i Rogers, kao i činjenicu da se bavi isključivo muškim autorima (izuzev Charlotte Brontë).
Zamjerale su joj pogrešno tumačenje Freuda, nedostatak fokusa na formalne strukture teksta, neproblematično poistovjećivanje autora, pripovjedača i lika, a sam Norman Mailer je na ”Spolnu politiku” odgovorio tekstom ‘The Prisoner of Sex’, u kojem je pokušao opravdati i obraniti Millerovu, Lawrenceovu, a time i svoju poziciju. Usprkos svemu, ”Spolna politika” vjerojatno je najprodavanija doktorska dizertacija.
U svojoj autobiografskoj knjizi Flying (1974.) Millett opisuje mučnih godinu dana svog života nakon izdavanja Spolne politike, koje ju je u trenutku pretvorilo iz nepoznate kiparice u medijsku zvijezdu i glasnogovornicu novog ženskog pokreta.
Millett je napisala još dva autobiografske djela Sita (1977.) i A.D.: A Memoir (1995.), a u svojim se ostalim djelima, između ostalog, bavila i političkim terorom u Iranu nakon uspona Ayatollaha Ruhollaha Khomeinia (Going to Iran, 1982.), vlastitim iskustvom kao psihijatrijske pacijentice (The Loony Bin Trip, 1990.), problemom okrutnosti (The Politics of Cruelty, 1994.), kao i problemom starenja (Mother Millett, 2001).
Kate Millet je i osnivačica umjetničke kolonije Millett Center for The Arts, a od ožujka 2013. osigurano joj je mjesto u National Women’s Hall of Fame. Ceremonija je održana 24. listopada 2013. u glavnom sjedištu instituicije u Seneca Fallsu, NY.
Ulomak iz Spolne politike možete pročitati ovdje.
